KONTRAPUNKT

Dobrodošao Osama

U fokusu / Reagovanja
Posted by shmrko Apr 08, 2008 - 11:03 AM

Postoje dvije vrste terorističkih napada: oni koji su izvedeni, a da nitko, bez obzira na postojanje ili nepostojanje žrtava, nije preuzeo odgovornost za njih. Takve se napade, razmjerno posljedicama, ipak pamti, ali slabo. Oni kao da ostaju misteriozni, nezaključeni – neautorizirani. Zato, postoje i oni drugi teroristički napadi – pravi. Da bi se oni dogodili, potrebno je da budu prisutna dva elementa: da postoje ozbiljne žrtve, obično ljudske, te da postoje prepoznati i priznati autori nedjela. Dakle, da postoji autorski rukopis i potpis pod njega. Netko se svojim (ne)djelom treba pohvaliti. U danas vladajućem žargonu, pro i contra Bush-manifestanata: netko treba preuzeti odgovornost za svoje ljudsko pravo da nas terorizira.

Srećko Pulig
7. travnja 2008


Američki predsjednik George W. Bush stigao je 4. i 5. travnja u Hrvatsku. Da li je on lik iz priče, za koji - pošto svuda vidi teroriste i potrebu preventivnog napada na njih - vrijedi ona “što govoriš (da su drugi), to si ti“ – o tome se ovih dana burnije, ali će se i dalje puno pričati i pisati u “domu i svijetu“. Pa i onda kada se američki predsjednik neće zvati Bush, a što će se relativno brzo i dogoditi. U manično-depresivnoj shemi “hrvatskog života“, pa onda i medija, hinjeni ushit, treba sada hinjeno okajati.

Sam se pozvao

No, nešto drugo izmiče pažnji naše dirigirane javnosti: tko je toga gospodina uopće zvao u posjetu hrvatskoj državi i vladi, pa onda i hrvatskom političkom narodu? Odgovor, različit od dominantnog u “domorodačkoj“ javnosti, dade se naslutiti, no on za domorodce uopće nije ugodan pošto glasi: sam se pozvao. Kada je netko dolazio drugu Titu znalo se tko je gost, a tko je domaćin i što to znači. Tko je koga pozvao u “svoju kuću“. Pa gosta može i otjerati, ako ovaj svojim ponašanjem, ne samo dok je u našim gostima, prelazi sva pravila pristojnosti. No, to su, kažu nam, bila druga, modernistička, suverenistička, hladno-ratovska itd. vremena. Vremena kada su “mali“ narodi i države “velikima“ još mogli reći NE. I ostati uglavnom živi, o dostojanstvu da ne govorimo. A danas je svijet globaliziran, potpuno međuovisan, umrežen … Nad malim i nad velikim narodima podjednako, vlada postmoderna, globalno-kapitalistička, “postnacionalna konstelacija“, u kojoj danas svi moraju govoriti DA.


S domorodačke točke gledišta, nije nam ništa

No što je preciznije to čemu svi moraju govoriti da? Georg W. Bush zajedno sa svojim osobnim autoritetom sigurno NE. Pa što je to onda “veće od života“ čemu se svi klanjamo? Hoćemo li to nazvati neki novi Imperij, dominantni svjetski sistem, globalni kapitalizam? Ili je to samo toliko spominjana borba protiv terorizma, kao puka ucjena, po logici tko nije s nama, taj je protiv nas? Zapadni strah od (samo)uništenja u nuklearnom holokaustu, a ne u napadu Al Quaide? Različiti autori nazivaju tu navodnu zadanost različito. Ili su to “zadano gradivo“ za neke druge samo SAD, koje da kao najmoćnija sila same vladaju svijetom? Pa onda i Georg W. Bush, kao utjelovljenje te države, jedine svjetske sile? Koja je, opet, utjelovljenje prije nabrajanog svega svjetski vladajućeg?

Oko slijedećeg će se možda i previše ljudi složiti: ono što danas svjetski vlada jest svjetski kapitalizam. To je ta realnost, koje je predsjednik Bush metafora. A realnost, to su, kao da misli većina, činjenice koje valja prihvatiti. Na neki način pred-racionalno, pred-kritički i pred-praktički, dakle dogmatski, da bi se uopće moglo, kao ipak nekakav subjekt, opstati i kretati u toj globalnoj suvremenosti. Koje je Hrvatska i cijela post-Jugoslavija, u zanimljivoj vezi baš i putem rada hrvatskog gosta i njegovog prethodnika, dio.

Kod kuće osjećam se turist

No, što je tu novo? Nije li tome tako, tj. da vladajući vladaju, naročito za one koji su “realisti“, već stoljećima? Nisu svjetske sile i svjetski poreci, npr. onaj trenutno vladajući – kapitalistički – od jučer. Prije izgleda da oni dolaze iz nekog arhajskog, svjetskog “stoljeća sedmog“, zato tako dobro i pašu na Markov Trg. Pa, ako je tzv. realni socijalizam čini se posvuda propao (iako je i to samo jedno evro-centričko tumačenje), a naš realnim nikada i nije bio, realnih političara ostalo nam je i postalo u izobilju. Svi oni zainteresirano nas pozivaju u svoju “realnost“, čija je zbiljnost ovih dana i u našim krajevima, pod aurom Georga W. Busha, sigurno nabujala. Oni se “vraćaju kući“. Pa, ako tu zbiljnost imenujemo NATO-vim imenom, naši političari od gosta su dobiti i pravu ulaznicu za tu predstavu.


Globalizirana hrvatska omladina

No, kakav je to gost, koji domaćinu daje ulaznice? I to takve, o cijeni kojih će pričati generacije koje odlaze, stoje i dolaze, kako kod “nas“, tako i kod “njih“? I ne znači li sve to da je situacija sa gostoprimstvom upravo obrnuta [1 [1]] ? Da smo ovih dana upravo mi bili gosti, koji se guraju na party domaćina Busha? U onome smislu u kojemu je on centar svjetski vladajućeg sistema, dok smo mi njegova periferija? Pa kada taj centar fizički dođe u Hrvatsku, onda je centar svjetskog sistema Hrvatska? Ne govore li nam baš to sva ona divljenja tajnim kovčezima i telefonima, koji da idu kud i američki predsjednik. No, prestajemo li mi zato biti na periferiji, što nam je centar došao u goste? Ili je naša perifernost time samo potencirana na kvadrat: pa se sada ne vidi kakvi smo provincijalci samo kada dođemo u Ameriku, nego smo kao domorodci prepoznati i u vlastitoj kući, iz koje prijenos ide cijelim svijetom?

Upravo skicirani odnosi srž su naše realne post-kolonijalne situacije, koju bi trebala proučavati istoimena teorija, koje u nas, kao i u svakoj pravoj provinciji, u razvijenom smislu, nema. Staromodnije rečeno: provincija se najbolje prepoznaje po trudu koji, uz pomoć iz centra, ulaže u nijekanje svoje provincijalne situacije.


(What’s Wrong With) Peace, Love, Understanding

Jer, u vremenu nakon Jugoslavije mi smo u post-kolonijalne odnose zašli do mjere da su oni nama, sada i kao “NATO-urođenicima“, kao i npr. između dva svjetska rata, ponovo gotovo potpuno nevidljivi, točnije neprozirni. A to npr. medijski znači da nas od novih/starih kolonizatora, uglavnom iz sjevero-zapadnog susjedstva, osvojena-kupljena javnost uvjerava da upravo postajemo “gospoda“, da kupujemo ulaznicu u “Prvi svijet“, baš u trenutku kada nam on stavlja još jednu omču oko našeg “sluganskog“ vrata.

Problem kao rješenje problema

Vratimo li se polu-retoričkom pitanju tko je američkog predsjednika pozvao u posjet Hrvatskoj, lako ćemo osjetiti nelagodu koja proizlazi iz “viška“ sadržanog u točnom odgovoru. Jer točan odgovor naravno ne glasi hrvatski premijer Sanader, niti hrvatski predsjednik Mesić, o hrvatskom narodu, srpskom narodu u Hrvatskoj, drugim nacionalnim, rodnim, ideološkim i inim manjinama, da ne govorimo. Iako su naši politički predstavnici, na svojim američkim gostovanjima u Bijeloj kući, naravno kurtoazno pozivali američko vodstvo, ono će sada doći, jer je samo odlučilo da treba doći. Jer su procijenili, da domaćinu, u smislu vlasti u provinciji, u ovome trenutku treba podrška iz centra. A podrška iz centra našoj vlasti je potrebna baš zbog navodne ulaznice u taj centar: zbog primanja u NATO.

Drugim riječima: Bush, kao realitet i kao metafora, došao je pomoći našoj vlasti da proguta gorku pilulu koju joj je on sam spravio. I ne samo to. Svojom aurom pokušao je pomoći svojim vazalima da taj poraz, to povećanje ovisnosti o centru i smanjenje autonomije naše provincije, pokažu svome narodu baš u obrnutom svjetlu: kao pobjedu. Kao konačno priključenje periferije centru i bijeg iz provincije (Evropa, a ne Balkan). I da bi sve bilo ljepše i ushićenije, reći će se da smo ulovili zadnji vlak. Koji ćemo, kao pravi domorodci, i okititi. Iako nije plavi i ne vozi u prijateljske nesvrstane zemlje, već samo do novog kontingenta uvoznog oružja za naše stare i nove izvozne vojnike u NATO-vim mirovnim misijama.

Savez kapitala protiv rada

Fenomen je to koji se najbolje može shvatiti analogijom sa pojavama iz ovisničkog života: što si više “navučen“ – ovisan, više si “high“ – slobodan. A kada tako letiš onda možeš i uzurpatora zvati oslobodiocem, njegovu uzurpaciju pozivom u slobodu, a sebe, u gostima na njegovu terenu, domaćinom.


Protiv zabrane isticanja tzv. totalitarnih simbola

Što za one iz vladajuće kaste, te ovisnike o vlasti, makar i provincijalnoj, i nije sasvim pogrešno reći. Zato, da bismo procijenili korist i štetu pozivnice u NATO za hrvatski politički narod, moramo taj narod rascijepiti na klase, grupe, slojave i kaste, ne bi li nam se pokazali i njihovi unutar naroda suprotstavljeni interesi. Onda neće biti teško “progledati“. Kao što mnogi kažu za NATO, da je vojska svjetskog kapitala, a ne nekog posebnog, pa niti američkog naroda, tako i naši zagovornici pristupanja NATO-u onda mogu biti samo oni koji se i sami osjećaju ili jesu dio te “nove svjetske kapitalističke klase“, dobitnici svjetske tranzicije, a nikako i pauperizirane narodne mase periferije (a vidjeti ćemo niti centra svjetskog sistema). Dok se, na referendumu, ne dokaže drugačije. Pa i nakon toga, jer se i eventualni referendum odvija u situaciji neoliberalne ideološke, ne samo medijske, hegemonije. Što znači da bi on, da se i održi, za sobom vukao repove poput onoga za samostalnu Hrvatsku. U tom smislu u priču o tome da ono što je možda i dobro za centar, nije i za periferiju, treba uvesti novi moment, koji drugi put prelama na početku pretpostavljeno, od mainstreama uvijek reklamirano, navodno svjetsko jedinstvo, kao puko dogmatsko jedinstvo svjetskog sistema. Tada možemo reći i da ono što je dobro za jednu klasu, vladajućih i njihovih političkih slugu, u centru i na periferiji, nije dobro za drugu klasu, onu kojom se vlada, na periferiji i u centru. Uz svu svijest da podjela na eksploatatore i eksploatirane više ne raspolovljuje stanovništvo u svjetskom sistemu, tj. pojedinih zemalja centra i periferije, na dva jednaka dijela: pro i kontra-sistemski. Gubitnika je posvuda najviše, ali su oni posvuda u različitoj mjeri konformirani, ali i ucijenjeni. Čitate li npr. barem hrvatsko, “umiveno“ izdanje Le Monde Diplomatiquea, tada ste naišli na termine poput “opasnih klasa“, “narodnih“ ( i “nenarodnih“) slojeva i sl. Svi oni moraju aktivno sudjelovati u svojoj, ne samo fizičkoj, (samo)eksploataciji. Niti kao “kulturni radnici“, pomislimo samo na kolege hrvatske novinare, oni često nisu u prilici imati slobodne političke stavove. Isto vrijedi za, financijerima djelomično ucijenjen, dobar dio cijelog civilnog društva. I u tome smislu, eksploatacija na periferiji pokazuje se fatalnijom za sve: pravi “razvoj nerazvijenosti“.

Na promjene ’ratom protiv terorizma’

Iz kojega svijeta nam je onda u posjetu došao predsjednik Bush, razvijenog ili nerazvijenog? Pa kakvo je to pitanje, kad sami uporno ponavljamo mantru o centru i periferiji? Ne dolazi li on upravo iz centra-centra? Drugim rječnikom: kao reprezentant najvažnijih grupa u najvažnijoj zemlji? Vidjeli smo da, kada stvari postavimo klasno, i centar ima svoju periferiju, kao što i periferija ima svoje centre. No, ni to nije sve. Već je opće mjesto kako je hegemonija SAD u svjetskom sistemu danas na zalazu, dok nastaje svijet sa više novih centara ili čak samo jednim istinski novim – ponovo azijskim.


Ljevica za RTL. Može li i obrnuto?

Isto tako je opće mjesto da SAD gubitke u ekonomskoj trci nadoknađuju vojnom i političkom moći bez “realnog“, “materijalnog“, hoće se reći kapitalskog pokrića. Neki analitičari idu čak tako daleko da tvrde kako je doktrina “rata protiv terorizma“, u kojoj se, potencijalno i naš, NATO sada najviše koristi, samo način nasilnog održavanja jednog svjetskog poretka, kojem su SAD na čelu, a koji se, bez proizvodnje “permanentnog izvanrednog stanja“ i oslanjanja na golu silu, zbog naraslih unutrašnjih proturječja, više ne bi mogao održati. No, niti to nije ništa novo: ekonomija tzv. slobodnog tržišta oduvijek je bila moguća samo uz “garanciju“ državne (danas i para-državne) oružane sile, koja daje pravu težinu npr. slobodnim radnim ugovorima (istina, u različitim zemljama različitu). Ako je danas nešto novo, onda su to samo gigantske dimenzije “zaborava“ opsega nasilnih odnosa.

Pa tko je onda američki predsjednik George W. Bush, “koji nam je došao u posjetu“? Realna osoba ili samo karakterna maska? I čega? Za razliku od Marxova vremena kada su kapitalisti bili karakterne maske kapitala, a političari njihove reakcionarne sluge ili pak revolucionarni negatori, izgleda da smo danas dogurali do dvostruko prelomljenih karakternih maski. Stoga možemo zaključiti kako nas je posjetio političar koji je samo sluga karakternih maski kapitala, koje bi to rukama i nogama htjele i ostati, ali im to sve teže uspijeva. Umjesto toga posvuda ih se prepoznaje kao puke siledžije globalnih razmjera. Mogu li tome društvu “naši“ političari i privrednici pomoći? Jesu li oni u tome bolji od njega? Izgleda da jesu, kada nas treba. Pitanje je samo što će NATO-u više pomoći: naša dokazana privredna produktivnost ili možda dokazano hrvatsko ratno junaštvo (i ono nacionalnih manjina)?


Svoj na svome: dobrodošao Osama

Jer, ovdje se svi pitaju što NATO može učiniti za nas, a ne što mi možemo učiniti za NATO. Jedno je sigurno: u post-Jugoslavenskoj nestabilnoj podjeli uloga na (ex i post) teroriste i borce protiv terorizma, sve naše političke vođe bi htjele na stranu pravednika i pobjednika: svi oni (i Beograd će se pridružiti) htjeli bi se nekako “evro-atlantski integrirati“, ne bi li teroristi bili oni “drugi“. U “nesretnoj“ varijanti, nastavka krize u tzv. regiji, biti će to naši balkanski-drugi (u Sloveniji je već burna svađa mogu li oni dati dobar evro-atlantski “ekspertni“ tim za kosovsku krizu, ili su ipak suviše involvirani domorodci iz regije, da bi ih se pripustilo na Kosovu ozbiljno uredovati). U “sretnoj“ verziji “izvoza krize“ mi Balkanci naći ćemo se zajedno negdje na Bliskom Istoku ili na granici Rusije. Nezgoda je samo u tome što će našega budućeg vođu, bio on Bush ili netko nakon njega, sa svih alter-globalizacijskih demonstracija širom svijeta pozdravlja slika “svjetskog terorista broj 1“. Slika simbola u nasilju zalazećeg centra svjetskog sistema, u pravom, autoriziranom, terorističkom napadu. Riječima jednog mariborskog grafita, nakon što je susjedna Slovenija primljena u NATO: “Dobrodošao Osama“.

<!-- finde_surligneconditionnel --> <!-- FIXME FIXME -->

Footnotes

<!-- debut_surligneconditionnel -->

[ [2]1] Uostalom, ne boluju li izrazi gostoprimac i “gostodavac“, ugošćeni, od istog ideološkog trika, kao i izrazi posloprimac i poslodavac? U stvari gostoprimac ugošćuje-daje, kao što i posloprimac daje svoj rad, dok ga poslodavac, kao i ugošćeni, uzima.

Izvor: www.zamirzine.net [3]


This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=56024

Links in this article
  [1] http://www.zamirzine.net/spip.php?article6137#nb1
  [2] http://www.zamirzine.net/spip.php?article6137#nh1
  [3] http://www.zamirzine.net/spip.php?article6137