Kapitalizam bez ljudskog lica
Novi list
Guy de Maupassant klicaše: "Kako je (bila) lijepa republika pod carstvom!" Pod carstvom o njoj su sanjali republikanci koji su caru radili o glavi. "Sreća je lepa samo dok se čeka!", učili smo to u školi (D. Maksimović). Tako se i republika (za Francuze je to djevojka Marianne) činila ljepšom u aspektu očekivanja i nade.
Krleža pak, parafrazirajući Francuza, pisao je ovako: "Kako je lijep bio socijalizam pod kapitalizmom." A kako se, dodajem, činio lijep kapitalizam pod socijalizmom: Ponte Rosso, Trieste! Za malo para skoro sve.
I sada je kapitalizam tu. Ne da je on naprosto tu, već ništa drugo uza nj ne smije biti. Uza nj ne smiju biti ni one mjere koje kapitalističke države, s mnogo starijim kapitalizmom od našeg zasad prilično neuspjelog pokušaja, provode ne bi li nekako uljepšale njegovo prilično već izborano lice: "socijalna država" napinje sve svoje mišiće, ne bi li proizvela nešto poput "kapitalizma s ljudskim licem". "Socijalizam s ljudskim licem" nitko nije htio, pa na kraju ni oni koji pod njim baš i nisu tako loše prolazili. "Kapitalizam s ljudskim licem" ali, jest proturječje po sebi, drveno željezo. Pravo lice kapitalizma je Mamon, a to je božanstvo, nije čovjek, i u nekoj je vezi s novcem. Kapitalizam nema nikakvog lica, pa otud ni naličja. Otud, "socijalna država" posvuda na Zapadu knjiži neuspjehe.
Za "socijalu" sve je manje novca (dakako, i za umjetnost; buržuj će najprije prekrižiti umjetnost kad mu se profit čini ugroženim), a sve ga je više za oružje kojim se kani nametnuti, proširiti i održati status quo. Status quo odnosi se na jedan svijet koji se "razvija" samo po jednom zakonu: Da onima kojima je dobro bude još bolje. Kako se, nakon izvjesne granice, ne može spiskati ni požderati osim onoga što se već spiskalo i požderalo, to je onda gomilanje bogatstva samo sebi svrhom. Mamon (slijedim analize Carla Ameryja) ne haje ni za što drugo. Što ovo besmisleno gomilanje ireverzibilno oštećuje biosferu samo je kolateralna šteta, koja se čak da profitno iskoristiti. (Već sada profiti industrija koje se bave isključivo uklanjanjem posljedica industrijskog rasta sasvim lijepo prate profite samog tog rasta. To je naravno čist apsurd našeg prljavog svijeta: on se, taj svijet, trudi ukloniti posljedice kojih uopće nije trebalo biti. No tu se "nešto" obavlja, i može se dobro zaraditi, otvaraju se radna mjesta, tehnologije napreduju. Sa stajališta ljudske vrste to ima upravo onoliko smisla koliko ga je imalo premještanje gomile kamenja što su ga morali izvoditi zatvorenici naprimjer na Golom otoku, toj tugi i jadu komunističkog totalitarizma.) Kapitalizam usmrćuje. Kapitalizam usmrćuje najviše tako što nepovratno razara biosferu koja je osnov života. On će, u datom trenutku, sići pod zemlju, ili će se raseliti po planetima koje uzmogne dohvatiti. Pod zemljom naći će možda Orwellove prole, neku vrstu proletera u liku i obličju krtova; na koloniziranim planetama naći će možda koju bakteriju. Kapitalizam sigurno ne predviđa neke nove susrete s čovjekom, jednim čudnovatim, nepraktičnim bićem koje je zaostalo na nekom prevladanom evolucijskom stupnju. Koliko su efikasniji mravi, pčele... Učimo od njih!
U međuvremenu, od herojskog doba kapitalizma (kako ga je, u njegovim groznim nepravdama, fiksirao naprimjer Engels u knjizi Položaj radničke klase u Engleskoj), čovjek se kako tako batrgao, nastojeći nadoknatiti dijelove mašina koji još nisu izumljeni (Bloch). U međuvremenu, sve su one izumljene, i nema više njihovih dijelova u koje bi čovjek mogao uskočiti. Tako čovjek više nije predviđen, osim kao potrošač, no uglavnom u smislu da mora samoga sebe što brže potrošiti i nestati.
Ova je distopija mračna, kao što su mračne sve distopije. Orwellove vizije - u međuvremenu ozbiljene kao i sve "prave" vizije - imale su se odnositi na totalitarnu sablast staljinskog "socijalizma", no kako odmiču desetljeća od godine 1984, već tako davne, sve nam je jasnije da je njegova vizija mnogo univerzalnija i da se odnosi na totalitet svijeta u kojemu imamo čast i nevolju živjeti. Što se planetom iz liberalne Amerike širi televizijska pošast pod naslovom koji zvuči tako orwellovski - i jest orwellovska - Big Brother (Veliki brat) može izazvati samo skurilnu veselost. Veliki nas Brat gleda u našoj intimi, a mi moramo zadovoljiti njegove često nedohvatne kriterije kako bismo ostali "u igri", tojest "u (kapitalističkoj) utakmici. Kao i svugdje, teško onima koji su ispali.
A u Hrvatskoj ispali su mnogi. Mnogi se u Hrvatskoj nisu "kvalificirali" za kapitalizam. Ili se jesu kvalificirali, ali se hrvatski kapitalizam još nije kvalificirao kao kapitalizam: Ako oko 100.000 radnika u Hrvatskoj na mjesec zaradi manje od (garantiranog) minimuma, onda to znači upravo to.
Pa zar onda ikoga može začuditi činjenica što se čak devet od deset onih gledatelja koji su se, u kontekstu intervjua profesora Milana Kangrge, a nakon nedjeljnog objeda, koji onih stotinjak tisuća uglavnom i nisu imali, izjasnilo potpuno nedvosmisleno u korist socijalizma kao relativno pravednijeg i humanijeg društva, ili da se izrazim "dijamatski", kao relativno pravednije "društveno-ekonomske formacije". Pri čemu valja još dodati specifičnosti naših podivljalih prilika, brutalnu pljačku pod krinkom umjetno proizvedenog i raspirivanog, i u osnovi dogovorenog rata (nakon neuspjeha "dogovorne ekonomije"), ogromna i čak i sa stajališta tog istog rata vojnički gledano potpuno suvišna razaranja, potom neukost nekolikih vladajućih "garnitura", itd, itsl., - pa zaključiti: Već spada u čudesa što hrvatski kapitalizam na hrvatskom tlu zatiče tu i tamo još i poneko ljudsko biće, a ne tek bakterije ekstremnih uvjeta. Možda mu to što on zatiče tu i tamo još poneko ljudsko biće i pričinja preostale probleme koje će uskoro riješiti. Vrlo ljubazan, a očito vrlo uspješni hrvatski kapitalist, koji je upravo dovršio kolonizaciju jednog dijela senjske obale, očitovao se nedavno u našem listu rečenicom koju vrijedi upamtiti: na žalbe mještana kako više ne mogu prići moru, ovaj je odgovorio kako on pušta svoje pse samo u smiraj dana!
Eto, to je metafora hrvatskog kapitalizma: U smiraj dana, psi čuvaju ga, taj kapitalizam, od bakterija, od svakojakog skota, a konačno i od Hrvata (drugih više nema) koji tu, u njegovom ambijentu, naprosto nisu predviđeni.
Kako stoji s našim pamćenjem? Republika lijepa je pod carstvom, socijalizam lijep je pod kapitalizmom.
No pod carstvom jedva da je postojalo neko sjećanje na republiku.
Pod našim kapitalizmom postoji jako sjećanje na socijalizam kod još živućih naraštaja. On se sad čini relativno boljim, čak većini ljudi.
Možda se tu radi naprosto o kategoriji koju psihologija poznaje, i pomalo ismijava, pod nazivom optimizam pamćenja. Skloni smo pamtiti dobro, potisnuti ono što je bilo loše, ili čak bolno; ovo drugo pogotovo. No u našem se slučaju možda još više radi o čežnji za jakom državom koja bi anulirala posljedice divljeg kapitalizma i zaštitila slabe, ispale, izbrisane... Mnogi danas u Hrvatskoj imaju baš takav osjećaj - da su izručeni nevidljivim silama, ili vidljivim kapitalistima... Nova posjednička klasa u Hrvatskoj vrlo bahato razmeće se onim što ima, što je novost. Bijeda se naprotiv skriva u svoje rupe, što je u Hrvatskoj tradicija. Socijalizam ipak nije poznavao prijetnju masovne gladi, masovnog osiromašenja, a nomenklatura, sa zlom savješću, skrivala je ono što je otela. Možda je u tome bilo laži, te se u jednom trenutku uistinu činilo da nad cijelom bivšom zemljom lebdi duh laži. No s druge strane, moglo se lakše podnijeti.
I jedino se o tome radi u toj anketi u kojoj je poraženi socijalizam od jučer tako nadmoćno pobijedio za sutra. On se ne može "vratiti" kao jaka država, jer njezino je vrijeme prošlo. On se uopće ne treba vratiti, u povijesno poznatim formama, jer ga, osim izobličenog, i nije bilo. Jedino što svakako treba vratiti, i što valja ugraditi u demokratski okvir, jest dimenzija nade u društvenu pravdu, i nade da nitko neće, bez neke svoje goleme volje i krivnje, ispasti iz "društvene mreže" u ništavilo gladi i ne-bitka.
U osnovi, to i jest socijalizam, ništa drugo, a i ništa manje od toga.
Slobodan ŠNAJDER