Dvanaest mitova o gladi
Živimo u svijetu širokopojasnog interneta, automobila sa satelitskom navigacijom, putovanja u svemir... U tom istom svijetu s glađu se suočava gotovo 850 milijuna ljudi.
No, nema potrebe da itko gladuje. Hrane ima dovoljno za sve. Jedna od najvećih kočnica iskorjenjivanju gladi u svijetu je način na koji razmišljamo o tom problemu, piše Goran Bosnić za magazin Vizionar.
Frances Moore Lappe, Joseph Collins i Peter Rosset, autori knjige World Hunger: 12 Myths (Dvanaest mitova o gladi u svijetu), upozoravaju na mentalne stavove koji nas sprečavaju da, bez obzira na najbolje namjere, riješimo problem gladi u svijetu.
Tek kada se oslobodimo stiska široko prihvaćenih mitova, moći ćemo razumjeti prave uzroke gladi i vidjeti što možemo učiniti da je iskorijenimo.
**1. mit:
Nema dovoljno hrane
**Riječ koja najbolje opisuje svjetske zalihe hrane je obilje, a ne oskudica. Na svijetu ima dovoljno pšenice, riže i drugih žitarica da svakog čovjeka opskrbe s 3.500 kalorija dnevno. Tu čak nisu uključene mnoge druge uobičajene vrste hrane - povrće, mahunarke, korjenjače, orašasti plodovi, voće, meso i riba.
Raspolažemo s dovoljno hrane da se svakoj osobi na svijetu osigura najmanje 2 kilograma hrane dnevno: 1,1 kilogram žitarica, mahunarki i orašastih plodova, oko pola kilograma voća i povrća i još gotovo pola kilograma mesa, mlijeka i jaja - dovoljno da većinu ljudi učini pretilim!
Problem je u tome što je mnogo ljudi presiromašno da kupi inače lako dostupnu, hranu. Čak i najsiromašnije države u ovom trenutku imaju dovoljno hrane za sve svoje ljude. Mnoge od njih imaju veći izvoz hrane i drugih poljoprivrednih proizvoda nego uvoz
**2. mit:
Za glad je kriva priroda
**Olako je kriviti prirodu. Ljudi su sve ranjiviji na hirove prirode zbog ekonomskih i političkih uređenja koje smo stvorili. Hrana je uvijek dostupna onima koji si je mogu priuštiti – tijekom teških vremena gladuju samo siromašni.
U Africi, južnoj Aziji i drugdje milijuni ljudi neprekidno se nalaze na rubu katastrofe jer su, lišeni zemlje u korist moćne manjine, zarobljeni u nepopustljivom stisku dugova i bijedno plaćeni za svoj rad.
Prirodni događaji tek rijetko objašnjavaju smrti; oni su samo završni udarac. Naše institucije i politika odlučuju tko će jesti a tko gladovati za vrijeme teških vremena.
Jednako tako u Americi svake zime umru mnogi beskućnici od hladnoće, pa ipak glavni krivac za to nije vrijeme. Stvarni krivac je gospodarstvo koja ne uspijeva svakome osigurati priliku, kao i društvo u cjelini koje stopu gospodarskog rasta pretpostavlja suosjećanju.
**3. mit:
Previše ljudi na planetu
**Budući da su i preostala područja Trećeg svijeta ušla u demografsku tranziciju, kada se uslijed smanjivanja stope smrtnosti smanjuje i stopa rađanja, stope rađanja širom svijeta ubrzano padaju.
Iako je brzi porast stanovništva i dalje ozbiljan problem u mnogim zemljama, gustoća stanovništva nigdje ne objašnjava glad. Na svaki Bangladeš, gusto naseljenu i gladnu državu, dolazi Nigerija, Brazil ili Bolivija u kojima obilne zalihe gdje obilati izvori hrane koegzistiraju s glađu.
Kostarika se sa čak dvostruko manje zasijanih površina po stanovniku od Hondurasa može podičiti prosječnom duljinom života – a to je jedan od pokazatelja prehrane – jedanaest godina duljom od prosječne s duljine života Hondurasu, odnosno prosječnom duljinom života koja je blizu onoj kod razvijenih država.
Brzi rast stanovništva nije temeljni uzrok gladi. Kao i sama glad, on rezultat fundamentalnih nejednakosti koje ljudima, posebno ženama, uskraćuju gospodarske mogućnosti i sigurnost.
Brzi rast stanovništva i glad svojstveni su društvima u kojima su zemljovlasništvo, zaposlenja, obrazovanje, zdravstvena njega i skrb za starije izvan dosega većine ljudi.
Stanje u zemljama Trećeg svijeta s dramatično uspješnim, pravovremenim i brzim smanjenjem porasta stanovništva – to su Kina, Šri Lanka, Kolumbija, Kuba i indijska država Kerala – dokazuju da životi siromašnih, posebice siromašnih žena, moraju poboljšati prije nego što se odluče da će imati manje djece.
**4. mit:
Veća proizvodnja hrane šteti okolišu
**To što ekološka kriza smanjuje proizvodnju hrane trebalo bi nas zabrinjavati, međutim nije nužno praviti kompromise na štetu okoliša da bi se zadovoljile svjetske potrebe za hranom Uzrok ekološke krize nisu nastojanja da se nahrane gladni.
Za masovno krčenje šuma najodgovornije su velike korporacije, jer one kod potrošača u razvijenim zemljama stvaraju potražnju za tropskom drvenom građom i egzotičnim ili izvansezonskim vrstama hrane i zarađuju na toj potražnji.
U zemljama Trećeg svijeta pesticidi se najviše upotrebljavaju na usjevima namijenjenima izvozu, koji imaju malu ulogu u prehrani gladnih, a u Americi i Zapadnoj Europi koriste se kako bi se dobili plodovi besprijekornog izgleda, što nema nikakvog utjecaja na poboljšanje njihovih hranjivih vrijednosti.
Neki alternativni načini proizvodnje hrane već se provode, a još mnogi su mogući. Uspjeh organske poljoprivrede u Americi je samo je samo nagovještaj mogućnosti. Još jedan dobar primjer je Kuba, koja je krizu s nedostatkom hrane prevladala oslanjanjem na vlastite izvore i održivom poljoprivredom koja praktički ne zahtijeva pesticide.
Poljoprivredne alternative koje ne ugrožavaju okoliš mogu biti produktivnije od onih koje ga uništavaju.
**5. mit:
Rješenje je zelena revolucija
**Dobri proizvodni rezultati zelene revolucije nisu mit. Zahvaljujući novim vrstama sjemenja, povećanoj upotrebi umjetnih gnojiva i drugim mjerama godišnja proizvodnja žitarica povećala se za milijune tona.
Međutim, fokusiranje samo na proizvodnju ne može smanjiti glad jer se na taj način ne mijenja čvrsto ustaljena raspodjela gospodarske moći koja određuje tko može kupiti tu dodatnu hranu.
U nekoliko zemalja gdje je zelena revolucija imala najviše uspjeha – u Indiji, Meksiku i Filipinima – proizvodnja žitarica, a u nekim slučajevima i izvoz, su se povećali, a glad se nastavila, te se dugoročno gledano pogoršala kvaliteta obradive zemlje.
Sada se moramo boriti s novom zelenom revolucijom zasnovanom na genetskom inženjeringu koja prijeti daljnjim povećanjem (gospodarske) nejednakosti.
**6. mit:
Trebamo velika poljoprivredna dobra
**Veliki zemljoposjednici koji kontroliraju najveći dio kvalitetne zemlje često mnogo zemlje ostavljaju neobrađeno. Nepravedne poljoprivredne politike zemlju daju u ruke najmanje učinkovitim proizvođačima.
Nasuprot tome, mali poljoprivrednici obično postižu četiri do pet puta veće prinose po hektaru, dijelom zbog toga što intenzivnije rade na svojoj zemlji i koriste cjelovite, i često više održive, sustave proizvodnje.
Bez sigurnih zakupa mnogi milijuni poljoprivrednika zakupaca u zemljama Trećeg svijeta slabo su motivirani za ulaganje u poboljšanje zemlje, rotiranje usjeva, ili za to da jednu godinu ostave zemlju neobrađenu kako bi poboljšali dugoročnu plodnost tla. Na taj način je ugrožena buduća proizvodnja hrane. S druge strane, preraspodjela zemlje može ići u korist proizvodnje.
Sveobuhvatne poljoprivredne reforme značajno su poboljšale proizvodnju u toliko različitim zemljama kao što su na primjer Japan, Zimbabve i Tajvan.
Studija Svjetske banke o sjeverno-istočnom Brazilu procijenila je da bi preraspodjela poljoprivrednog zemljišta u manje posjede podigla prinose za nevjerojatnih osamdeset posto.
**7. mit:
Slobodno tržište može iskorijeniti glad
**Na nesreću, formula “tržište je dobro, a uplitanje države loše” nikako ne može doprinijeti da se uklone uzroci gladi.
Takvo dogmatsko stajalište dovodi nas u zabludu da se društvo može odlučiti ili za jedno ili drugo, dok u stvari svaka gospodarstvo u svijetu pri raspoređivanju izvora i raspodjeli dobara kombinira tržišne i državne utjecaje.
Fantastična efikasnost tržišnog gospodarstva može djelovati prema iskorjenjivanju gladi jedino kada je kupovna moć široko raspršena. Stoga se svi oni koji vjeruju u korisnost tržišta i nužnost iskorjenjivanja gladi moraju usredotočiti na unaprjeđivanje ne tržišta, nego potrošača!
Tu država treba odigrati ključnu ulogu, neutraliziranjem tendencije prema gospodarskoj koncentraciji preko pravednih poreza (često se koristi izraz fair tax – posebna vrsta socijalno osjetljivog poreznog sustava predloženog u SAD-u u kojem na primjer kućanstva koja su ispod razine siromaštva ne trebaju plaćati poreze na dohodak i druge poreze) kredita i zemljišnih reformi.
Privatizacija i deregulacija posve sigurno nisu rješenje.
8. mit:
Slobodna trgovina je rješenje
Promicanje trgovine je formula koja se pokazala potpuno doživjela teški neuspjeh u smanjivanju gladi. U većini zemalja Trećeg svijeta došlo je do porasta izvoza, a glad je ostala nedirnuta ili se čak pogoršala.
Za vrijeme velikog porasta izvoza soje u Brazilu – za prehranu japanske i europske stoke – glad se proširila s jedne trećine na dvije trećine stanovništva.
Kada je većina ljudi toliko osiromašena da ne može kupovati hranu koja se proizvodi u njihovoj državi, oni koji upravljaju proizvodnim izvorima će, razumije se, usmjeriti svoju proizvodnju prema unosnijim inozemnim tržištima. Tada usjevi namijenjeni izvozu istiskuju proizvodnju osnovne hrane.
Protržišne smjernice kao što su NAFTA (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini) i GATT (Opći sporazum o carinama i trgovini) radnike u različitim državama međusobno suprotstavljaju »utrci do dna« u kojoj se natječe u tome tko će raditi za nižu plaću, s nižom razinom ili bez zdravstvenog osiguranja i sa što nižim ekološkim standardima.
Meksiko i Sjedinjene Države su tipični primjeri: od uvođenja NAFTA-e, Sjedinjene Države su izgubile 250.000 radnih mjesta, dok je Meksiko izgubio dva milijuna, i glad je u porastu u obje zemlje.
**9. mit:
Preslabi i pasivni da se bore za svoja prava
**Bombardirani slikama siromašnih ljudi kao slabih i izgladnjelih propuštamo vidjeti ono što je očito: za ljude s malo sredstava puko preživljavanje zahtijeva ogroman napor.
Da su siromašni doista pasivni kao što se drži, gotovo nitko od njih ne bi uspio preživjeti!
Širom svijeta, od Zapatista u meksičkom Chiapasu do pokreta poljoprivrednika u Indiji, svugdje gdje ljudi nepotrebno trpe, nastaju pokreti koji traže promjene.
Ljudi će se sami nahraniti ukoliko im se to omogući. Zadatak razvijenog svijeta nije »popraviti stvari« kod drugih. Naša dužnost je otkloniti prepreke na njihovom putu, prepreke koje često stvaraju velike korporacije i američka vlada, Svjetska banka i smjernice MMF-a.
10. mit:
Više zapadne pomoći riješit će problem gladi
Većina Zapadne pomoći djeluje izravno protiv gladnih. Strana pomoć ne samo da neće promijeniti, nego sam ojačava status quo.
Tamo gdje vlade odgovaraju samo elitama zapadna pomoć ne samo da ne dolazi do gladnih ljudi nego pomaže upravo onim snagama koji rade protiv njih.
Američka pomoć koristi se da bi se nametnula slobodna trgovina i slobodno tržište, da bi se poticao izvoz nauštrb proizvodnje hrane i za nabavu oružja kojim se represivne vlade održavaju na vlasti.
Čak i hitna ili humanitarna pomoć, koje čine samo pet posto ukupne pomoći, u konačnici često samo dodatno obogaćuju američke proizvođače sjemenja i ne uspijevaju doći do siromašnih, a mogu i ozbiljno potkopati mjesnu proizvodnju hrane u zemlji primatelju.
Bilo bi daleko bolje kada bi postojao proračun međunarodne pomoći za bezuvjetni otpis dugova siromašnim zemljama, budući da teret vanjskih dugova prisiljava zemlje Trećeg svijeta na smanjivanje razine osnovnih zdravstvenih usluga, obrazovanja i programa protiv siromaštva.
**11. mit:
Profitiramo njihovim siromaštvom
**Najveća prijetnja blagostanju stanovništva razvijenih zemalja nije napredak nego stalna deprivacija gladnih.
Niske plaće radnika u zemljama Trećeg svijeta za većinu zapadnog svijeta može značiti jeftinije banane, majice, računala i hranu, međutim njihovo siromaštvo i glad masno plaćamo na mnoge druge načine.
Nametnuto siromaštvo u Trećem svijetu ugrožava radna mjesta u razvijenim zemljama, plaće i radne uvjete, jer korporacije proizvodnju sele tamo gdje je radna snaga jeftinija.
U globalnom gospodarstvu se ono što se u razvijenim zemljama postiglo na području stope zaposlenosti, razine plaća i radnih uvjeta može zaštiti jedino ako se radnici u svakoj zemlji oslobode ekonomskog očaja.
U Sjedinjenim Državama, na primjer, socijalne reforme dovode na tržište rada više ljudi nego što ga ono može primiti, odnosno na poslove s minimalnim plaćama, a posljedica toga silazni pritisak na plaće onih koji su više na ljestvici rada.
Sve je veći broj zaposlenih s niskim primanjima, tzv. working poor, koji rade loše plaćene poslove s pola radnog vremena ili punim radnim vremenom i svojim primanjima ne mogu osigurati egzistencijalni minimum za sebe i svoju obitelj.
Svijest o tome da većina ljudi u razvijenim zemljama i siromašni građani Trećeg svijeta imaju zajedničke interese, pomoći će nam budemo suosjećajni, a ne da se prepustimo samosažaljenju.
Kada uspijemo raskrčiti put pred siromašnima da se mogu osloboditi gospodarske potlačenosti, oslobodit ćemo i sami sebe.
12. mit:
Ograničavanje sloboda da bi se iskorijenila glad
Ne postoje teoretski ni praktični razlozi zbog kojih bi sloboda, uzmemo li da su to građanske slobode, bila nespojiva s iskorjenjivanjem gladi.
Pogledamo li po svijetu, ne možemo pronaći uzajamni odnos između gladi i građanskih sloboda.
Ipak, jedna uska definicija slobode – pravo ne neograničeno zgrtanje dobara koja stvaraju bogatstvo i pravo da se ta dobra koriste na koji god način netko smatra prikladnim – je fundamentalno oprečna iskorjenjivanju gladi.
Nasuprot tome, jedna druga definicija slobode, ugrađena u temelje Sjedinjenih Država, kaže da je ekonomska sigurnost svih jamac naše slobode. Takvo shvaćanje slobode je od ključne važnosti za iskorjenjivanje gladi.
Više:
Share International
Food First