KONTRAPUNKT

Đurđa Knežević: feminizam i klasna svest

Intervju / Intervju
Posted by admin Dec 01, 2010 - 01:12 PM

djurdja

Đurđa Knežević, književnica, publicistkinja, feministkinja: Ženske nevladine organizacije bave se edukacijom i savjetovanjem raznih vrsta, jedinim što je kako-tako propulzivno i politički neškodljivo. Namjesto alternative vrlo se mnogo bave tzv. ženskim identitetom i njeguju ga kao da je neravnopravnost moguće razriješiti u nekom zasebnom, "ženskom" društvenom prostoru. Baviti se radnicama i klasom, nepopularno je i neisplativo.

S Đurđom Knežević, književnicom i publicistkinjom, koja je već duži niz godina prisutna na feminističkoj sceni, razgovaramo o karakteru "domaćeg" (a mogli bismo reći i šireg) feminizma danas, o utjecaju fondacija na feminističku politiku, te o odnosu feminizma i klase

Razgovor vodio: Mate Ćosić



Kakve su specifičnosti ženske opresije u kapitalizmu? Na koji su način, recimo, žene radnice iskorištavanije od muškaraca radnika, te gdje je u svemu tome mjesto feminizmu?

Ako govorimo o vrsti i obliku slobode kakvu u kapitalizmu ima apstraktni pojedinac ili pojedinka, onda ta i takva sloboda za žene u kapitalizmu ima svoje specifičnosti stoga što postojećim strukturama društva na kojima kapitalizam počiva, samim time i odnosima spolova zadatim tim strukturama i odnosima u njima, dominira muški spol. Naime, s jedne strane, i žene se mogu udruživati, glasati, javno govoriti, biti vlasnice imovine, voditi poslove, istovremeno, ta je sloboda ograničena, nedovoljna, pa čak i lažna kad se radi o odnosima skrivenima u privatnoj sferi. Na djelu je dvostruka eksploatacija, zajedno sa muškim radnicima, u proizvodnji, i kućnog robovanja, Desilo seda koncentriranje na segment građanskih i političkih prava odredi, i u stvari znatno suzi, djelovanje ženskog pokreta, pa se njihovo bavljenje ograničilo na pojedinačne slučajeve  diskriminacije i na razne vrste nasilja nad ženama nasuprot muškarcima, u obitelji. Ta dominacija nije od jučer i nije izum kapitalizma, već se radi o kulturnom nasljeđu, podređivanju i podređenosti žena od najranije povijesti kao u svakom pogledu slabijeg spola. Kapitalizam se samo kalemi na zadate odnose spolova i zadržava ih takve, zatečene u podjeli rada sve dok to omogućuje veću efikasnost i produktivnost. Dogodi li se da je ženska radna snaga pogodnija za iskorištavanje - a već se i govori o fleksibilnosti ženskog rada, što u stvari znači manju zaštićenost na tržištu rada - kapitalizam će se tome rado prilagoditi. Reklo bi se da je to već na djelu, što se može staviti u vezu sa sve većim paradiranjem s ideologijom ravnopravnosti na svim razinama vlasti.

Mislite, onom strategijom koja se uglavnom vezuje za liberalni feminizam?

Tako je, liberalna strategija najvećeg dijela feminizma u svijetu, a u nas gotovo isključivo, koja je u osnovi  usmjerena na legislativne promjene (popularnije kao promicanje "prava na jednake mogućnosti") u korist spolne jednakosti vrlo je ograničena. Djelovanje gotovo isključivo u tom pravcu previđa probleme  uzroka podređenosti žena, to jest, time se uopće niti ne bavi. Istovremeno,  formula perpetuiranja nejednakosti u osnovi je sljedeća: u podijeli rada prema spolu, pri čemu se muški rad više cijeni, muškarci dominiraju ženama. Istovremeno su i sami pod pritiskom širih odnosa proizvodnje, pa se onda nadalje radi o transferu pritiska na žene kao "slabiju", manje zaštićenu grupu. Očekivati od socijalne grupe koja je i sama pod pritiskom da ne vrši pritisak na mjestu gdje joj je to moguće, nije realno. I tu je mjesto za feminizam. Kapitalistički način proizvodnje s podjelom rada prema spolu (i podređenosti žena)  kao problem nam je do neke točke svima isti, ali posljedice, sada već obzirom na spol, nisu. E sad, baš i nije teško zaključiti što nam je svima zajednički, a što je pak specifično ženski problem i s čime se u stvari uhvatiti u koštac. Svakako, problem žena je dvostruk, klasni i specifično ženski, i treba ih odvojeno analizirati ako se ozbiljno misli na njegovo razrješenje.

Koliko se izmjenama sistema (iz socijalizma u kapitalizam) početkom devedesetih godina prošlog stoljeća izgubilo "klasno pitanje" iz feminističkog fokusa? Koliki je utjecaj na to brisanje imala sama opozicijska uloga feminizma unutar "socijalističkog"  poretka i njezino postavljanje na drugu stranu barikade u debatama oko "ženskog pitanja"?

Feminizam prvog vala, onaj unutar socijalizma, ni u kom slučaju ne može biti odgovoran za nestajanje klasnoga iz feminističkog fokusa. To što je feminizam u ono vrijeme otvorio i teme građanskih i političkih prava ljudi, dogodilo se iz jednostavnog razloga što ostale vrste ljudskih prava nisu bile toliko ugrožene, dapače, njihovo stanje je bilo u mnogim aspektima bolje no što je danas, a građanskih i političkih prava nije niti bilo. Konkretno, u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, dokumentu UN donesenom nekako istovremeno s početkom Hladnog rata, jednaka količina prostora dana je kako građanskim i političkim pravima, tako i socijalnim, ekonomskim i kulturnim pravima. Međutim, upravo zbog hladnoratovske politike i cijeli je diskurs Dogodi li se da je ženska radna snaga pogodnija za iskorištavanje - a već se i govori o fleksibilnosti ženskog rada, što u stvari znači manju zaštićenost na tržištu rada - kapitalizam će se tome rado prilagoditi ljudskih prava, zahvaljujući zapadnim zemljama koje su njime i upravljale, postao hladnoratovski. To jest, jedino i gotovo isključivo govorilo se (a u dobroj mjeri tako izgleda i danas) o građanskim i političkim pravima, kao onim pravima koja su u kritičnom stanju ili ih uopće nema u tada otvoreno neprijateljskom  istočnom bloku. Naime, s ostalim spomenutim pravima, zapravo socijalnim beneficijama, istočni blok i nije stajao tako loše, čak ponekad i vrlo dobro, pa eventualna kritika ne bi pogađala u neuralgično mjesto. Tako su ostala ljudska prava marginalizirana, i tako je ostalo do danas.

A čini se da su nekako taj model preuzele i organizacije civilnog društva?

Posve isti model preuzele su organizacije civilnog društva, među njima i ženske, pa je fokus, a samim time i diskurs feminističkih programa, usmjeren prema političkim i građanskim pravima žena. Tako se desilo da koncentriranje na segment građanskih i političkih prava odredi, i u stvari znatno suzi, djelovanje ženskog pokreta, pa se njihovo bavljenje ograničilo na pojedinačne slučajeve  diskriminacije i na razne vrste nasilja nad ženama. Socijalna se prava svode na to kako rade centri socijalne skrbi i slične institucije, koje samo ublažavaju neke posljedice neravnopravnosti post festum. Socijalne, ekonomske i kulturne aspekte ljudskih prava ne shvaća se i ne zastupa kao zahtjev za promjenu odnosa, pa ostaju netaknuti ili tek tu i tamo okrznuti.

U jednom ste tekstu napisali kako poslijeratni feminizam uz mirnodopske teme odlikuje i diversifikacija rada i tema koje nisu vezane za rat... Zanima me, je li postojala ikoja grupa u toj diversifikaciji koja se na ovaj ili onaj način bavila radnicama ili klasom, posebno u kontekstu ostalih trendova koji se tada odvijali - privatizacije, stupanja u globalizacijske procese, gubljenje socijalnih prava?

Niti jedna, a tako je ostalo i do danas. Ženske nevladine organizacije se bave edukacijom i savjetovanjem raznih vrsta, to je u danom sistemu i političkim okvirima jedino što je kako-tako propulzivno i politički neškodljivo. Namjesto alternative vrlo se mnogo bave tzv. ženskim identitetom i njeguju ga kao da je neravnopravnost moguće razriješiti u nekom zasebnom, "ženskom" svijetu odnosno društvenom prostoru.  Ionako te organizacije, obzirom na podkapacitiranost ljudskim resursima u svakom pogledu (brojčanom i ekspertnom), djeluju u znatnoj mjeri kao posrednice između vanjskih ekspertica i eksperata koje se unajmljuje za te poslove. Baviti se radnicama i klasom je nepopularno i neisplativo. Naravno, ako se dogodi ekscesna situacija, kao primjerice slučaj radnica tvornice  Kamensko, onda se brzo i sasvim izvanredno uskače u taj vlak, u tu priču. Dapače, nastaje prava gužva u tome tko će s radnicama (može i bez njih) pred kamere. Pogoduje i to što je tvornica Kamensko u Zagrebu, čak vrlo blizu centru. Jednako kao što se za svaki Osmi mart sjetimo radnica, više onih iz Chicaga s početka 20. stoljeća a manje onih u Sinju (posjeti ih se ako su tamo već TV kamere), pa onda zajedno sa slično jalovim sindikatima zakukamo nad teškim stanjem žena na tržištu rada.

Najviši stupanj brige iskazuje se svako toliko upriličenom konferencijom / savjetovanjem / edukacijom... o ženama na tržištu rada. Onda se sve zajedno, s Jadrankom Kosor na čelu, pohvale da su osigurani mikro-krediti za poslovne žene. To je postala svojevrsna formula, mikro krediti, nikada makro krediti. Feministkinja marksistkinja Zilla Eisenstein, kritizirajući takav pristup, dala je duhovito gorak komentar: "Opasnost (...) lakog kooptiranja u neo-liberalni diskurs tako što se ženama distribuira mikro-kredite kao njihov put spasenja."

Koliko su fondacije imale utjecaja na menadžertsvo u feminizmu i na to da se klasne teme tamo nisu otvarale?

Vrlo velikog i na više načina. S jedne strane, svaka od fondacija ima svoju specifičnu agendu, tako da sa svakim novim sponzorom usvajate politiku njegove vlade (ili u najmanju ruku u nju kritički ne intervenirate), odnosno usvajate politiku i svjetonazor privatnih fondacija. Uzmimo primjer, privatna američka fondacija Global fund for Women, inače vrlo prijazna u odnosima, i koja nastoji ne komplicirati previše s aplikacijama, izvještajima i svim tim opterećenjima, posljednjih se godina sve više i sama okreće velikim sponozorima (budući da i sama ima ulogu transfera, da bi dalje mogla sponzorirati ženske grupe). Osim što su neke veće kompanije tu već prisutne, jedna od izvršnih direktorica fondacije je prije dolaska na to radno mjesto bila top menadžerka u Reeboku te je i Reebok dovela kao sponzora GFW-a. E sad je pitanje, može li neka kineska ili međunarodna grupa, inicijativa, uopće sanjati da od te fondacije dobije sredstava za aktivnosti na kritici i borbi protiv užasnih uvjeta radnica u Reebokovim tvornicama u Kini?

Mislim da ne moramo ići do Kine da dobijemo odgovor na to pitanje?

Ne moramo do Kine. Ima tome koja godina kako je Zelena akcija za svoje aktivnosti dobila od USAID-a sredstva; zapravo, bila su tek odobrena, ali ne i faktički prebačena. Kad se netko od bossova fondacije zagledao u aktivnosti Zelene akcije i otkrio da u programu rada imaju i borbu protiv GMO- hrane, što pak američkoj vladi nikako nije u interesu, sredstva su povučena. Kapital, krupni i sav ostali, sve je više prisutan u fondacijama s višestrukom korišću: Filantropija s jedne strane smanjuje poreze, dok s druge sprečava otvaranje bilo kakvih političkih pitanja, osobito o njima samima. K tome još postaju "dobri" demokrati i na koncu, što i ime kaže - veliki filantropi. Istovremeno, postoje mogućnosti preraspodjele novca i dobara, koja ne bi išla na način da "dobri" Bill Gates i ostali dijele pare (nakon što ih otmu), i to je upravo ono na čemu i u kojem pravcu valja graditi alternativnu politiku, pa i politiku ženskih grupa.

K tome, tim novcem doista i treba upravljati, a zahtjevi donatora, kada su u pitanju natječaji i kasnije izvještavanje, sve su kompliciraniji i malo mjesta i vremena ostaje za aktivizam, čak i ovakav bezubi. Kaže lijepo Nira Yuval-Davies: "Feminizam je prestao biti društveni pokret i postao je business obučenih stručnjakinja". Business pak traži profesionalizaciju, drugačije organizacijske oblike, a sve to opet redovne izvore prihoda. To onda postaje imperativ, i ako ne jedino, ali centralno i bitno bavljenje. Sve ostalo je varijabla, ili što kaže srpska izreka: "mož' da bidne, al' ne mora da znači".

Navodite kako je feminizam danas ostao bez strategije i radikalnog promišljanja postojećeg, kao i rada na dubinskom propitivanju... Gdje mislite da bi se mogli naći neki novi izvori? Koliko za to ima potencijala u "klasnom feminizmu", posebno danas kada svakodnevno svjedočimo još većim otpuštanjima, kada žene uvelike snose krizu?

Odgovor na to pitanje je donekle sadržan u odgovoru na prvo pitanje. Nije dakle realno očekivati da će muškarci, kao grupa koja je i sama pod pritiskom širih odnosa proizvodnje, mirno i s velikim razumijevanjem i uvažavanjem odustati od pritiska na sljedeću slabiju grupu samo da bi kako-tako održali i zadržali vlastiti bolji položaj. Tu je i mjesto za feminizam, za žene koje će to razumjeti i voditi u stvari dvostruku borbu: za promjenu odnosa proizvodnje i društvenih odnosa koji uvjetuju spolnu neravnopravnost; bez čekanja da se prvo "razriješe" klasni odnosi, pa će se onda po automatizmu promijeniti i odnosi spolova. Istovremeno treba voditi borbu za ravnopravnost spolova.

Izvor: H-alter [1]

This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=57346

Links in this article
  [1] http://www.h-alter.org/vijesti/ljudska-prava/feminizam-i-klasna-svijest