KONTRAPUNKT

Čuda spasioca iz civiliziranog svijeta

U fokusu / Argumenti
Posted by KJG Feb 17, 2010 - 12:30 AM

autor: Tomaž Mastnak

Thomas Jefferson je volio robove. S jednom od ropkinja imao je i dijete. A jer je bio dosljedan čovjek, nije bio sklon ukidanju ropstva. Nije mu se sviđalo, ni njemu, jednom od prvih američkih predsjednika, niti onima koji su zajedno s njim vladali u mladoj demokratskoj republici, da su se na Haitiju robovi oduprli svojim francuskim gospodarima, izborili samostalnost i ukinuli ropstvo. Zakleo se da će voditelja pobunjenih robova, takozvanog crnog jakobinca Toussainta Louvertura, izgladniti. Američka republika je za Haiti uvela embargo i odlučila se da njegovu nezavisnosti neće priznati.



Neki vide u tadašnjoj američkoj kaznenoj politici korijene, ili barem jedan od kamena temeljaca, bijede koja već dvjesto godina muči ovaj nesretni otok. Neki dokazuju da vlada kontinuitet u američkom suprotstavljanju nezavisnosti Haitija, otkad Haiti politički postoji, od Jeffersona do Busha II. Posljednji je 2001. godine proglasio embargo na razvojnu pomoć Haitiju, jer se tadašnja vlada na otoku odupirala neoliberalističkim pritiscima. Tri godine kasnije američki predsjednik dao je ugrabiti haitskog predsjednika Aristida i sa Floride isporučiti njegovog nasljednika.

Naravno, zemljotres, koji je pogodio Haiti, prirodna je katastrofa. No priroda i obim te katastrofe, ubilački i uništavajući učinci zemljotresa u velikoj su mjeri plod političke katastrofe koja je pogodila Haiti prije zemljotresa. U koliko-toliko nezavisnim medijima vlada saglasnost o tome da su na Haitiji uz taj zemljotres ubijali posvemašnja razvlaštenost stanovništva i bijeda. Preciznije, zemljotres je bio toliko uništavajući zbog razvlaštenosti i bijede koji su rezultat vanjskih političkih i ekonomskih pritisaka i diktata.

Pri tome nije riječ samo o dokazivanju zagovornicima i promotorima neoliberalizma kako su od samog početka bili u pravu njihovi kritičari koji su upozoravali na destruktivnost neoliberalnog političko-ekonomskog paketa. Takav trijumfalistički "jesmo li vam govorili" bio bi u ovom trenutku, ako ništa drugo, neukusan. Revidirati treba i dio ljevičarske kritike. Mislim da revidirati, između ostalih, treba i Naomi Klein. Njenu tezu da neoliberali koriste nesreće i katastrofe, kad su ljudi u šoku i kad je njihova pažnja okrenuta drugdje, za uvođenje svojih eksploatacijskih, pljačkaških i uništavajućih politika, za razvlaštenje i prisvajanje, treba bar dopuniti. Na Haitiju je šok bio rezultat nametnutih neoliberalnih reformi i njihove prethistorije.

Radikalnost politike i ekonomije, koji su na Haitiju uz zemljotres ostavili iza sebe toliko mrtvih, pokazuje se ne na posljednjem mjestu i u tome da je sama katastrofa postala predmetom eksploatacije, najprije političke eksploatacije. Tom Engelhardt, neumorni američki disidentski publicist, upozorio je na zanimljivu činjenicu. Prije zemljotresa na Haitiju su bila možda dva inozemna dopisnika. Haiti je najsiromašnija država u tom dijelu svijeta, i ako zapadne odnosno globalne medije pustošenje i nesreća doista toliko zanimaju, imali bi gomilu materijala za pisanje već prije zemljotresa.

Medijska invazija je pratila zemljotres. U nekoliko dana na otoku su se utaborili dopisnici svih velikih televizijskih mreža i časopisa. CNN je imala na terenu barem 44 čovjeka. U Port-au-Prince su povukli čak i dopisnicu iz Kabula. Fox ih je imao 25. Približno tolike ekipe imali su i CBS, NBC i ABC. To je bila najveća američka televizijska mobilizacija nakon cunamija prije šest godina. Novosti iz svijeta postale su novosti sa Haitija - 24 sata na dan.

I što je bila medijska poruka? Bile su, i još uvijek su, dvije glavne poruke. Prvo je dobrota, altruizam, darežljivost i požrtvovnost zapadnih humanitaraca, počevši od američke vojske. Drugo je divljaštvo domorodaca.

Prva vijest se između ostalog hranila pričama o možda 150 spašenih iz ruševina, ali ne i hiljadama i desetinama hiljada koji su ostali zakopani, niti sa neprebrojanim mrtvima. Spašavanja su nazvali "čudima". Spasioci iz civiliziranog svijeta su činili čudesa. To je jezik vjerske misije, koji jača i utvrđuje našu vjeru u nas same. Naši spasioci su spasioci nesretnih ovoga svijeta. Volimo nesreću drugih, kako bismo mogli voljeti same sebe. Što je pozadina ružnija, to se mi sami sebi više sviđamo, više samodopadni stojimo u središtu.

Zatim je tu izraelska samopromocija. Izraelci su bili prvi koji su na Haitiju postavili poljsku bolnicu. Ekspresno su poslali tamo 200 ljekara, medicinskih sestara, vojnika i dobrovoljaca. O svojim humanitarnih dosezima učinkovito izvještavaju u domovini i po svijetu. Ispod ruševina su izvukli tuce živih. Domorodce su naučili pjevati izraelske pjesme, Heveinu šalom alehem itd. Domorotkinja koja je rodila u njihovoj bolnici dijete je nazvala Izrael. Pohvalio ih je nekadašnji predsjednik Clinton. Sve same udarne vijesti: "Sada nas vole!" Zaboravimo na Gazu.

Takvog je gradiva još mnogo. Mnogo bi se dalo reći o politici dijeljenja humanitarne pomoći, o njenoj neučinkovitosti, o rivalstvu između velikih sila, koji pomoć podređuju propagandnim ciljevima i političkim kalkulacijama. Ali pogledajmo na brzinu još drugu vijest. O domorocima koji kradu i pljačkaju, koji su nasilni i općenito se ne znaju kontrolirati. Jefferson je haitske ustanike protiv ropstva nazvao ljudožderima. Danas je naša središnja svetinja vlasništvo, privatno vlasništvo, zato je lik domorodca izgrednika - obesvećivač privatnog vlasništva.

Kad je riječ o državama, važi pravilo da nužnost ne poznaje zakone. A države ili državni voditelji potom mogu postupati kako im se čini primjerenim za očuvanje države i političko preživljavanje. Ako Crnac posred ruševina, kad se rasuo i civilni poredak, iz srušene trgovine uzme paket mlijeka u prahu, tada je on pljačkaš. Ako ga ulovi policija, koja se ne može pobrinuti za preživljavanje ljudi, ali može loviti one koji se trude preživjeti, i zapadni dopisnik, njegova slika će obići svijet: Pogledajte, takvi su. Pljačkaju i kradu, koriste se nesrećom, ne poštuju zakon. Mi, mi koji smo im došli pomoći, zato se sami sebi još više dopadamo. Istovremeno imamo tumačenje za to zašto oni žive u takvoj bijedi. Jer ne može biti drugačije, takvi su... Sami su krivi.

Sa slovenačkog preveo Mario Kopić

Tomaž Mastnak, Čudeži reševlacev iz civiliziranega sveta, Dnevnik [1], 23.01.2010.

izvor: Peščanik.net [2], 13.02.2010.



This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=56941

Links in this article
  [1] http://dnevnik.si/debate/kolumne/1042332270
  [2] http://www.pescanik.net/content/view/4481/1270/