Lazar Drljača - slikar mimo svih ostalih
Nije volio novac, civilizaciju, moc...i mimo svoje volje podgrijavao je legendu o svom zivotu. 10 februar 1883 - u porodici tezaka Mihajla Drljace u Blatini kod Bosanske Krupe, rodjen je prvi sin i dobiva ime po djedu Lazaru.
Iako siromasni, roditelji ga daju na skole. Nakon osnovne skole salju ga 1896 u Sarajevo gdje 1900 zavrsava bravarski zanat.
1906 polaze zavrsni ispit na Tehnickoj srednjoj skoli na gredjevinskom odjeljenju.Projektuje Srpsko- pravoslavnu crkvu na Palama kod Sarajeva
Osim perioda 1904-1906 kada je "dodijeljen na ispomoc u Okruznu sluzbu Zenice za gradjevinskog nadzornika" Drljacino zanimanje za gradjevinu zavrsava se na projektovanju crkve na Palama. Njegove su misli vec okrenute ka drugim prostorima. U preporuci sefa zemaljske vlade za dodjelu stipendije stoji "u njegovim crtezima Drljaca pokazuje telenat za graficku umjetnost.”
Prijemni ispit na Beckoj akademiji Drljaca je polozio u oktobru 1906. Primljen je kod profesora Christiana Griepenkerla.
- dobija poziv i ucestvuje na Internacionalnoj izlozbi u Rimu. Bez obzira na negativne kritike Drljaci poziv imponuje.
U Parizu Drljaca stanuje neko vrijeme u ulici Descartes br. 11, a zatim u cité Falguière. Redovno pohadja Akademiju, dosta vremena provodi po galerijama i muzejima, a u Luvru cesto, po narudzbi, kopira djela starih majstora Ticijana, Leonarda. Nekad vlastita djela - "Tri konjanika" izmedju ostalog - nudi "vladi" u Sarajevu. Druzi se sa : Brankom Radulovicem, Todorom Svrakicem, Jovanom Bijelicem
Od 9. jula 1914 kada se javlja Zajednickom ministarstvu finansija za Bosnu i Hercegovinu - sa molbom da mu se dodijeli pomoc da se vrati kuci posto je "svoje studije... ovdje u Parizu uspjesno zavrsio" do 1919 o Drljaci se nista nije znalo. Prije par godina nasao sam ovu skicu na cijoj poledjini pise "III Pittore Esilato per Sardegna 1916-1921" iz cega se, za razliku od svakojakih nagadjanja i konstrukcija o tim godinama moze zakljuciti da je bar neko vrijeme bio interninran u nekom od logora na Sardiniji, u Italiji.
Po povratku u zavicaj Lazar saznaje da mu je otac umro i to mu pogorsava ionako vec naruseno zdravlje. Nalazi provremeno utociste kod polubrata Nikole. Najvise vremena provodi lutajuci po okolnim planinama i ploveci Unom camcem koga je konstruisao "po ugledu na fenicansku ladju".
Drljaci treba vise godina da se vrati slikarstvu. U tome mu ponajvise pomaze Petar Tijesic, razgovom i slikarskim materijalom. Uz pomoc porodice i prijatelja, te novcem od izrada portreta i prodaje slika sagradjuje "slikarsku kolibu" koja postaje kuca u kojoj privremeno nalazi mir. Zbog malog broja sacuvanih slika iz tog perioda, pretpostavlja se da je koliba izgorljela i da je, u prvoj takvoj Drljacinoj nesreci, stradala vecina njegovih tadasnjih radova.
- Lazar sam konstruise dvokolicu, "cezu" i sa njom sve cesce poduzima putovanja kako u potrazi za novim slikarskim motivima, tako i mjestom gdje bi se definitivno mogao skrasiti
Jednog dana Lazo ce krenut i vise nikad nece vratiti u rodni kraj
Tacan datum definitivnog nastanjenja Draljace na Borcima, kod Konjica, u Hercegovini, tesko je utvrditi, jer neprestano putuje i vraca se "ovdje je pola puta izmedju Sarajeva i Mostara, dva kulturna centra." Uglavnom to moze biti 1931 i nastanjuje se u takozvanoj "kolibi u Koktaradzi"
Planina, jezero, Neretva - Ljepota kraja bila jedan od razloga Drljacine odluke da se nastani na Borcima
Na Drljacinim (rijetko sacuvanim) uljanim radovima najbolje se vidi snaga umjetnikovog ekspresionizma. Ovaj neobuzdanom zestinom odslikava razbuktalu emociju slikara pred prirodom i svojom sudbinom.
“Ja i rat" (n.a drugi svjetski rat)
(Iz pisma prijatelju, doktoru Dojmiju)
"O ovome bi se pisale duge knjige i ne bi se sve reklo sta je rat ucinio... Izabrao sam pametan zivot. Sklonio se u kolibu na padinama planine i zivio u planini - sav u lovu, sav u radu za bolji zivot.
Upoznao sam mnogo feniga kao i ljekovite biljke i cvjetove... Bande su mi slike pokrali. Ostao sam go i bos. Srecom imao sam dva vece platna i slike uljem na njima. Skinuo sam boje i od gola platna napravio sebi odijela."
U pozaru kolibe u Kotaradzi strada velika kolicina Drljacine slikarske zaostavstine od cega se kao umjetnik skoro da vise nece oporaviti.
Poslije drugog svetskog rata da bi nesto zaradio za zivot, Drljaca, iako krhke gradje, povremeno se okusava kao radnik. Impresioniran vjestinom i snagom tezaka voli da se vidi medju njima.
1953 na popisu stanovnistva Drljaca u rubrici "zanimanje" navodi: "akademski slikar, arhitekta, tehnicar, bravar, zapinjac gvozdja, pekac rakije, kosac, pruzni radnik, capiner, miner, kuhar, kopac...”
Drljaca se deklarisao kao bogumil. Jos jedan nacin da izrazi revolt i sacuva slobodu
Poslije rata Drljacin zivot postaje sve vise odredjen svakodnevnicom, a manje slikanjem.
Ova je fotografija posebno zanimljiva. Lazar je medju grupom gradskih ljudi, poznanika, njemu u posjeti. Na svim licima je osmijeh osim na Drljacinom koje odrazava tjeskobu pred "gospodom iz grada"
Poslije gotovo dvadeset godina 1959. Draljaca silazi prvi put u grad radi operacije karcinoma na usni. Oslabljelog zdravlja trazi da mu se dopusti da se nastani u Santicevoj Vili.
Drljaca sve vise osjeca tesko breme godina i mucnog zivota. Prizeljkuje smrt. U dnevniku zapisuje:
"Noc mucna i bolna.suzenje i crne slutnje. Danas, 4, januara je dva mjeseca od 4. novembra 1962, kada sam molio covjeka da mi skrati zivot i, muke - u celo."
Jos davne, 1932, kaze za sebe:
"Ja sam vidite poslije Rima i Pariza gdje sam radio i izlagao, postao tvrdi bosanksi seljak. Ja sam bogumil."