KONTRAPUNKT

Kritički osvrt u prilog anarhizmu

Kolumne / Edo
Posted by Edo Feb 19, 2011 - 07:02 PM

No Borders No Banks

'Najnasliniji element društva je neznanje.''
- Emma Goldman (1869- 1940.)

Piše: Edo

Neki akademski krugovi, naročito anglosaksonske liberalne znanstvene provenijencije anarhizam definišu kao izvjesnu političku filozofiju, preciznije rečeno, pa čak i kao politički pokret, a sve u cilju izjednačavanja anarhizma u istu ravan sa političkim subjektima i pokretima, te kreiranja lažne (iskrivljene) slike anarhizma u prizmi kako kod svake individue, tako i cjelokupnog društva. Time se ova ideja u cilju sprečavanja njezinog eventualnog jačeg afirmisanja široj javnosti želi zadržati što duže i dalje na marginama društva. U tom procesu ključnu ulogu imaju i mainstream mediji, koji pored prethodno navedenog, anarhizam i njegove protagoniste klasificiraju i u kategoriju klasičnih terorističkih grupacija. Svjedoci smo takve intenzivnije medijske kampanje (ili bolje reći hajke) u posljednje dvije godine na primjeru ionako turbulentnog grčkog društva za vrijeme kulminacije socijalnih nemiran nakon što su okusili danak plutokracije i brutalnog kapitalizma. Drugi savršen primjer je blokada hrvatskih sveučilišta u znak protivljenja daljnje komercijalizacije visokog obrazovanja, kada su studenti i pojedini profesori od strane svojih kolega koji čine znatan dio akademske zajednice, prozivani crnima i crvenima kao da se zapravo radi o nekim prolupalim buntovnicima bez razloga koji ne žele da uče i sljedbenicima nekih tamo davno prevaziđenih i nepotrebnih ideologija. Na ljude ovakvog profila, na ljude poput anarhista, sezona lova je uvijek otvorena. Ovakav čin klasične klevete i stigmatiziranja svojih kolega u cilju kukavičkog ograđivanja zbog očitog konformizma, jeste pokazatelj na kakve je niske grane uskogrudna, korumpirana i kriminalizirana akademska elita spala. Poražavajuće je, apsurdno i katastrofalno na kakav nelogičan i sulud način, zvanična akademska zajednica i nadležna ministarstva postavljaju i posmatraju stvari kada se radi o daljnjoj sudbini visokog obrazovanja gledajući pri tome isključivo kratkoročnu pragmatičnu korist pojedinaca (koja je ujedno osnovna odlika neoliberalizma) i odbijajući bilo kakvu racionalnu i konstruktivnu kritiku. Toliko o ophođenju nekih bitnih društvenih struktura prema ovom pokretu i općenito o ljudima koji imalo drugačije misle.



Istina, vječita i vrlo osjetljiva etička dilema koja se od početka proteže među redovima anarhista, ali i teoretičara socijalne filozofije i socijalne psihologije jeste; da li je uopće neophodna upotreba nasilja, a ako već jeste, onda u kojoj mjeri, u kojem slučaju, rasponu i na koji način?

Intenzitet upotrebe nasilja varira u zavisnosti od prirode, uvjerenja i principa različitih frakcija unutar samog anarhizma. No, te nasilne metode su isključivo usmjerene na eksponente fašizma, privatnog kapitala i nasilne, nemoralne države.

Zaokruživanje i stigmatiziranje anarhizma u pojedinim akademskim krugovima u kombinaciji sa medijskim linčom ima za efekat percipiranja anarhizma kao još jednu u nizu ovosvjetskih despotskih, nemoralnih i oportunističkih političkih frakcija i ideoloških opcija koje se bore za vlastite interese tj. za interese grupe pojedinaca ili određene klase što apsolutno nije tačno. Naime, ovakvo poistovjećivanje i definisanje anarhizma je u biti kontradiktorno jer dolazi u direktnu konfrontaciju sa povijesnim činjenicama unazad kroz praksu, te sa deontološkim i ontološkim postulatima i principima metodologije funkconisanja (djelovanja) anarhizma.

Anarhizam kroz historiju nikada nije bio formalno etabliran kroz neku formu političkog subjekta ili pokreta, niti će to ikada biti, jer bi to prije svega značilo gubljenje vlastitog specifičnog identiteta i njegovog samog smisla postojanja, te izjednačavanja sa jednim od svojih smrtnih neprijatelja (pored kapitalizma i države)- politikom i političkim strankama kao jednim od intrumenata vladajuće buržoazije i aristokratije u ostvarivanju svojih klasnih interesa.

Ova progresivna libertetska životna filozofija primarno marksističke provenijencije i karaktera, ontološki je dijametralno suprotna bilo kojoj pukoj ideologiji i teologiji kojom se upravo politika vješto i manipulativno služi.

Deontologija anarhizma se zalaže za apolitičku borbu zasnovanu na principima agitacije, informiranja (propagande), edukacije, istinske solidarnosti, samoorganizovanja, direktnim akcijama i drugim vidovima borbe u cilju aktiviranja i daljnjeg razvijanja svijesti kako kod svake individue kao slobodnog i racionalnog autonomnog bića, tako i same klasne svijesti, što je jedan od najtežih i najdugotrajnijih društvenih procesa; svojevrsni sine qua non bez kojeg nema radikalnog društvenog prevrata.

Analogno tome nameće se sljedeća konstatacija: Kada svaki proleter ponaosob kao individua dosegne visok nivo svijesti i znanja- svijesti o sebi i svijesti o shvatanju prirode i društva, onda će, između ostalog, shvatiti i bit odnosno princip funkcionisanja kapitala i političke ekonomije kao njegove historijske paradigme, njegovog političko- ekonomskog instrumentarija i eksponenta. To će biti biti indikator da je sazrelo vrijeme za iskonsku revoluciju. Revoluciju svih revolucija- komunističku revoluciju. Tada će svaka država, kao nemoralna i nasilna tvorevina, kao oružje u rukama vladajuće klase kojim ona ostvaruje svoje klasne interese, odumrijeti. Klasa ''po sebi'' će postati ''klasa za sebe'', sva prošlost prividnog života i lažne svijesti će biti zbrisana za svagda.        

Možemo reći da se anarhizam na prostoru postjugoslavenskih zemalja kroz prošlost javljao u različitim rudimentarnim oblicima još od početka 20. stoljeća kroz organizacije kao što su ''Mlada Bosna'', preko revolucionarnih studenata i intelektualaca okupljenih oko časopisa ''Praxis'' tijekom 60-tih godina. U današnjem vremenskom kontekstu tj. u neoliberalizmu, kao trenutnoj fazi kapitalizma, dolazi do ponovnog radikalnijeg zaoštravanja (po intenzitetu) između klasa na globalnoj društvenoj sceni što uslovljava i pogoduje reaktiviranju još većem broju isprofilisanih anarhističkih organizacija (više o tome na: http://www.e-novine.com/svet/svet-vesti/43534-Sve-aktivnije-anarhistike-grupe-Evropi.html [1]). Ono što posebno uslovljava čvrsto prihvatanje i zalaganje za anarhističke i ostale progresivne libertetske ljevičarske ideje na ovim prostrima kao jedine solucije jesu dva ključna momenta ili faktora koja empirijski potvrđuju osnove znanstvene teorije marksizma;

 - prvi su višegodišnji bratoubilački ratovi koji pogađaju ionako napaćene prostore Balkana uzrokavane od strane klerofašističke ideološke klike, a sve opet zarad svjetskih imperijalističkih sila

 - drugi faktor je čisto materijalističke prirode; provođenje beskrupuloznog procesa pauperizacije (koji je temeljni princip i oličenje kapitalizma) na ovim prostorima nakon sloma socijalizma.

Zaglavljeni u glibu prividnog života bježeći i zatvarajući oči pred suštinom, u ambisu sve teže svakodnevnice lišeni svakog dostojanstva hodajući na ivici propasti, proleterijat možda ima još historijsku priliku za eventualno izbavljenje i konačnu soluciju u konfliktu sa svojim smrtnim neprijateljem, prije nego što u tokovima globalizacije neoliberalističke mašinerije bude sameljen i samim time za sva vremena sam postane historija.   



This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=57545

Links in this article
  [1] http://www.e-novine.com/svet/svet-vesti/43534-Sve-aktivnije-anarhistike-grupe-Evropi.html