Menatalitet i duh nacije utjecali na anti-Bush prosvjede?
Anti-Bush prosvjedi, kao što ste već čuli, u Zagrebu su okupili 200-tinjak prosvjednika. Porazna je to brojka ako uspoređujemo slične prosvjede u drugim zemljama. Ovisno o tome krivimo li organizatore, indiferentnost građana ili represiju vladajućih, možemo i procjenjivati uspješnost ovog okupljanja.
 |
 |
|
Iako je bilo za očekivati puno veći broj okupljenih građana, dva jučerašnja prosvjeda mogu se nazvati relativno uspješnima. Unatoč Scili i Haribdi, koje su ih pratile u organizaciji, organizatori su ipak uspjeli pokazati da u Hrvatskoj postoje ljudi koji misle drugačije i koji nisu pali u masovnu hipnozu veličanja najjačeg svjetskog vođe. S time se slaže i Toni Gabrić, glavni urednik H-altera, elektroničkih novina hrvatske alternative: „Ja mislim da je to veliki uspjeh da se jedan veliki broj organizacija tu udružio i da je rekao ono što jedna drugačija Hrvatska misli o svjetskoj politici i odnosima snaga u svijetu.“
S druge strane, šteta je što prosvjedi nisu okupili više ljudi. Pokazalo se tako još jednom da hrvatski građani misle samo na sebe, za što ih, s obzirom na uvjete i probleme s kojima se susreću u svakodnevnom životu, ne možemo kriviti: „Naši su građani, nažalost, dosta ubijeni u pojam neispunjenim očekivanjima od politike u posljednjih 15-tak, dvadeset godina i to stvara jednu depresiju koja je svakako prisutna. Osim toga, ljudi su opterećeni problemima koji ih svaki dan pogađaju, tako da se baš i ne stignu baviti problemima u drugim dijelovima svijeta koji su uzrokovani svjetskom politikom, dakle, i politikom Georgea Busha. I to je svakako razlog zbog kojeg nisu došli u većem broju.“
I dok je početkom ovog tjedna Busha u ukrajinskom Kijevu dočekalo više tisuća prosvjednika, koji su čak i spalili strašilo s njegovim likom, u Zagrebu je 200-tinjak prosvjednika uspjelo jedino upaliti svijeće za žrtve američke politike. Dobar dio predviđenog programa bio je, doduše, opstruiran od strane vladajućih – zabranom programa i pokušajem zabrane prosvjeda.
Očekivanja od prosvjeda bila su veća. Činjenica je da su zagrebačke prosvjede organizirale mirovne udruge, ali rezultat je mlak. Gabrić se s time ne slaže, dodavši da je kod prosvjeda bitno misaono prekoračivanje realnosti: „To su bitna pitanja. Ta se pitanja ne rješavaju manifestacijama, nekakvim sukobima, spaljivanjima zastava ili spaljivanjem automobila. Oni se rješavaju putem, prije svega, razgovora o tome što bi trebalo biti alternativa, i drugo da su različitim političkim načinima nametanje te alternative.“