Blago vlastima uz ovako miran narod!

S obzirom na sve težu situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska (poskupljenja, opći pad standarda, inflacija...), logično bi bilo očekivati masovni izlazak građana na ulice i masovne prosvjede. No, unatoč najavama sindikata da bi se takvo što moglo dogoditi već u travnju, pitanje je može li se u nas dogoditi takav izraz nezadovoljstva, koji je na Zapadu uobičajen. Ili nam treba još veća »kritična masa« problema pa da reagiramo okupljanjima na ulicama i trgovima.

Oko 5.000 prosvjednika na nedavnom skupu 'Pravo na grad', gdje su zagrebačke nevladine udruge demonstrirale zbog donošenja GUP-a

Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever pri svojim analizama socijalno-političke situacije u našoj zemlji nerijetko je znao upozoravati: »S obzirom na situaciju, građani su odavno trebali biti na ulicama!«. No, jedna je stvar što bi građani trebali učiniti, a druga je ono što (ne) čine. Uglavnom, uz takav narod svaka vlast može biti mirna i spokojna. Jer činjenice govore da od hrvatske neovisnosti nije bilo ni jednog masovnijeg prosvjeda zbog socijalne situacije, iako nam primjeri iz daleko razvijenijih zemalja govore kako građani znaju izraziti svoje nezadovoljstvo i za »sitnice«. Dakako, sitnice iz hrvatske perspektive. Ako bi Francuska bila nezahvalan primjer, susjedna Slovenija može biti solidna komparacija - nekoliko desetaka tisuća Slovenaca u studenome je prosvjedovalo u Ljubljani zbog rastuće inflacije i podizanja troškova života.

• I mene je ugodno iznenadio broj demonstranata u Ljubljani. Iako je Slovenija približno dvostruko razvijenija, to pokazuje da je i tamo prisutan problem nejednakosti. Dio građanstva živi relativno skromno i osjetio je potrebu izraziti svoj protest, pojašnjava slovenski slučaj mr. sc. Zoran Malenica, viši predavač na predmetu sociologija na Pravnom fakultetu u Splitu.

Isti razlozi u travnju trebali bi izvući hrvatske građane na ulice. Međutim, sudeći prema postojećoj klimi, teško je vjerovati da će se najavljeni prosvjed sindikata ubrojiti među »povijesne«. »Kad bismo na osnovi ovog primjera procjenjivali, onda bi se ovdje mogao očekivati dosta velik skup. Ipak, pomalo sam pesimist da će se to i dogoditi«, priznat će Malenica.

Pacifizirana mladež

Gdje treba tražiti razloge nezainteresiranosti Hrvata da javnim činom izraze nezadovoljstvo? Često će se potegnuti argument da kod nas ne postoji »tradicija« prosvjeda, i toga su sindikalisti i te kako svjesni. Predsjednik Sindikata učitelja Zvonimir Laktašić povezao je to s problemom da određene vrijednosti u nas jednostavno nisu na cijeni te da se osnovni smisao sindikalizma - solidarnost - često zaboravlja.

»Ljudi se pokušavaju samostalno boriti protiv sustava, a u ovo doba globalizacije i dominacije kapitala, bojim se da se na taj način malo toga može ostvariti. Zato nam je potrebno to buđenje svijesti i da pojedinac shvati da se boreći za drugoga bori i za sebe«, kaže Laktašić.

U odnosu na europske primjere, možda i najveća disproporcija jest uloga mladeži kao iskre koja treba zapaliti plamen nezadovoljstva. Pojam »studentski prosvjedi« u nas je gotovo pa zaboravljen, a proglasiti našu mladež buntovnom, bila bi presmjela ocjena.

• Ni mladi, a ni građani srednje dobi i oni stariji, nisu voljni da svoje zahtjeve i politička nezadovoljstva artikuliraju tako da iziđu na ulice. Predajem na fakultetu i dobro poznam situaciju. Zato mogu reći da se kod nas, od 1990. pa nadalje, dogodila jedna loša stvar: stjecajem okolnosti, na neki način smo pacificirali našu mladež na fakultetima. Postoji prešutni stav da politici ondje nije mjesto, što je pomalo nonsens jer su fakulteti društvenih znanosti u svijetu uvijek bili mjesta rađanja i političkih ideja, kao i mjesta razvijanja kritičke društvene misli. Kod nas je značajan dio nastavnika politički pasiviziran, pa se iz straha za radno mjesto ili zbog društvenog konformizma libi artikulirati određena politička stajališta, čak i kroz kolegije gdje bi to mogli učiniti. Zato smo u situaciji da posljednjih 10-15 generacija studenata zapravo nije ni imalo priliku razviti nešto što bih nazvao kritičkom političkom svijesti, koja bi uključivala i to da se u određenoj situaciji reagira i demonstracijama na ulici. Očito je da imamo pasiviziranu situaciju s mladima - ili se puno ne bave politikom, ili svoja stajališta ne iznose javno čak i kad ih imaju. Možda ne u tolikoj mjeri, ali slično vrijedi i za ostale dobne skupine. I zato se postavlja umjesno pitanje: Kome odgovara takva situacija? Očito je da odgovara onima koji su na vlasti, jer mogu računati s tim da se narod neće buniti i onda kada je vlast jako loša, pojašnjava magistar Malenica.

Slabost sindikata

Ipak, razloge ne treba tražiti samo u »apolitičnom« narodu. Na nedostatak masovnih građanskih prosvjeda utjecala je i situacija na sindikalnoj sceni, koja se ne može ocijeniti zadovoljavajućom.

• Realna uloga sindikata u našem društvu, njihov utjecaj i politička moć, nisu veliki. Njihovo dosadašnje djelovanje, osim časnih iznimki, na neki je način utjecalo na to da građani nemaju izrazito povoljno mišljenje o sindikatima i njihovim čelnicima. Sindikalna rascjepkanost, nekonzistentnost u nekim ranijim situacijama utjecala je na stvaranje takve predodžbe. No, u nedavno provedenoj anketi čak 40 posto građana je pozitivno odgovorilo na pitanje bi li bili voljni izići na ulicu i prosvjedovati zbog porasta cijena. U tom smislu, bez obzira na stav građana o sindikatima, nepobitno postoji volja građana da se u većem broju odazovu najavljenom protestnom skupu, kaže Malenica.

Svakako, treba postaviti i pitanje politiziranosti sindikata, što nipošto ne treba miješati s politikantstvom. Odnosno, dio odgovornosti za neuspjehe masovnijih skupova leži i u bježanju sindikata od političkog djelovanja, što ponekad, a to pokazuje i hrvatska situacija, može imati i nepovoljne efekte.

• Kod nas se prakticira čudan odnos između sindikata i političkih stranaka. To se dobro vidjelo u trenutku kad je SDP rekao da podržava prosvjed i da će vjerojatno motivirati članove da mu se pridruže. Umjesto da prihvate tu inicijativu, sindikati su se brže-bolje distancirali od toga. To i jest jedan od razloga što nismo imali skupova s većim brojem prosvjednika: prosvjedi ostaju kao uža sindikalna aktivnost, iako u takvim skupovima ne možete zanemariti i neke političko-ideološke stavove. Ako sindikati i dalje budu inzistirali na tome da im nije potrebna podrška političkih stranaka, onda nisam siguran, pogotovo uz njihovu podijeljenost, da mogu okupiti više od 30.000 ljudi. U drugoj situaciji, gdje bi postojala povezanost, može se stvoriti atmosfera koja bi na ulicu mogla dovesti daleko više građana, procjenjuje splitski sociolog.

Svi zadovoljni, ali...

Doduše, kad se radi o prosvjedima, valja spomenuti i tzv. seljačke prosvjede, izlaske traktorima na ceste nezadovoljnih poljoprivrednika, primjerice u vezi niske otkupne cijene pšenice, otkupa mlijeka i drugog. No, i tu je bilo više prijetnji, a manje masovnog odaziva o pitanju rješavanja dugoročnijih problema. Naravno, u prosvjede se mogu ubrojiti i okupljanja radnika koji su ostali bez posla ili im kasne plaće, kao i prosvjede, recimo, djelatnika na razminiranju te još neke izraze bunta, odnosno nezadovoljstva, najčešće lokalnog značenja (propala firma, ljudi ostali bez posla...) te sporadične štrajkove kao bučniji »recept« za rješavanje konkretnog problema.

Na kraju, spomenimo još neke primjere veće ili manje masovnosti i značenja. Približno 5.000 prosvjednika zabilježeno je na antiratnom prosvjedu nakon američke intervencije u Iraku 2002., kao i na nedavnom skupu »Pravo na grad«, gdje su zagrebačke nevladine udruge demonstrirale zbog donošenja GUP-a. Ostali skupovi uglavnom se mogu svesti na manje sindikalne i radničke prosvjede. Ipak, premda ne po brojnosti, među značajnije valja ubrojiti i prosvjedne povorke homoseksualaca u povodu »Gay Pridea«, koje su danas postale - poput prvosvibanjskih - dio tradicije, no svoj osnovni smisao, prije svega podizanje tolerancije javnosti, dobrim su dijelom već i ostvarile.

Kad se sve zbroji, kad su prosvjedi u pitanju, sve ono što smo imali i kako se odvijalo (uključujući i najavljeno) dovoljno je za skicu o Hrvatskoj kao mirnoj zemlji u kojoj su, uglavnom prividno, svi zadovoljni. Još samo da je tako i u stvarnosti...

**Samo jedan pravi masovnjak
**
Ipak, građanske prosvjede ne treba vezati isključivo uz socijalna nezadovoljstva. Zapravo, jedini uspješan masovni skup odnosio se na političke slobode, preciznije na slobodu govora. U studenome 1996. više od 100.000 ljudi okupilo se na zagrebačkom Trgu bana Jelačića da bi se usprotivili oduzimanju koncesije Radija 101. Tako su građani obranili jedini slobodniji zagrebački medij u to doba, ali nakon »bitke za Stojedinicu« uslijedilo je »veliko ništa«.

U masovnije prosvjede eventualno se mogu ubrojiti i oni iz 2001., kada su organizirane demonstracije protiv izručenja hrvatskih generala Haagu. No, kako su skupovi na splitskoj Rivi i u Zagrebu postali zapravo politički skupovi (otuda potječe »legendarni« govor današnjeg premijera Sanadera), a ne prosvjedi »običnih«, posebno socijalno ugroženih građana, ipak ih se ne može smjestiti u ovaj kontekst. Teško je govoriti i o nekim drugim primjerima. U mirnodopskoj Hrvatskoj nije bilo okupljanja na kojima je bilo prisutno bar deset tisuća građana. Neki bi »slamku spasa« potražili u prvosvibanjskim »prosvjednim povorkama«, no ipak treba napraviti jasnu razliku između obilježavanja Praznika rada i javnog iskazivanja nezadovoljstva u obliku odgovora na aktualnu situaciju.