Gledanje snimaka nije zločin

Da bi "radnja posjedovanja" pedofilskog sadržaja na računalu bila opravdano pravno inkriminirana, ona bi trebala biti ili dio dokazane pripreme, ili dio dokazanog seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Sam po sebi, taj čin možemo okvalificirati kao moralno ili običajno problematičan, pa prema našim uvjerenjima i kao "perverzan", ali ako se on odvija isključivo u privatnosti počinitelja i bez ikakvih daljnjih dodira i drugih posljedica za neko konkretno dijete, ono nije društveno opasno u mjeri koja je potrebna da bude pravno kazneno djelo NIKOLA VISKOVIĆ, PROFESOR NA SPLITSKOM PRAVNOM FAKULTETU, GOVORI KAKO SE PROGON PEDOFILA PRETVORIO U DRŽAVNO ZADIRANJE U PRIVATNOST

GLEDANJE SNIMAKA NIJE ZLOČIN
Vladimir MATIJANIĆ
26. ožujka, 2008.

Hrvatska policija i državno odvjetništvo, uz usrdnu potporu većine medija, posljednjih mjeseci gotovo dnevno otkrivaju nove kontingente "pedofila". Osobit zamah ta je aktivnost dobila u veljači kada su objelodanjeni podaci o višemjesečnoj međunarodnoj policijskoj akciji "Sledgehammer" u sklopu koje je utvrđeno da je stranicama s pedofilskim sadržajima pristupilo više stotina ljudi. Protiv nekih od njih podnesene su kaznene prijave, a ono što je sporno i što nam je poslužilo kao povod za razgovor s Nikolom Viskovićem, profesorom Teorije države i prava na splitskom Pravnom fakultetu, jest činjenica da uvjerljivu većinu osumnjičenika u Hrvatskoj čine osobe koje su u vlastitim računalima tek pohranjivali snimke maloljetničkog seksa pronađene na Internetu.

Uz to, mediji su pridali veliku pozornost uhićenju odgajatelja iz splitskog Doma za nezbrinutu djecu Maestral, koji je po istoj osnovi, označen kao "pedofil". U njegovu je slučaju, kao "otegotna okolnost" navedeno da je i na kućnom računalu imao snimke označene kao pedofilske. Odgajatelj je pokušavao objasniti da je dio tih snimaka prikupio iz znatiželje, a dio zbog računalnog problema – virusa na računalu, no zbog lakog baratanja pojmom "pedofil" svi su izgledi da mu je profesionalna karijera ozbiljno dovedena u pitanje, a u prvim reakcijama u novinama čelništvo Doma spominjalo je mogućnost da dobije i otkaz, bez obzira na to što nikada nije postojala ni najmanja pritužba na kvalitetu njegova rada s djecom.

Dva faula

U svim ovim pričama postoje dva ozbiljna faula – jedan zakonski i drugi etički. Onim zakonskim, proizašlim iz činjenice nezakonitog djelovanja policijskih službenika i službenica koje javnosti velikodušno daju podatke o identitetu nekih osumnjičenika ovom prigodom nećemo detaljno govoriti. No, pozabavit ćemo se etičkim prekršajem sadržan u činjenici da se pedofilima nazivaju osobe koje niti proizvode, niti distribuiraju pedofilske sadržaje nego ga, iz razloga koji, uostalom, nikome i ne bi trebao biti bitan, konzumiraju i pohranjuju u svojemu domu.

Posebno je licemjerno što živimo u civilizaciji koja nominalno štiti dječja prava, ali istodobno ostaje gluha na sve češći i rasprostranjeniji dječji rad. S druge strane odlučnost koja postoji prema progonu i društvenom proskribiranju spomenutih osoba ni približno nije prisutna kada se govori o najtežim kaznenim djelima i njihovim počiniteljima. Na temelju ne tako davnog iskustva sa splitske Rive i sličnih okupljališta možemo zaključiti da je za masu hrvatskih državljana gledanje nastranih oblika seksa na računalu daleko veći grijeh od masovnog paljenja sela ili ubijanja ljudi.

Zakonsko utemeljenje za progon osoba zbog pohrane pedofilskih sadržaja sadržano je u članku 197a. Kaznenog zakona u kojemu stoji: "Tko pomoću računalnog sustava ili mreže proizvodi, nudi, distribuira, pribavlja za sebe ili drugoga, ili tko u računalnom sustavu ili na medijima za pohranu računalnih podataka posjeduje pornografske sadržaje koji prikazuju djecu ili maloljetnike u seksualnom eksplicitnom ponašanju ili koji su fokusirani na njihove spolne organe, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina". Premda nesumnjivo sadrži rješenja usmjerena na zaštitu najranjivije populacije, ovaj članak služi i za progon onih koji ni na koji način ne zlostavljaju djecu. Visković je zahvalan sugovornik za raspravu o ovom aktualnom problemu ne samo kao doktor pravnih znanosti i aktivist za zaštitu ljudskih prava ljudi, nego i zbog toga što su na poduljem popisu tema o kojima može argumentirano i zanimljivo govoriti i pitanja seksualnosti. Štoviše, predmet njegova interesa posljednjih je godina upravo erotika, a fragmenti Viskovićeva rukopisa Toposi erotike, objavljivani su i na ovim stranicama, a nedavno i u beogradskom NIN-u. Visković, na početku razgovora, objašnjava na čemu se temelji suvremena pravna zaštita djece i maloljetnika.

Mlada praksa

• Zaštita maloljetnika od psihičkog i fizičkog nasilja, uključujući i spolno, vrlo je mlada praksa u svjetskom zakonodavstvu – počevši, zapravo, od Konvencije Ujedinjenih naroda o zaštiti djeteta, pa odgovarajuće evropske konvencije i njihova preuzimanja u nacionalna zakonodavstva. U prošlosti i to ne samo davnoj, nego i unutar 20. stoljeća, djeca nisu bila posebno pravno zaštićena, ni u obiteljskim ni u odgojno-obrazovnim, ni u radnim, ni u ratnim, ni u spolnim odnosima, već su, naprotiv, bili vrlo "cijenjeni" objekt svih vrsta iskorištavanja i zlostavljanja u navedenim oblastima života. Povijest seksualnosti i erotike posebno pokazuje da su maloljetnici bili naročito dragocjeni plijen spolnih užitaka odraslih, jednako u literaturi, kao i u zbilji.

Jedan od posljednjih izraza literarnog uživanja s maloljetnikom je roman Lolita Vladimira Nabokova, a još i danas je dječja prostitucija važan dio ekonomije nekih istočnih zemalja i značajan dio erotskih naslada jednog dijela evropske muške populacije koja živi u licemjerju javnih vrlina i privatnih poroka. A da ne govorimo o onome što se događa u Crkvi kako nas iz hrvatske crkvene hijerarhije ne bi proglasili zlonamjernima.

- Progon konzumenata računalne pedofilije ipak je najvećim dijelom utemeljen na propisima donošenima u novije vrijeme?

• Devedesetih godina nastupa temeljit i etički sasvim opravdani obrat u ovoj zbilji: radikalno htijenje da se okončaju svi spomenuti oblici iskorištavanja i zlostavljanja djece. Između ostalog u tom pravcu idu i odredbe o pedofiliji kakvih u ranijim pravnim porecima gotovo nije ni bilo. I to je, ponavljam, sasvim opravdani korak jedne uistinu etički zrele civilizacije, koji je, uostalom, samo dio općeg procesa nove zaštite svih društveno slabih subjekata, kao što su žene, starci, invalidi, bolesnici i drugi.

Radikalni korak

- To nije sporno. Sporan je što se zbog navodne zaštite djece ide u drugu krajnost, pa se ugrožava privatnost osoba koje ni na koji način nisu oštetile bilo koje dijete.

• Da. Tu se pojavljuju, kao i u svakom radikalno novom koraku moralne i pravne zaštite s jedne strane brojni problemi interpretacije teksta o zaštitama (kakav je bio slučaj snimke golog djeteta umjetničkog fotografa u Zagrebu) i, s druge strane, neka pretjerivanja koja su uobičajena kod uvođenja novih zabrana protiv dugostoljetno postojećih prekršaja. O ovome posljednjem se zacijelo radi kad je, da spomenem samo jedan aspekt pretjerivanja, u pitanju dio članka 197 a. Kaznenog zakona: "Tko u računalnom sustavu ili na medijima za pohranu računalnih podatak, posjeduje pornografske sadržaje...". On nam se čini, uzet sam za sebe, jedna neopravdana inkriminacija, jer takvo posjedovanje pornografskog sadržaja s djecom ili maloljetnicima u "seksualno eksplicitnom ponašanju ili...", ne mora nužno biti nešto što bilo koga oštećuje, pa ni konkretno uslikane maloljetnike, ukoliko je rezultat samo nečije radoznalosti ili čak nastrane sklonosti za pornografijom. Da bi ta "radnja posjedovanja" bila opravdano pravno inkriminirana, ona bi trebala biti ili dio dokazane pripreme, ili dio dokazanog seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Sam po sebi, taj čin možemo okvalificirati kao moralno ili običajno problematičan, pa prema našim uvjerenjima i kao "perverzan", ali ako se on odvija isključivo u privatnosti počinitelja i bez ikakvih daljnjih dodira i drugih posljedica za neko konkretno dijete, ono nije društveno opasno u mjeri koja je potrebna da bude pravno kazneno djelo. Nadalje, čin se ne može pravnički uključiti ni u postojeću kaznenu instituciju pripreme kaznenog djela, jer da bi ovakav čin bio priprema kaznenog djela pedofilije trebalo bi pored njega još utvrditi barem jedan uvjerljivi dokaz da onaj koji posjeduje pornografske sadržaje s maloljetnicima planira i neke druge spolne radnje s maloljetnicima.

Kulturni skandal

- Nije li civilizacijski paradoks da se s jedne strane u nacionalnim zakonodavstvima i međunarodnim propisima inkriminira i samo posjedovanje nepoćudnih pornografskih sadržaja, s druge strane, nitko ne kažnjava prikazivanje, distribuiranje i pohranjivanje snimaka sakaćenja i drugih oblika zlostavljanja, te mučenja? Čak su snimke odsijecanja glava zarobljenim zapadnjacima u Iraku, primjerice, rado korištena medijska "roba".

• Riječ je o kulturnom skandalu tabuiranja i hiperkažnjavanja seksualnih čina koji je uočen od mnogih mislilaca, na primjer Montaignea i Diderota, da je uz takvo tabuiranje i kažnjavanje dopušteno pisati i prikazivati druge čine koji su nesumnjivo mnogo opasniji, uključujući laži, indoktrinacije, sijanje mržnje, podcjenjivanje žene i tako dalje. Istina, mi smo skloni skandaliziranju nad pogibijom dva američka vojnika u Iraku, ali skoro nas i ne zabrinjava što su ti američki vojnici izazvali u Iraku do danas više stotina tisuća poginulih, još više ranjenih i dva milijuna izbjeglih. Moral je izrazito selektivan i disciplina koja prije svega služi gospodarima. O velikim zlima se naveliko piše, a o seksu se ne smije. Seks je posebni tabu u židovsko-kršćanskoj civilizaciji. Ovo je samo jedan izraz toga čega se lagano počinjemo oslobađati, ali još smo daleko od potpunog oslobađanja od tog tabua.

- Može li se u ovim slučajevima govoriti o nedopuštenom obliku nadziranja privatnosti? Je li opravdana osjetljivost na djecu iskorištena kao alibi za neopravdano uplitanje u zonu individualnih sloboda?

• Ako nema tih dodatnih elemenata, onda je nadzor nad privatnim računalima i kažnjavanje posjedovanja pornografskih sadržaja s djecom ili maloljetnicima, neopravdani upad u privatnost života, pa i recimo u privatnost spolnog života – koja privatnost je također jedna od dragocjenih tekovina suvremene civilizacije. Jer, ukratko, smiju se pravno progoniti samo oni čini koji su društveno opasni – a to su, što se tiče članka 197 a. proizvodnja, nuđenje i pribavljanje za sebe ili drugoga pornografskih sadržaja s djecom ili maloljetnicima. Ta tri čina zaista treba oštro kažnjavati, ali ne i samo posjedovanje takvih pornografskih sadržaja za vlastitu društveno neškodljivu upotrebu.

Osjetljivi subjekt

- Kako tumačite veliku osjetljivost zakonodavca u ovakvim slučajevima?

• Sigurno zbog osjetljive prirode samog subjekta zaštite koji ne samo, kao što rekoh, nije bio priznavan kroz povijest kao žrtva, nego je pri tome još uvijek odviše psihički krhak i izložen toliko da u njegovoj obrani imamo prevelike oči od straha. Tako da se onda ponašamo i prema prostom posjedovanju pornografskih sadržaja o djeci ili maloljetnicima kao prema nekoj spremnosti da se pređe i na djela fizičkog ugrožavanja te populacije, odnosno kao na spremnost da se ti pornografski materijali učine dostupni nekim maloljetnicima – što bi bilo, kad bi se ostvarilo zaista društveno opasno djelo. Ali to društveno opasno djelo treba dokazati, a ne smije se presumirati.

________________________________
Copyright © 1993 - 2008 Feral Tribune. All rights reserved.