KONTRAPUNKT

Svijet pod opsadom

Feljton / Kapitalistička globalizacija
Posted by admin Feb 25, 2009 - 04:12 AM

cetvrti_svjetski_rat
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša

Svijet pod opsadom

U Sarawaku ima previše kiše.
Smeta mi u igranju golfa. 

James Wong, malezijski ministar okoliša i turizma te vlasnik najveće korporacije za preradu i trgovinu drvetom u odgovoru na pitanje nije li zabrinut zbog prekomjernog krčenja tropskih kišnih šuma u pokrajini Sarawak

 

Navest ćemo neke od osnovnih i najčešćih argumenata pokreta kojim se služi i kojima brani svoje stavove, smatrajući pritom dolje navedene probleme sastavnim ili inherentnim dijelom globalizacije. Isticanje glavnih sastavnica kritike aktera i akterica ovoga pokreta čini mi se važnim, kako bismo mogli istražiti motive i vrijednosti brojnih aktera i akterica alterglobalizacijskoga pokreta. Jasno je kako ova raspodjela služi samo u svrhu bolje preglednosti jer se mnogi od tih problema međusobno isprepliću. Na primjer, odavno više nema smisla govoriti samo o ekološkim problemima ukoliko pri tome ne sagledamo i pitanja ljudskih prava, nepravednih ekonomskih odnosa i druge probleme. Možemo to shvatiti kao slagalicu, gdje je svaki komadić jedan segment problema, ali tek kad ih zajedno spojimo, pred nama je prava i potpuna slika.



Rast socijalne nepravde i siromaštva

Prodati nešto je kao cijediti krv iz kamena. Tako je opisala naš svijet i svoj život prodavačica na placu u afričkoj državi Mali, odgovarajući na pitanje kako preživljava u natjecanju sa subvencioniranom hranom sa Zapada. Rijetko kad se mogu sjetiti točnije i bolnije misli o svijetu pod opsadom. Neoliberalni kapitalizam jurišnički vuče svijet prema sve većoj nejednakosti i socijalnoj nepravdi. Sve veći jaz između sve manjega broja bogatih i sve većega broja siromašnih, zapravo je kontinuirana tendencija koja je počela još '70-ih godina prošloga stoljeća. Prema podacima UN-a odnos razlike u zaradi između 20 posto najbogatijih ljudi na planeti i 20 posto najsiromašnijih iznosio je tada 30:1. Početkom '90-ih godina prošloga stoljeća iznosio je 61:1. Nesrazmjer, odnosno jaz između najbogatijih i najsiromašnijih se i posljednjih godina sve više produbljuje, tako da polovicom '90-ih najbogatija petina stanovništva uživa u 82,7 posto svjetskoga bogatstva, dok najsiromašnija petina 1,4 posto svjetskoga bogatstva (Korten, 1996). Nesrazmjer se nastavio povećavati na 86:1 (Wallach i Woodall, 2004). Najbogatijih 5 posto ima za 114 puta više ekonomskoga bogatstva od najsiromašnjih 5 posto, dok najbogatijih 1 posto ima koliko i najsiromašnijih 57 posto (UNDP, 2003:). Najbogatijih 358 ljudi ima prihode kao i 45 posto svjetske populacije (oko 2,5 milijarde ljudi). Gini koeficijent s kojim se mjeri ekonomska nejednakost u nekom društvu stavlja na prvo mjesto Južnu Afriku koja je prestigla donedavno prvi Brazil. Što se tiče ekonomski razvijenih zemalja najveću ekonomsku nejednakost ima SAD. Najbogatija petina američkoga stanovništva 1995. godine posjedovala je 49 posto od ukupne zarade, dok je najsiromašnija petina imala samo 3,6 posto. Ekonomska nejednakost je danas zaista globalizirana i može se vidjeti u svakom aspektu društva, u svim sektorima i kategorijama. U SAD-u prosječan direktor korporacije zaradi 400 puta više nego običan radnik (Bader, 2000). Zadnji podaci govore kako je razlika između radnika i direktora u SAD-u skočila na nevjerojatnih 1:531 (Večernji list, 24.07.2002.). Siromaštvo u SAD-u je zapravo tiha i neispričana priča. Svaki dvadeseti Amerikanac nije u stanju pravilno i nutricionistički vrijedno prehranjivati se. Preko dvadeset milijuna ljudi ovisi o javnim kuhinjama i drugim programima za pomoć u prehranjivanju, a 60 milijuna radi u nesigurnim, slabo plaćenim poslovima. Njihove plaće i dalje padaju. U Sad-u je 13,7 posto stanovništva siromašno, a zdravstveno osiguranje nema 45 milijuna ljudi u SAD-u (Hertz, 2002). Zadnji podaci Američkog ministarstva poljoprivrede (USDA) ističu kako se i posljednjih pet godina glad u SAD-u povećala za 43 posto. Danas 38,2 milijuna Amerikanaca i Amerikanki živi u opasnosti od gladi i pothranjenosti, od čega je 14 milijuna djece. Polovica bankrota u SAD-u ima uzrok u nemogućnosti plaćanja zdravstvenih usluga i računa. Po studiji objavljenoj u časopisu Health Affairs godišnje 2 milijuna stanovnika SAD-a proglasi bankrot iz toga razloga. Centers for Disease Control and Prevention iz SAD-a je u studenom ove godine istaknuo kako je u toj zemlji stopa smrtnosti novorođenčadi prvi put u porastu od 1958. godine. Također, ekonomska nejednakost se znatno povećala u svim bogatim zemljama od 1975. godine, osim u Njemačkoj (Carley & Spapens, 1998; UNDP, 2003; Worldwatch Institute, 2003).

globalizacijaexplodes
 

Gotovo polovina svjetskoga stanovništva živi s manje od 2 dolara na dan, što Svjetska banka i UN smatraju minimumom za zadovoljenje osnovnih potreba, a 1,2 milijarde ljudi živi s manje od jednog dolara na dan, što je stanje "ekstremnog siromaštva". FAO je na posljednjem World Food Summitu istaknuo kako je 825 milijuna ljudi još uvijek u stanju gladi i pothranjeno. Preko 17 milijuna ljudi živi u statusu klasičnih robova, dok je preko 250 milijuna djece mlađe od 14 godina zaposleno kao dječja radna snaga. Svjetska banka i ostali zastupnici neoliberalnog kapitalizma posebno vole spomenuti smanjenje broja ljudi koji su ekstremno siromašni s obzirom na broj stanovnika. Taj broj je pao tijekom devedestih s 30 posto na 23 posto ukupnoga stanovništva, premda je upitan način računanja, na što ćemo se osvrnuti kasnije. Ukoliko se uračuna rast stanovništva, radi se o smanjenju za svega 123 milijuna ljudi, što u UNDP-ju zaključuju kao malu brojku nedovoljnu da se eliminira siromaštvo. Veliki dio zapravo otpada na Kinu koja je imala velikih uspjeha u borbi protiv siromaštva. Ukoliko se isključi Kina iz ukupne brojke, radi se o porastu broja ekstremno siromašnih ljudi za 28 milijuna (UNDP, 2003).

U svom izvještaju State of the World 2002, nezavisna znanstvena institucija koja se bavi problemima socijalne nesigurnosti i nepravde te mogućnostima kretanja prema održivom društvu Worldwatch Institute, osvrnula se na dostignuća ostvarena u desetogodišnjem razdoblju od konferencije o održivom razvoju održane u Riju 1992. godine do tada nadolazeće u Johanesburgu. Takva usporedba nije slučajna budući da su se upravo na konferenciji u Riju izredale brojne najave o budućim nastojanjima i politikama prema pravednijem i održivijem svijetu. Ne može se poreći kako je prošlo stoljeće dovelo do nekih nepobitnih pomaka prema poboljšanju životnih uvjeta u našim društvima. Ističe se kako je životni vijek u zemljama u razvoju porastao za osam godina, dok je nepismenost pala za 25 posto (UNDP, 2003). Smanjenja je smrtnost uslijed oboljenja od tuberkuloze (više od 350.000 ljudi), dijareje (oko 900.000 ljudi) i ospica (oko 200.000 ljudi). Ipak, čak i ti pomaci mogu nas, blago rečeno, tek donekle zadovoljiti, a zapravo ostaviti gorak okus u ustima s obzirom na mogućnosti koje danas imamo. Čak i kod bolesti kod kojih je smanjena smrtnost javlja se veliki problem sve veće otpornosti na antibiotike nakon što se konzumiraju neko vrijeme, a tuberkuloza i dalje ostaje na drugom mjestu po smrtnosti, odmah iza AIDS-a. Izlječive infekcijske bolesti pravodobnom preventivom ili kasnije i postojećim (ali nedostupnim) lijekovima svaki dan koštaju života 30.000 djece i upravo ta činjenica odaje posve otužno stanje pravila po kojima funkcionira današnji svijet. Stopa smrtnosti od nekih zaraznih bolesti je u tih deset godina znatno porasla, premda, kako smo rekli, postoje lijekovi koji bi mogli tu stopu smanjiti. Primjerice, AIDS-om je zaraženo skoro 35 milijuna ljudi, od čega preko 2,5 milijuna djece. Umire više od 3 milijuna ljudi godišnje, što je porast od 6 puta u odnosu na 1992. godinu. Također je došlo do porasta smrtnosti od malarije. Uglavnom, gotovo sve te porazne brojke odnose stvarne živote u zemljama u razvoju, posebno u Africi, posebno u sub-saharskom području, čime te zemlje još dodatno tonu u siromaštvo. Različiti životni uvjeti i različiti životni stilovi uvjetuju i potpuno drugačiju sliku oboljenja i pojava bolesti od kojih pate stanovnici i stanonovnice ekonomski bogatih i siromašnih zemalja. Dok ljudi u siromašnim zemljama umiru od preventivnih zaraznih bolesti poput tuberkuloze, malarije, AIDS-a i drugih, ljudi u ekonomski bogatim zemljama koji čine svega 28 posto od ukupne svjetske populacije zauzimaju 42 posto svih smrti od kardiovaskularnih bolesti, raka, bolesti respiratornoga sustava i sličnih čije uzroke nalazimo u određenim životnim stilovima, premalom kretanju, pušenju i konzumiranjem hrane koja je bogata solima, šećerom i masnoćama. Polovica stanovništva SAD-a i Kanade, na primjer, uzima kao lijekove tzv. "ubojice bola", antidepresive i slično. To je zapravo tražena skupina, jer se 90 posto svih proizvedenih lijekova proda u ekonomski bogatim zemljama. Svake godine 2,3 milijuna ljudi umre u zemljama u razvoju od jedne od osam bolesti koje se mogu spriječiti pravovremenim cijepljenjem (WWI, 2005). U Africi svega 2 posto ljudi ima pristup lijekovima protiv AIDS-a. U razdoblju 1975.-1997. od 1.223 komercijalna lijeka farmaceutskih korporacija samo je trinaest bilo namijenjeno za ublažavanje bolesti u tropskim područjima gdje je najviše oboljelih od zaraznih bolesti zato jer ih tamo nema tko kupovati. Čak pet od najprodavanijih deset lijekova u svijetu jesu lijekovi namijenjeni za srčane bolove, prekomjernu debljinu ili pretilost, žgaravicu i druge slične bolesti koje potječu od konzumiranja loše hrane ili nezdravog načina života. Tržište za te lijekove vrijedi više od 56 milijardi dolara (Worldwatch Institute, 2002: 14). U SAD-u godišnji troškovi za liječenje ljudi s pretjeranom težinom iznose 117 milijardi dolara (Seabrook, 2003). Za svaki dolar koji WHO potroši u kampanjama protiv bolesti koje uzrokuje mesom bogata prehrana zapadnjačkih društava, korporacije iz tog sektora samo na reklame te iste hrane potroše 500 dolara.

globalizacijainternet

UN-ov Human Development Index je mjerilo koje se dobije kombiniranjem podataka o dugom i zdravom životu, educiranosti te osnovnim uvjetima za život. HDI se posljednjih nekoliko godina pogoršao, odnosno u padu je u 21 državi, što je praktički bilo nezabilježeno do kraja '80-ih godina prošloga stoljeća, jer se postignuto unutar kategorija mjerenih za HDI vrlo teško gubi. Naime, nakon postizanja određenoga životnog vijeka ili stupnja pismenosti, vrlo je teško, bez vanjskih utjecaja ili velikih kriza, očekivati pad tih kategorija. Čak su 54 zemlje danas siromašnije nego li 1990. godine.[7] U 21 zemlji od njih 54 povećan je broj ljudi koji pati od gladi, u 14 država umire više djece s manje od pet godina, u 12 se smanjuje udio djece u osnovnim školama, a u 34 je životni vijek u padu. Takav pad i praktički stanje preživljavanja u godinama nakon Drugoga svjetskog rata bilo je rijetko viđano. Mark Malloch Brown iz UNDP-a istaknuo je kako su "padovi u HDI-ju neobični, jer je generalna tendencija da ti indikatori polako rastu tijekom vremena (UNDP, 2003). U izvještaju se ističe kako je "svijet sučen s oštrom razvojnom krizom". Sve se to događa u trenutku kada proizvodimo više nego ikada i kada se u svijetu zarađuje i obrće novaca više nego ikada. Od 1950. godine svjetska je ekonomija porasla za sedam puta i danas iznosi 43,2 bilijuna dolara godišnje. Od 1990. godine vanjski dug zaduženih zemalja povećao se za 34 posto, dosegnuvši sumu od 2,5 bilijuna američkih dolara, ostavljajući dalje te zemlje u zatvorenom krugu uzimanja novih kredita ne bi li se na taj način otplatile kamate starih dugova uz devastirajuće posljedice za društva tih zemalja. Čak i pomoć nerazvijenim zemljama dogovorena u Riju na 0,7 posto od ukupnog bruto nacionalnoga proizvoda ekonomski bogatih zemalja ne samo da nije došla do tih 0,7 posto, već se i smanjila u odnosu na Rio na 0,22 posto. Iznimke su Nizozemska, Švedska i Norveška koje su povećale svoju pomoć na iznad 0,8 posto od ukupnog BNP-a. Pomoć SAD je pala na 0,1 posto od ukupnog BNP-a (WWI, 2002: 185). Pomoć zemljama u razvoju se kreće oko 50 milijardi dolara godišnje, ali iz tih istih zemalja prema bogatima se godišnje kroz otplatu duga upućuje 200 milijardi dolara (Khor, 2003). No, i od te nikakve pomoći, velika većina nikada ne ugleda zemlje u razvoju. John Samuel, direktor azijskoga odjela ActionAida ove je godine u studiji Stvarna pomoć istaknuo kako čak 60 posto od ukupne pomoći zemljama u razvoju za godinu 2003. godinu, kada je istraživanje provođeno, nikada nije došlo do najsiromašnijih ljudi. Novac je potrošen na skupe konzultacije "zapadnih stručnjaka" ili na tzv. recikliranje kada se novac uvjetuje kupovinom robe iz zemlje donatora (ZamirZine, 14.07.2005.). A naša prodavačica pomidora u afričkoj državi Mali i dalje cijedi krv iz kamena kako bi preživjela. Istovremeno, dok UN zahtijeva 10 milijardi dolara godišnje za suzbijanje epidemije AIDS-a i drugih izlječivih zaraznih bolesti, zemlje članice G8 godišnje na vojne proračune izdvoje 839 milijardi dolara, a sve vlade svijeta dnevno izdvajaju preko 2 milijarde dolara na svoje vojske. Od toga na sam SAD otpada 36 posto uz tendenciju rasta (Worldwatch Institute, 2003).[8] Po izvještaju Amnesty Internationala (2003) u razdoblju 1997.-2001. tri četvrtine u prodaji oružja zauzima pet članica skupine G8. SAD zauzimaju 44,5 posto, Rusija 17 posto, Francuska 10 posto, Britanija 7 posto i Njemačka 5 posto. SAD godišnje na vojsku potroši 530 milijardi dolara. Samo na popravak teškog oružja, helikoptera, tenkova i ostaloga vojnog vozila SAD izdvaja preko 4,5 milijardi dolara. I Senat i Kongres su najavili smanjivanje budžeta za sljedeću godinu koja će najviše pogoditi siromašne preko nepovoljnih poreza, smanjivanja zdravstvene pomoći, pomoći za djecu te drugih potreba ljudi koji Bushovoj vlasti nisu toliko važni u odnosu na potrebu punjenja budžeta za vojsku. 90 posto vojne pomoći SAD veže za vlastitu ekonomiju (Meyer, 1998). Od 1990. do 2001. zemlje Srednjega istoka su uvezle oružja u vrijednosti 190 milijardi dolara čime su postale najmilitirizanije zemlje na planeti. Isto tako, neke od najzaduženijih i najsiromašnijih zemalja na planeti poput Eritreje, Burundija ili Pakistana troši više na oružje nego na zdravstvo i edukaciju zajedno. Pozitivan je primjer Brazila koji je 2003. godine odustao od kupovine vojnih aviona te smanjio vojni budžet za 4 posto kako bi financirao ambiciozni program protiv gladi.

globalization_gasmaska 

Uglavnom zahvaljujući galopirajućim apetitima SAD-a za globalnom militarizacijom, svijet se približava godišnjim troškovima za oružje od bilijun dolara. S druge strane, godišnje bi za rješavanje problema trebalo izdvojiti: 37 milijardi dolara za osiguranje pitke vode i kanalizacije, 24 milijarde za smanjivanje gladi za pola, 24 milijarde za sprječavanje daljnje erozije tla, 12 milijardi dolara za sva prava i zaštitu trudnica, 8 milijardi za prevenciju kiselih kiša, 5 milijardi za iskorjenjivanje nepismenosti, 3 milijardi za cijepljenje svakog djeteta u zemljama Trećega svijeta. Sve je to zajedno duplo manje od preko 200 milijardi dolara potrošenih na rat u Iraku (WWI, 2005). 



This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=56404