KONTRAPUNKT

Ukidanje zatvora

U fokusu / Argumenti
Posted by Kobi Jun 09, 2009 - 06:28 PM

ukidanje zatvora 

Piše: Yves Bourque

Uvod

Od pračovjeka koji svom kolegi krade sirovi komad mesa brontosaura i trči s njim divljački u šumu do dvadesetogodišnjaka koji prijeti pištoljem osobi na šalteru banke i bježi s osamsto dolara na svom motoru, ono što zovemo "kriminalom" ostalo je manje-više isto. Ono što se promijenilo su imena, društvena važnost i, najviše, naš način obračunavanja s počiniteljima "krivičnih djela". Činiti nešto loše, protivno osnovnim moralnim principima, protiv pravila, zakona, protiv naših susjeda, toliko je svojstveno, inherentno ljudima da nitko nije doista zaštićen od stida zbog prijekora roditelja ili javne sramote zbog osude "časnog suda". Oni koji se za vrijeme svog života ne nađu u takvoj situaciji zovu se "pravednima", "poštenim građanima koji poštuju zakon"; ostali su "kriminalci" do kraja života.



U Kanadi ova druga grupa raste u zabrinjavajućim brojevima, tako da je u svako vrijeme više od jedan na tisuću stanovnika u zatvoru. Tu nisu uključeni oni koje nadgleda svemoćni Nacionalni odbor za pomilovanja ili oni koji su na uvjetnoj kao i deseci tisuća onih koji nikada više neće biti "slobodni" zbog svog iskustva u kanadskim zatvorima: psihološkog, socijalnog i ekonomskog tereta zbog svojih "dosjea". Bez obzira na to koliko "lijepim" ih napravimo, koliko ih želimo "humanizirati", koliko ih prilagodimo "rehabilitaciji", zatvori će uvijek biti kuće strave gdje se okrutno i destruktivno provodi javna osveta nad osobama koje su najranjivije i najbespomoćnije u našem društvu. Prema logici, moralu, razumu i, pogotovo, humanosti zatvore je nemoguće opravdati. Izgradnja zatvora, kao i obrana ili potpora zatvorima, rad u njima ili profit od njih, zločini su protiv čovječnosti.

Ja sam za ukidanje zatvora jer sam za bolju budućnost. Društvo će se nastaviti uništavati ako sadašnja ideologija kriminalnog "Prava" i zatvorski sistem opstanu.

Odrastao sam u frankofonoj montrealskoj obitelji iz niže srednje klase. Rano sam se uključio u muziku i droge "hipi" supkulture kasnih šezdesetih. Sa trinaest sam popušio prvu cigaretu marihuane, a sa šesnaest sam bio pravi avanturist u eksperimentiranju s drogama uzimajući LSD, meskalin i injekcije metamfetamina. Na kraju, ispisao sam se iz škole i (kao što je bio običaj) krenuo autostopom po Kanadi da bih na kraju završio u Gastownu, hipijevskom kvartu Vancouvera. Dvanaestog srpnja 1975., s devetnaest godina, ukrao sam četrdeset dolara čuvaru parkirališta. Nekoliko minuta kasnije uhapsila me gradska policija. Kada su me doveli u policijsku stanicu, dva policajca odvela su me u malu prostoriju, naredili su mi da se skinem do gola i ispitivali me tako petnaest minuta, poniženog i prestrašenog. Osuđen sam na devet mjeseci zbog pljačke. Moja djevojka bila je u drugom mjesecu trudnoće.

Poslali su me u zatvor Oakala (u Britanskoj Kolumbiji) gdje sam u tri tjedna doživio užas, ogorčenje i poniženje. Laknulo mi je kada sam kasnije prebačen u zatvor Stove Lake, blizu mjesta Mission u Britanskoj Kolumbiji. Tamo sam bio prisiljen raditi deset sati dnevno (uključujući i subotu ujutro) za Upravu parkova Britanske Kolumbije i Ministarstvo šumarstva. Zarađivao sam 35 centa na dan, a kako sam preuzimao dužnosti, na kraju sam zarađivao maksimalnih 1,25 dolara dnevno.

Ljeto je bilo vrlo vruće i suho. Izbio je šumski požar i četrdesetpetorici zatvorenika je ponuđeno da za sedam dolara po satu pomognu u gašenju vatre. Dobrovoljno sam se javio, kao i svi drugi. Sa špricama na leđima, vodenim pumpama, lopatama i grabljama borili smo se s vatrom tri dana, radeći do iznemoglosti. Dobro se sjećam kako je mog prijatelja G. P. srušila na zemlju vodena bomba iz niskoletećeg vatrogasnog aviona. Nakon tog pakla, trebalo je čuvati zgarište sedam dana i noći. Javio sam se da provedem veći dio tog tjedna u spaljenoj divljini na jakom pljusku, jer sam razmišljao o tome kako će novac koji ću zaraditi pomoći mojoj trudnoj djevojci.

Pobunili smo se kad su nam rekli da ćemo umjesto obećanog dobiti uobičajenih 35 centi po danu. Bio sam bijesan i organizirao sam protestni štrajk; gotovo svi su sudjelovali. To jutro sve su nas nagurali u kamione i odvezli u regionalni popravni centar Lower Mainland. Kada smo stigli, stavili su nas u metalne kaveze uz zid zapadnih vrata "A". Jednog po jednog, tri čuvara su nas izvela pred ostale, natjerali da se skinemo, sagnemo i pred svima raširimo guzove. Sjećam se sredovječnog Mađara koji nije razumio naredbe na engleskom i koji je dobrih pet minuta stajao sagnut pred nama, podizao stopala i ruke dok ga ona tri razljućena čuvara nisu pustila da se vrati u svoju ćeliju, bez širenja. G. P. mi je pričao kako je plakao na povratku u kavez. Prvi put, pogodila me zatvorska stvarnost. Bio sam u opasnosti i bez obzira što se dogodilo nije bilo nikoga tko bi mi mogao pomoći.

Kasnije sam vraćen u stari zatvor gdje sam nastavio raditi. Jednog poslijepodneva, dok sam čistio teren za izgradnju šumarske ceste, čuvar najbliže meni primio je poruku preko radija i odmah me obavijestio da sam pomilovan. Sjećam se samo kako sam bacio svoj tvrdi šešir u zrak i trčao tri kilometra do logora gdje sam nestrpljivo čekao da me odvezu iz šume u Popravni centar Haney gdje su me trebali i službeno osloboditi. Minute su se činile kao sati. Razmišljao sam o tome kako ću iznenaditi svoju djevojku. Možda bih ušao na stražnja vrata i prišuljao se da joj dam najveći zagrljaj i poljubac ikada; ili bih je ipak prije nazvao i javio da sam u gradu kako ne bi spontano pobacila ili tako nešto. Nikada nisam primjećivao koliko smo duboko u šumi. Cesta do Haneya činila se beskonačnom.

Kada sam stigao, morao sam još čekati. Bio sam nervozan, ali sretan. Konačno, dali su mi moju izgužvanu odjeću, novčanik u kojem sam našao svoju sliku s dugom kosom i nostalgično je promatrao. Zavezao sam cipele, potpisao formulare i krenuo prema vratima sa autobusnom kartom do Vancouvera u džepu. Nisam ni zakoračio kroz vrata kada me čuvar rumenog lica prozvao: "Bourque!" Okrenuo sam se i pogledao čuvara, a osjet užasa me preplavio. Problijedio sam. Rekao je: "Teleks je upravo stigao. Pomilovanje je ukinuto, čini se kako imaš još jednu optužnicu u Montrealu…"

Vratio sam se u zatvor na večeru, ali nisam jeo. Umjesto toga, slomljen, otišao sam u alatnicu i napravio nož. Nisam ni sam znao zašto. Ostatak kazne koju sam u cijelosti izdržao, bio je neprekinuti niz zlostavljanja i poniženja tijekom kojeg sam bio zatvoren dodatnih trideset dana u samici i u zatvoru u divljini koji se zove Mini-Max.

Pušten sam pred kraj veljače 1976. Padala je kiša i bilo je hladno. Svo oduševljenje koje sam mogao osjećati poništio je osjet ogorčenosti. Moj sin se bio rodio i dan je na posvajanje, a moja djevojka se pokušala ubiti rezanjem žila i sada se za nju brinuo par suosjećajnih socijalnih radnika.

Šest mjeseci kasnije optužen sam za "trgovanje drogom". Policajca na tajnom zadatku, maskiranog u hipija, uputio sam prijatelju koji su je prodao marihuanu u vrijednosti od deset dolara. Dobio sam dvije i pol godine nakon što sam osam mjeseci proveo u pritvoru u južnom krilu Oakale. Slijedećeg svibnja navršit ću trideset i dvije godine, a dosada sam velik dio života proveo u dvadeset i dva zatvora i pritvora po cijeloj zemlji.

Nedavno, za vrijeme služenja devetogodišnje kazne u zatvoru Archambault u kvebečkom mjestu Ste. Anne des Plaines, više nisam mogao podnijeti potpuno poniženje koje smo trpjeli od zatvorskih čuvarica koje su radile u našem stambenom prostoru i počeo sam kategorički odbijati svakodnevno pipanje stražnjice i prepona od strane ženskih zaposlenica. Uskoro, jedna od njih službeno se žalila na mene što me dovelo pred disciplinsku komisiju. Osudili su me na pet dana u samici zbog odbijanja pretraživanja. Tamo sam doživio najdulje i najbolnije minute svog života. Troje čuvara pretraživalo me golog u prisutnosti čuvarice koja me je optužila. Odbio sam, a oni su zaprijetili nasiljem. Vrištao sam u duši i uzdržavao se od plakanja zbog straha i srama dok su me tjerali da se svučem. Vikao sam kako nisu imali pravo da to učine i kako je to protuzakonito! Rekli su mi kako će mi "poderati odjeću s tijela". Postao sam gotovo histeričan. Konačno se maknula s vrata. Svukao sam se. Natjerali su me da se okrenem, sagnem i raširim guzove, pretresem kosu, izvadim zubalo. Čuvar mi je nakešen rekao da se obučem. Metalna vrata su se zalupila… i želio sam umrijeti. Preplavio me val morbidnosti u mom betonskom izoliranom kutu i prepustio sam mu se.

Iz straha od posljedica, moj susjed nije htio svjedočiti, pa nisam mogao podnijeti tužbu za mentalnu okrutnost protiv čuvara. Prestao sam jesti u potpunosti. Mojih pet dana u samici je prošlo, ali odbio sam izaći. Nakon devetnaest dana štrajka glađu prebačen sam u zatvor Donnacona, blizu grada Québeca gdje sam stavljen u izolaciju (dvadeset i tri sata u ćeliji) zbog svog protesta. To je bilo prije četiri mjeseca. Nakon dvadeset i jednog dana počeo sam ponovo jesti, ali sam još uvijek zatvoren u svoju "betonsku maternicu", bez bilo kakvih pogodnosti i u iščekivanju rješenja zahtjevom za premještaj na zapad.

[pagebreak]

Zatvori "izvana"


Sjećam se kad sam se kao dijete vozio sa svojom obitelji, a moj otac je pokazivao stari zatvor u Lavalu. Sjećam se kako mi je apstraktan bio koncept "zločestih ljudi" koji su, kako mi je objašnjavao, bili zatvoreni tamo. Tokom svih ovih godina u zatvorima iz razgovora s "građanima" uključujući i moju obitelj, shvatio sam razmjer pojmovnih distorzija koje postoje kada se govori o zatvoru, zatvorenicima ili čak kriminalu.

Postoji razlog ovim velikim greškama u shvaćanju. Kako bi se opravdale ogromni iznosi potrebni za život nezasitnog čudovišta kao što je Kanadski ''popravni'' sistem, mora ga se predstaviti kao nešto važno ili čak ključno. Ovo se uglavnom postiže fanatičnim medijskim prikazivanjem ljutnje i straha javnosti. Vrlo su uspješni u jednostranom prikazivanju. To je potaklo nepravdu i nečovječnost "pravnog" sistema. U Kanadi vijesti u šest će žalostan i dramatičan događaj prikazati ovako:

Mladi zaposlenik u banci danas je hladnokrvno ustrijeljen uslijed pljačke. Utvrđeno je kako je uhićeni počinitelj dvadesetšestogodišnji XY nedavno pomilovan nakon što je odslužio samo četiri od sedam godina na koje je osuđen zbog pljačke. Više vijesti nakon reklama…

A ne ovako:

Jučer je ustrijeljen još jedan mladi zaposlenik u banci tijekom pljačke na križanju ulice te i te. Humanitarna organizacija koja sada pomaže roditeljima da se bore protiv strašne tuge i bijesa izjavila je kako je privedeni dvadesetšestogodišnjak od svoje sedamnaeste godine prošao kroz šest godina "legalne" fizičke i psihičke torture, poniženja i sistematske dehumanizacije od strane kaznenih službi. Društveno i emotivno ubijeni XY jednom je rekao zatvorskom psihijatru kako je zbog ožiljaka na penisu nastalih gašenjem cigareta prilikom policijskog ispitivanja koje je dovelo do otkrivanja velikog heroinskog dilera, nekoliko puta pokušao samoubojstvo - triput u zatvoru i jednom u kući svoje majke.
U nastavku pogledajte prilog o razornim učincima krstarećih raketa.

Ne nastojim umanjiti ljudsku tragediju do koje dovode ovakva djela, ali stvaranje "javnog neprijatelji" kojeg moramo savladati pod svaku cijenu, što brže i odlučnije možemo, spada u apsurd i iako ogromna većina Kanađana podupire koncept sa velikom revnošću ipak je on izvan svake logike. On se nalazi u podlozi mnogih društvenih pojava kao što su strah, ljutnja, mržnja i neznanje.


 

Svatko je potencijalni "kriminalac", a u ovoj zemlji svatko može prijeći iz "slobodnih i poštenih" u "nepoželjne neprijatelje" nepovratno s obzirom na stanje u našim zatvorima i pravnom sistemu. Međutim, većina zatvorenika i bivših zatvorenika dolaze iz "nižih" slojeva društva: oni su siromašni,  prema tome politički u nepovoljnom položaju i prezreni od svih. Mnogi dolaze iz razorenih obitelji, od roditelja alkoholičara, manjinskih skupina i imali su intenzivna iskustva (npr. homoseksualci i transvestiti koji su se našli u nepovoljnoj okolini). Začudo (nimalo), zatvorski čuvari i ostali zaposlenici, imaju isto porijeklo kao policajci. Tako na jednoj strani imate zatvorene, potlačene, terorizirane siromašne, a na drugoj ne tako siromašne i potlačene koji zatvaraju i teroriziraju, zadužene da se brinu o njima. Ostatak siromašnih i "običnih ljudi" nisu ni lovac ni plijen, ali su dio iste opće "skupine" na koju djeluju razni mediji, senzacionalizam, trendovi i koje je lako okrenuti i nabrijati protiv kriminala i kriminalaca do stupnja na kojem podupiru mučenje, poniženje i uništenje bezbrojnih ljudskih bića iz svoje vlastite klase.

Senzacionalni zločini i ubojstva postaju bestseleri i predstavljaju unosan posao. Masovni mediji brinu se za komercijalne, ali i političke interese. Ljudi jedu kriminal kao slatkiše. TV i kino su ih puni. Zločin, kazna i osveta su snažni trendovi i mediji bi ih se teško odrekli. Također, prikazuje se kako naše demokratske vlade dobro znaju što rade po pitanjima "zakona i reda", policije i zatvora. Grade sve više i više zatvora, izgrađuju sistem, stvaraju nova pravila. Zapošljuju desetke tisuća ljudi kojima daju moć, uniformu, oružjem, plaće, sigurnost, društveni status i prihvaćanje što sve pridonosi jačanju legitimacije mučenja i poniženja.Zatvorski čuvari i ostali zaposlenici, građani, pa čak i mnogi zatvorenici toliko su uvjereni u iluziju potrebe zatvora, toliko začarani trikovima koji zatvore žele prikazati "ne tako lošima" da odbacuju svaku primisao o ukidanju zatvora. Treba mnogo truda svakome tko živi u tako čvrstoj i stabilnoj laži kao što je "slobodno i civilizirano kanadsko društvo", da ne bude zaslijepljen lažnim sjajem.

Sve se svodi na poticanje bezosjećajnosti "javnosti" i pogotovo zatvorskog osoblja kojem svako mučenje, poniženje i nasilje postaje ne samo legitimno, nego i prirodno. U stvari kada zatvorenik pokazuje znakove "rehabilitacije" vlastima ili odboru za pomilovanja to je znak potpunog uključenja u "sistem"; prihvaćanje njegove/njene nepoštene kazne, svih nepravdi, mučenja i poniženja koje je on/a doživio/doživjela za vrijeme uhićenja, tokom sudskog postupka i pogotovo za vrijeme izdržavanja kazne. To je potpuno podčinjavanje fašizmu. Svaki zatvorski čuvar postaje plaćenik jer mora izvršavati određene zadatke ako želi naknadu. Uz to što imaju sklonosti prema sadizmu, oni i moraju činiti stvari koje služe podčinjavanju i poniženju zatvorenika. Graditelji zatvora ih uče određenim "činjenicama" koje ih unaprijed opravdavaju kao "ispravne", a zatvorenike prikazuju kao "pogrešne". Ta uvjerenje prenose se terapijama ispiranja mozgova, kriminalističkim teorijama, medijima, navikom, a učvršćuje ih svakog dana ponašanje kojem povremeno pribjegava zatvorenik koji je izložen boli, mučenju, strahu i poniženju.

 

Zatvor i ono što se događa u zatvorima je važan faktor u stvaranju kriminala. To međutim ne predstavlja opasnost vladajućoj klasi kojoj zatvori najviše koriste. Baš suprotno, promijenjeni zatvorenici vraćeni u staru situaciju puno će vjerojatnije opljačkati i/ili ubiti vlasnika trgovine nego počiniti teroristički čin protiv onih koji su naredili njihovo mučenje i poniženje.

Danas čak i djecu podučavaju o ispravnosti koncepta kažnjavanja. Studenti kriminalistike redovito hodočaste u šarene "institucije", pokazuju im se ugodne kantine, sportska oprema, prostori za posjete, dvorišta i upoznaju "odabrane zatvorenike" i čuvare u "kontroliranim" situacijama i okruženjima gdje se neugodna činjenica da se nalaze u ljudskom zoološkom vrtu zaboravlja u ugodnom čavrljanju.

 [pagebreak]

Zatvori "iznutra"

Dok je poniženje i otuđenje neupitno i osim početne deprivacije slobode, sigurnosti, privatnosti, samostalnosti, spolnog zadovoljenja, slobode govora i udruživanja (a ovo je samo osnova od koje svaki zatvorenik kreće), bezbrojna svakodnevna zlostavljanja i nezakonitosti koje provode osobe sa gotovo bezgraničnom moći nad zatvorenicima dio su onog čemu je izložena bespomoćna zatvorska populacija. Svaka mjera zaštite zatvorenika od zlostavljanja i psihološke torture je u potpunosti uzaludna budući da se svi Zakon, Pravila, Direktive i Red ruše u cilju "Reda i Mira u instituciji" i/ili kada se čuvari trebaju "ispuhati" na zatvorenicima pošto je opće poznato kako zatvorenici nemaju nikakva sredstva da se obrane i kako pravno ne predstavljaju opasnost čuvarima.S druge strane, na najmanji znak fizičke odmazde, zatvorenika se brzo veže i protiv njega se podnosi tužba.

 

Sva "poboljšanja" uvedena prošlih desetljeća u kanadske zatvore, uključujući i mogućnost školovanja, zapravo su pokušaj da se "sistemu" da čvršća legitimacija u očima javnosti, jasno iz političkih razloga, a ne zbog stvarnog poboljšanja (kada bi ono uopće bilo moguće!). Noviji zatvori s "udobnim" ćelijama, boljim obrocima, sobnim cvijećem, mogućnošću da se kupi TV i radio nemaju ništa manje nasilja, poniženja, straha i otuđenja toliko svojstvenog kanadskim ustanovama. Upravo suprotno, dodatno zbunjuju zatvorenike jer svoju bol i patnju teže povezuju sa svojim neposrednim okruženjem što dovodi do osjećaja krivnje i mržnje prema samom sebi. Nadalje, sve to povećava hrabrost i samouvjerenost zatvorskih zaposlenika do stupnja kad čak i zatvorski psiholozi (potpuno nepripremljeni za rad na takvom mjestu) bijes zatvorenika smatraju znakom "nezrelosti" i "kriminalne prirode" dodajući time "bolesničku stigmu" ionako već poniženoj i povrijeđenoj osobi.

 

Obiteljski posjeti- pri čemu zatvorenik dobiva mogućnost da s obitelji i/ili ženom provede do sedamdeset i dva sata u kućici u okviru zatvorskog kompleksa izgrađenoj posebno za tu svrhu - pokazali su se kao sredstvo najvećeg poniženja i manipulacije. Zadovoljenje seksualnih potreba se nudi kao nagrada za dobrovoljno podčinjavanje! Zatvorenik koji nije stupio u "zakoniti odnos" najmanje šest mjeseci prije svog uhićenja najvjerojatnije će se slijedećih pet, deset ili petnaest godina morati zadovoljiti pričama ili masturbacijom. Oni, pak, koji mogu biti uključeni u takve programe nađu se u situaciji da, kako bi mogli spavati sa svojim ženama ili djevojkama, moraju moliti osobu zaduženu za procjenu koja je često mlada žena ili moraju na saslušanje pred šesteročlani odbor čiji članovi podsjećaju na prošle "prekršaje" i dugo zaboravljene "disciplinske komisije" kako bi provjerili zatvorenike koji će se gristi za jezik i gutati odgovore i ogorčenje koliko mogu kako bi mogli milovati grudi o kojima su samo sanjali mnogih mjeseci. Unatoč tih nekoliko kratkih trenutaka koje može provesti sa svojom obitelji nekoliko puta na godinu, ovisno o težini moralne zbunjenosti, zatvorenik će često osjećati neku vrstu mučnine i izdaje samog sebe jer nije mogao izraziti svoje stvarne osjećaje i jer je dozvolio da se s njim na odvratan način manipulira i da ga se ponižava kako bi mogao zadovoljiti jednu od svojih najsnažnijih fizičkih i emotivnih potreba.

Iste se stvari događaju kada se zatvorenik nađe pred "odborom za pomilovanja" gdje pojedinci imaju neograničenu kontrolu nad njegovim/njezinim životom i ocjenjuju zatvorenike prema dosjeima i izvještajima koje su pisali kroz godine, a o kojima zatvorenik ne zna ništa i koje ne može vidjeti. Neke od tih izvještaja pisali su psiholozi nakon što su novi i neiskusni zatvorenici natjerani na razgovor bez znanja da sve što će tamo reći, čak i najintimniji detalji postaju javni i dostupni svima osim njima samima.

 

S uvjerenjem da je svako mučenje zatvorenika opravdano "činjenicom" da je riječ o kriminalcu i nepoželjnom ljudskom biću, kanadske vlasti smjestile su žene čuvarice u životni prostor muških zatvorenika, dodatno pojačavajući poniženje i mučenje. Stotine zatvorenika prisiljeno je na nezakonito skidanje i pretraživanje u prisutnosti žena i mnogi su svlačeni na silu pred mladim ženama s kojima moraju živjeti još godinama. Nekoliko čuvara koji su odgovarali pred Saveznim sudom zbog ovih postupaka dobilo je samo opomenu, dok se ova praksa nastavlja koristiti svugdje, pogotovo u zatvorima srednje sigurnosti. U mnogim zatvorima, zatvorenici obavljaju medicinski pregled pred čuvaricama dok su zatvorenice posebno zaštićene od svake prisutnosti muških čuvara u prostorima gdje žive. U muškim zatvorim zatvorenici skloni samoubojstvu se zatvaraju goli u prazne ćelije, bez ikakve odjeće ili pokrivala, samo s rupom na sred poda u koju mogu vršiti nuždu dok ih promatraju zatvorske zaposlenice preko sigurnosnih kamera i kroz prozorčiće na vratima. Te ćelije koriste se i kao kazna za prekršaje koji uključuju čuvare. Seksualno deprivirane zatvorenike svakodnevno pretražuju po cijelom tijelu čuvarice koje ih i nadgledaju u ćelijama bilo da vrše nuždu, masturbiraju ili se peru. U mnogim zatvorima zatvorenici su prisiljeni tuširati se pred čuvaricama, češće u zatvorima niže sigurnosti i onima koji se smatraju humanijima. Mnogi žive u stalnom strahu od nasilnog poniženja.

Ova praksa miješanja spolova daje poticaj nasilju nad ženama i sklonosti ka silovanju. Usmjerava se zatvorenikovo seksualno i psihoseksualno ponašanje prema egzibicionizmu i voajerizmu jer ljudski um često prevodi u "užitak" patnje i boli koje su neutješne. Bezbrojne seksualne frustracije i poniženja dodatna su patnja koju zatvorenici trpe, pogotovo zbog prisutnosti zaposlenica u zatvorima.

Ukidanje

Ako ozbiljno promislimo o ukidanju i ako pronađemo "humane" načine obračunavanja s onim što zovemo kriminalom, morat ćemo se suočiti s ozbiljnim podacima. Nemoguće je izračunati broj Kanađana koji su prestali biti cjelovita ljudska bića zbog svojih iskustva u zatvorima. Mnogi drugi se još uvijek tjeraju u ludilo na isti način. Za njih nema mjesta u ovakvom društvu koje je stvoreno za "normalne" i ti ljudi nemaju što izgubiti, što su mnogi već spoznali. Nadalje, u sebi imaju toliko bijesa i mržnje da ih vrisak velik kao cijeli svemir ne bi oslobodio tih osjećaja. Više nego prije, oni će krasti, silovati, ubijati uvjereni u opravdanost svojih postupaka. Pokušat će iskoristiti sve što stignu jer će ionako uskoro počiniti samoubojstvo, ili će ih ubiti policija, ili će se vratiti u zatvor (ovo zadnje najviše odgovara "vlastima" da bi nastavili i proširili sistem koji je beskrajno nemoralan i nehuman).

Ako postepeno ukinemo zatvore, kako ćemo zbrinuti one koji su zauvijek izgubili osjećaj sigurnosti i slobode i sada osjećaju da se s njima može raditi u svakom trenutku bilo što? Što ćemo učiniti s ovim desecima tisuća društveno, psihološki i emotivno osakaćenih bivših zatvorenika kada više ne bude skladišta u koje ćemo ih trpati? Možemo li reintegrirati one koji su sistematski otuđivani od društva i čovječnosti? Što je s onim desecima tisuća čuvara i ostalih zaposlenika zatvora? Možemo li popraviti njih pošto je opće poznato da su "loši" ako ne i gori od "kriminalaca"? Kako će završiti njihove "karijere" i životi? Hoće li se ikada suočiti sa posljedicama onog što su učinili? Kako će Kanađani zadržati svoju sliku o sebi kao o civiliziranoj naciji?

Zatvori se ne "poboljšavaju", oni se "pogoršavaju".Najopasnije je uvjerenje da "poboljšavamo" zatvore i ublažavamo traumu koju uzrokuju jer time dajemo dodatni poticaj i opravdanje zaposlenima u zatvoru da nastave poniženje i zlostavljanje ljudi na štetu svih kanadskih građani i čovječanstva uopće.

 

Kako ćemo provesti rješenja koja predlažu zagovaratelji ukinuća zatvora? Predlažem slijedeće: prvo, moramo pod svaku cijenu osuditi sve kanadske zatvore; moramo razotkriti besmisao i okrutnost zajedno s laži i licemjerjem koji su temelj našeg kaznenog sistema. Moramo pod hitno provesti ozbiljne i nepristrane empirijske studije o društvenim i psihološkim efektima zatvaranja u Kanadi i naći način da zaustavimo psihološka zvjerstva, torture, zlostavljanja i nezakonitosti koje zatvorenici svakodnevno trpe.

Kao drugo, moramo pod svaku cijenu "deholivudizirati" i "depolitizirati" kriminal i postepeno prebaciti "odgovornost" tamo gdje joj je i mjesto, u društvenu sferu. Moramo početi razmišljati i prihvatiti činjenicu da smo svi krivi i da prebacivanjem krivnje na jednu osobu i uništenjem te osobe kršimo osnovne zakone logike jer uništavamo sami sebe.

Pod treće, moramo biti iskreni i hrabri i moramo se suočiti s nepobitno istinom da društvene pobune, kriminal, zatvori itd. nisu ništa drugo do fizičke manifestacije metafizičke stvarnosti, tj. ispoljenje najdubljih osjećaja i misli u srcima svih nas. Ono što vidimo svuda oko nas u ovoj zemlji, na političkom i društvenom planu, smo mi; moramo promijeniti sebe, ako želimo da se dogode nekakve trajne promjene.

Kasnije

Prije nekoliko godina postao sam umjetnik, slikar. Jedne noći, kao i mnogo puta prije toga, ležao sam na krevetu u svojoj ćeliji i tražio inspiraciju u umu i duši. Odjednom, u miru mraka, došla mi je slika od koje mi je drhtalo cijelo tijelo: vidio sam prekrasan krajolik, zelenu travu, cvijeće i drveće i sunčeve zrake raspršene po svemu tome i svuda, kao šljunak po livadi, na vrhu brda i u dolini, uz potoke i na padinama planina bili su zatvori, tisuće velikih zgrada od crvene cigle sa rešetkama na prozorima. I dokle se moglo vidjeti nije bilo nikoga. Nikada to nisam naslikao, ali slika je još živa kao tog dana.

 

preveo: Nikola Vukobratović



This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=56582