KONTRAPUNKT

Revolucja sa invaliditetom

U fokusu / Protest & Survive
Posted by admin Mar 02, 2009 - 11:28 PM

kolica_

Piše: nervozni budista

Prije par dana, tačnije 24.02.2009. svjedočili smo najrevolucionarnijem aktu izražavanja građanskog nezadovoljstva u recentnoj istoriji Bosne i Hercegovine. Veća grupa osoba s invaliditetom prekinula je zasjedanje Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, kada je nezadovoljna odlukom izmjene Zakona o osnovama socijalne zaštite, provalila u skupštinsku salu, zahtijevajući poništenje sporne odluke. Prema izmjenjenom zakonu pravo na socijalnu pomoć imali bi samo 100-postotni i 90-postotni neratni invalidi, ali ne i korisnici s ostalim procentima invalidnosti, kao što je bila dosadašnja praksa.



Istovremeno, bez obzira koliko god mislili da je vladajuća klika dotakla dno bezobzirnosti u svom odnosu prema vlastitim građanima, uvijek nas uvjere da se može pasti još niže. Ista ona vlada koja je svojom nesposobnošću dovela do budžetskog kolapsa, donijela je odluku da spašava Federaciju oduzimajući od slijepih i gluhonijemih ljudi, dovodeći tako populaciju od 130 000 invalida na sami rub egzistencije.

Nakon upada invalida u skupštinsku dvoranu zasjedanje je prekinuto tj. nastavljeno je ali sada su se za skupštinskom govornicom počeli izmjenjivati predstavnici organizacija invalida Federacije BiH, izražavajući svoje nezadovoljstvo i tražeći poništavanje izglasanog zakona, dok je premijer Nedžad Branković, zajedno sa većinom ministara, napustio dvoranu na sporedni izlaz. Kao rezultat novonastale situacije za isti dan je zakazana nova, vanredna sjednica Predstavničkog doma na čijem dnevnom redu je bio poseban zakon kojim bi se trebale zaštititi i ostale grupe neratnih invalida.

Bez namjere da nipodoštavam bilo čiji rad, smatram da su invalidi ovim činom uradili puno više nego svi sindikati, pokreti i udruženja građana zajedno u proteklih deceniju i pol. Sva protestna okupljanja i šetnje, performansi i akcije, saopštenja za javnost i medijski pritisak, nisu promijenili puno toga... Da se ne lažemo, nije ni da nakon ovoga ništa više nikada neće biti isto, naprotiv, već dan poslije, vratili smo se ustaljenoj kolotečini preživljavanja, ali barem su nam invalidi pokazali način, možda jedini mogući u ovakvoj situaciji. Zauzimanje skupštinske dvorane kao mjesta donošenja odluka presudnih za život građana, u najkonkretnijem smislu predstavlja prenošenje moći odlučivanja u ruke onih kojima ta moć zaista i pripada – u ruke naroda (kako to često možemo čuti na skupovima i demonstracijama). Nije li obraćanje invalida sa skupštinske govornice nama najbliži primjer onoga što nazivamo direktnom ili neposrednom demokratijom, narodnom skupštinom u kojoj svi zajedno odlučujemo o stvarima od javnog značaja. Pa ipak ova pobuna nije imala ništa od revolucionarnog žara mladih idealista, ovo je bio potez očajnika, ljudi koji gube i ono jedino što im je prostalo – stotinjak maraka mjesečno.

Zanimljiv fenomen ili bolje rečeno pokazatelj prilika u današnjem društvu predstavlja i način na koji je ta vijest prezentirana, ustvari činjenica da se radi o najobičnoj vijesti, na internetskim portalima stiješnjenoj između vijesti o globalnoj recesiji i onoj da se Megan Fox razišla s vjerenikom. Možda sam naivan ali kada sam pročitao šta se dešava obukao sam se i izašao iz kuće krenuvši na mjesto dešavanja misleći da tamo sada započinju masovna okupljanja. Imamo tešku ekonomsku situaciju, imamo nezadovoljne građane, imamo ljude koji su se osmjelili i zauzeli skupštinsku dvoranu... sve okolnosti za početak dugo očekivanih promjena. Međutim, približavajući se mjestu dešavanja, nisam čuo niti osjetio ništa. Na uglu prije skretanja ljudi mirno čekaju na tramvajskoj stanici, vlada uobičajena poslijepodnevna tišina. Prolazim pored zgrade ispred koje stoji grupa od dvadesetak policajaca, a povrh stepenica naslonjeni transparenti sa parolama. Pretpostavljam da su invalidi ili u zgradi ili su se razišli. Napravio sam krug i vratio se nazad.

Kod kuce me docekala jos jedna vijest. Isti dan su radnici fabrike obuće AIDA iz Tuzle pokušali provaliti u prostorije Bosanskog kulturnog centra gdje se održavala sjednica Skupštine tulanskog kantona. Nakon što ih je policija spriječila u njihovim nakanama radnici su blokirali saobraćajnice i postavili šatore ispred zgrade kantona, s odlukom da će tu ostati do ispunjenja njihvh zahtijeva. Naredni dan su se razišli nakon što im je ponuđena pomoć od 300 konvertibilnih maraka i obećanja da će vlada učiniti sve da isplati zaostale plate i pokrene proces proizvodnje.

Na kraju, nakon ovih najnovijih slučajeva socijalnog bunta, ne ostaje nam ništa drugo nego da se po ko zna koji put sjetimo važnosti principa solidarnosti u socijalnoj borbi. Nažalost, tekuća socijalna borba je lišena solidarnosti na isti način na koji je i službena politika lišena bilo kakve etike. i nepostojanje saradnje između različitih aktera civilnog društva čini da sve naše male borbe ostaju izolovane bez većeg efekta.



This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=56418