KONTRAPUNKT

Uništavanje okoliša i prirodnih resursa

Feljton / Kapitalistička globalizacija
Posted by admin Mar 02, 2009 - 12:06 AM

cetvrti_svjetski_rat
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša

Uništavanje okološa i prirodnih resursa

U već spomenutom izvještaju State of the World 2002 koji prati promjene u brojnim kategorijama i indikatorima u desetogodišnjem razdoblju posebno mjesto zauzima odnos prema prirodnim resursima te održivost proizvodnje i način života na planeti. I premda održivi razvoj može slobodno konkurirati globalizaciji kao pojam kojem se deklarativno najviše volimo predati i koji se najčešće čuje u medijima, strategijama i drugoj literaturi, po izvještaju koji radi Worldwatch Institute u desetogodišnjem razdoblju 1992-2002 radili smo upravo to - puno više pričali o održivom razvoju, a puno manje ga prakticirali i činili realnom i praktičnom razvojnom politikom na Zemlji.



Doduše, neke uspjehe ne bi bilo pošteno prešutjeti, poput smanjenja emisije CFC-a za 87 posto u tom razdoblju. Uglavnom je to toga došlo zbog prestanka proizvodnje frižidera, raznih sprejeva i ostalih proizvoda koji su emitirali te plinove. No, čak i taj uspjeh u oporavku ozonskoga omotača osjetit ćemo tek za 50 godina, upozoravaju stručnjaci zbog prevelike akumulacije u atmosferi (Ayres, 2000). U istom razdoblju, unatoč opće prihvaćenim deklaracijama iz Rija i Kyoto protokolu, došlo je do ogromnog porasta emisije CO2 u atmosferu za 9 posto, odnosno za 400 milijuna tona ugljičnog dioksida. U slučaju SAD-a to znači povećanje od 18 posto za razdoblje 1990.-2000. Klimatske promjene i nestabilni vremenski uvjeti kojima svjedočimo sve češće imaju kao svoju posljedicu i sve veći broj tzv. ekoloških izbjeglica, dakle osoba koje su bile prisiljene napustiti svoj dom ne zbog oružanih sukoba, već zbog brojnih vremenskih nepogoda koje svijet godišnje koštaju nekoliko desetaka milijardi dolara. Glavni savjetnik vlade Velike Britanije Sir David King istaknuo je u jednom od svojih intervjua kako su od svih problema s kojima se danas suočavamo klimatske promjene ozbiljniji problem od terorizma te je u skladu s tim optužio Bushevu vladu zbog odbijanja prihvaćanja borbe protiv klimatskih promjena, čemu SAD uvelike doprinose. Iz sličnih razloga došao je prijedlog od nevladine organizacije New Economics Foundation da se provede "Kyoto porez" na SAD, odnosno da se uvedu ekološke sankcije protiv SAD-a, jer odbijaju potpisati Kyoto protokol čime njihove korporacije imaju kompetitivnu prednost pred na primjer europskima koje su se obavezale na ulaganja u smanjenje negativnog utjecaja na klimu (Barnes, 2003). Inuit narod iz Kanade i s Aljaske pokrenuo je tužbu Inter-američkoj komisiji za ljudska prava protiv SAD-a, jer im globalno zatopljenje (i SAD kao najodgovorniji za taj problem) uništava kuće, erodira obale i tjera na seljenje u unutrašnjost (Brown, 2003). Međunarodni crveni križ ističe kako je danas više ekoloških izbjeglica (25 milijuna), nego izbjeglica koje bježe pogođene ratom ili iz ekonomskih razloga. Problem je što ekološke izbjeglice nemaju po Ženevskoj konvenciji nikakva prava kao izbjeglice. Bogate zemlje odbijaju i "priznate" izbjeglice pa se ne žele dodatno baviti s ovim nepriznatima, premda dobrano sudjeluju u njihovom stvaranju. Nema šanse da se na najvišem nivou prihvati ideja "ekološkoga duga", gdje bi svaka zemlja primila onoliko ekoloških izbjeglica koliko ih proizvede emisijom stakleničkih plinova. Po tome bi sa svojih 25 posto udjela samo u emisiji CO2, SAD trebale primiti 2.500.000 ljudi. Neke zemlje se, na žalost, već pripremaju za dan kada će im more zakucati na vrata. Tako, otok Tuvalu već ima potpisan sporazum s Novim Zelandom o prihvatu svih 11.000 stanovnika i stanovnica kada će se zbog klimatskih promjena more podići do razine da život na otoku bude nemoguć (Tena Erceg, Feral Tribune 944, 18.10.2003.). No, neki više ni to ne mogu čekati. Na nekih 30-ak kilometara južno od vrha Arktika u mjestu Shishmaref živi nešto više od 500 Eskima i Eskimki. Ti ljudi čekaju na preseljenje koje su izglasali na referendumu. Razlog su klimatske promjene. Površine otoka sve više erodiraju od olujnih valova koji se penju prema mjestu koje lagano klizi prema moru, a more se sve više diže. Prije su se naselja gradila blizu obala, jer su stanovnici i stanovnice ovisili/e o moru. Sada ih ono zbog političke odluke i životnog stila "Nalauqmiuma" (u prijevodu bijelih ljudi) ugrožava. Preseljenje je pristala platiti vlada SAD-a i koštat će 180 milijuna dolara. Porast razine mora doveo je u pitanje opstanak 213 naselja uzduž otoka (Novi list, 26. ožujak, 2005.).Worldwatch Institute dalje nastavlja kako izumiranje prijeti za: 12 posto usjeva, 11 posto ptica, 20 posto gmazova, 25 posto sisavaca, 25 posto vodozemaca i 34 posto riba te se ističe povećanje ugroženih koraljnih grebena s 10 na 27 posto. Po FAO-u u prošlome stoljeću gubitak biološke raznolikosti u poljoprivrednim usjevima iznosi čitavih 75 posto. Neki podaci zaista zvuče nevjerojatno - svaki sat uništimo tri biljne i životinjske vrste, a svake sekunde uništavamo šume u veličini nogometnoga igrališta (Ayres, 2000). Malarija, koja godišnje ubije oko 2 milijuna ljudi, u 90 posto slučajeva ima uzrok u krčenju šuma čime se stvara plodno tlo za množenje komaraca maraličara. Takav mentalitet najbolje ilustrira izjava od prije nekoliko godina tadašnjega senatora Rubena Ayale koji je prilikom izglasavanja zakona o zaštiti ugroženih vrsta u SAD-u, izrazio stav kako su i dinosaurusi onomad izumrli pa njemu eto, ipak ne fale... stoga mu nije jasno čemu tolika buka oko 25.000 biljnih i životinjskih vrsta što ih čovjek istrijebi svake godine. Približno polovica šumskoga područja koje je nekad pokrivalo Zemlju je uništeno, dok FAO procjenjuje nastavak uništavanja šumskih površina za 2,2 posto, što otprilike odgovara veličini 2,5 teritorija RH. Druge pak organizacije ističu kako je ova procjena FAO-a zapravo zamagljivanje stvarnosti i zatvaranje očiju pred problemima. Naime World Resourse Institute ističe kako FAO u svoju procjenu prekrivenosti šumama uključuje i plantaže drvećem, premda je jasno kako plantaže drveća nisu šume te ne mogu osigurati takvu biološku raznolikost i usluge eko-sistemu. Također FAO je smanjio postotak prekrivenosti drvećem potreban da se neko područje proglasi šumom s 20 posto na 10 posto. WRI ironično zaključuje kako se takvim procjenjivanjem neka pustinjska područja u Australiji mogu smatrati šumama (WWI, 2002). Zbog konflikata kojima je glavni ili jedan od glavnih uzroka borba za resurse, tijekom '90-ih godina prošloga stoljeća ubijeno je preko pet milijuna ljudi, a raseljeno između sedamnaest i dvadest i jedan milijun. Oko jedne četvrtine svih ratova vođenih posljednjih godina imalo je svoj uzrok u borbi za kontrolom nad prirodnim resursima kao što su drago kamenje, drvo ili nafta - resursi o kojima ovisi životni stil ljudi u bogatim zemljama (Worldwatch Institute, 2003). Nekontrolirana sječa šume uzrokovala je i uzrokuje neke od najgorih ratova u svijetu. Izravno je povezana s ratovima u Kambodži, Siera Leoneu, Obali Slonovače, Demokratskoj Republici Kongou, Burmi i Liberiji (Blondel, 2004)

Više od milijardu ljudi nema pristup pitkoj vodi, a skoro tri milijarde ljudi nema zadovoljavajuće sanitarne uvjete za život (10 milijuna ljudi, od čega 4 milijuna djece umire godišnje od bolesti prouzrokovanih nečistom vodom ili lošim sanitarnim uvjetima). Kolera koja godišnje ubije oko 3 milijuna ljudi ima u 90 posto slučajeva uzrok u nečistoj pitkoj vodi. Do 2025. godine procjenjuje se porast na dvije trećine stanovništva koje će imati problema s pristupom i opskrbom pitkom vodom. Uz sve manje dostupnih izvora pitke vode, iscrpljenost i zagađenost postojećih izvora te nejednako konzumiranje vode, voda postaje prozirnim zlatom - resursom oko kojeg će se voditi ratovi u 21. stoljeću. Čak "17 riječnih tokova u 51 državi na pet kontinenata predstavlja veliki rizik za potencijalne konflikte zbog jednostrane gradnje brana ili kontrole vode, odnosno riječnog sliva koje prolazi kroz teritorije dviju ili više nacija" (Worldwatch Institute, 2002: 8). Sam potpredsjednik Svjetske banke Ismail Serageldin je svjestan kako će se "ratovi našega stoljeća voditi zbog vode" (Hines, 2000: 195). Time je zanimljivo što institucija kojoj on potpredsjeda podupire konflikte oko vode agresivnim inzistiranjem na privatizaciji vodenih resursa i distribucije. Time korporacije sve više zauzimaju pozicije i unutar sektora vode koja time postaje sve više roba, a manje neupitno ljudsko pravo svake osobe. I u našoj regiji se mogu pratiti takva nastojanja. Kako piše novinarka Gordana Petrovčić (Vjesnik, 14.03.2005.), svoje vodovode prodali su Bukurešt, Sofija, Budimpešta i Segedin. Nakon toga bi uvijek uslijedila poskupljenja vode. Vivendi i SUEZ kao najveće korporacije na svijetu koje se bave vodom kao biznisom pokupovale su vodovode po Poljskoj, Rumunjskoj, Mađarskoj, Češkoj, Estoniji i Armeniji. Sve se to ne bi moglo dogoditi bez "pomoći" Svjetske banke i Europske banke za obnovu i razvoj. U Hrvatskoj imamo zakon koji sprječava rasprodaju vodovoda do 2018. godine. Ipak, znamo da se zakoni mijenjaju i pod pritiskom, tako da i dalje treba biti na oprezu kad je u pitanju zaštita voda. Ipak, spomenimo kako je njemačka korporacija RWE dobila ugovor za izgradnju pročistača otpadnih voda koji im je poklonilo Gradsko poglavarstvo Zagreba, premda im je stručna komisija toga istog Poglavarstva poručila kako je projekt "potpuno neprimjeren uvjetima odvodnje i stanju kanalizacije" (Vidan, 2005). U idućih 30-ak godina građani i građanke Zagreba morat će RWE-u platiti između 200 i 500 milijuna eura zahvaljujući tom ugovoru. Nakon ugradnje pročistača cijena vode po kubnom metru je porasla gotovo dvostruko. Glavni državni inspektor je u ljeto 2003. godine objavio kako je utvrdio da je Bechtel krao vodu iz ličkih rijeka Like i Gacke. Bechtel je mjesecima bespravno eksploatirao vodu te su zabilježeni i slučajevi pomora ribe i rakova (Željko Popović, Jutarnji List, 28.08.2003.). Kao što je slučaj i s hranom, najveća je tragedija što "vode ima i više nego dovoljno" te bi bilo moguće do 2015. godine živjeti i s 50 litara pitke vode po osobi, što je po procjenama UN-a i više nego dovoljno za zadovoljenje svih osnovnih potreba, te bi moglo osigurati svakog stanovnika i stanovnicu na planeti uz pad sadašnjih zaliha za svega 1 posto (Worldwatch Institute, 2004). 2,5 milijardi galona vode potrebno je da se navodne golf tereni u svijetu. Ista količina vode dovoljna je za osiguravanje dnevnoga minimuma vode za 4,7 milijardi ljudi. Prosječna količina pesticida na poljoprivrednom zemljištu je 1,5 kila, a na golf terenu je 9 kila (Worldwatch Institute, 2004).

Global Environment Outlook koji je izdao UN 2002. godine još je pesimističniji u prognozi ukoliko se nešto ne promijeni, ističući kako će 30 godina od Konferencije o Zemlji u Johannesburgu više od polovice stanovnika i stanovnica planete Zemlje osjećati nedostatak pitke vode, povećanje emisije CO2 za duplo, nekontrolirano i devastirajuće širenje gradova... (Brown, 2002). Biotehnološke korporacije sve više pljačkaju znanje i resurse urođeničkih skupina i naroda te siromašnih zemalja. Poseban problem u uništavanju prirodnih resursa čini preveliki i neodrživi konzumerizam u ekonomski bogatijim zemljama. Prosječna osoba iz SAD-a konzumira pet puta više energije za svoj način života nego prosječna osoba iz Meksika, 10 puta više nego osoba iz Kine i 30 puta više nego osoba iz Indije (Hertz, 2002). Bilo bi nam potrebno nekoliko planeta ako bismo svi živjeli na takav način, a opet takav životni stil se izvozi kao poželjan, namjera mu je postati globalnim. Worldwatch Institute je svoj izvještaj za 2004. godinu naslovio s The Consumer Society, stavljajući upravo poseban fokus na ovaj problem. U 2002. se u cijelom svijetu na reklame potrošilo 446 milijarde dolara, što predstavlja rast za devet puta od 1950. godine. Na SAD otpada više od polovice te svote. Tu je posebno atakirana mlađa populacija kao najvjernija potrošačka skupina. Djeca u SAD-u godišnje vide 30.000 televizijskih reklama, od kojih im mnoga nude nezdravu hranu i pića. Upravo o nabrojenim problemima govori Ed Ayres (2000) u knjizi God's Last Offer. Ayres u spomenutoj knjizi izdvaja četiri bodlje koje bi mogle uništiti svijet ukoliko nešto ne promijeniimo s našim razmišljanjem i načinom života. Sve četiri bodlje imaju isti smjer, šiljati pravac ili bodlju koja se galopirajuće uzdiže prema gore. Četiri bodlje jesu: bodlja emisije ugljičnoga dioksida, bodlja istrebljenja biljnih i životinjskih vrsta, bodlja pretjeranog konzumerizma te bodlja pretjeranog rasta siromaštva. Budući da smo o prve tri bodlje već govorili, dodat ćemo samo da s četvrtom postoji dosta polemike. Naravno, ne odnosi se kritika Ayresa na negiranje rasta stanovništva ili na zatvaranje očiju kako u mnogim krajevima svijeta to zaista predstavlja problem. Ali prilikom naglašavanja prekomjerne populacije u siromašnim zemljama ne bismo trebali zaboraviti kako je prevelika populacija posljedica siromaštva, a ne obrnuto.

Možemo zaključiti kako su "koraci u '90-ima prema pravednijem i ekološki održivijem svijetu bili previše mali, previše spori i previše slabo ukorijenjeni" (Worldwatch Institute, 2002: 4).



This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=56414