KONTRAPUNKT

Pariz gori

U fokusu / Argumenti
Posted by devijant Dec 01, 2007 - 11:05 PM

Po broju ozlijeđenih policajaca, nemiri u Parizu koji su izbili prije par dana već su sada mnogo intenzivniji od onih prije točno dvije godine. Štoviše, osim kamenja i molotovljevih koktela, gnjevna mladež iz predgrađa koristi i vatreno oružje, a sve se više govori i o organiziranoj urbanoj gerili. Izuzev automobila, pale i knjižnice i sve drugo što im dođe pod ruke. Radi li se tek o bezrazložnom i besmislenom nasilju, ili je ono zapravo simptom dubljeg fenomena koji je pogodio ne samo Francusku, već i ostatak svijeta?

Autor: Srećko Horvat [1]

Pariška predgrađa iznova gore. Kao i prije dvije godine, nemiri se već šire i na predgrađa drugih francuskih gradova. Kao i prije dvije godine povod je smrt dvojice tinejdžera. Kao i prije dvije godine, vodeći svjetski mediji uglavnom prenose iste vijesti. Dovoljno je da čovjek počne čitati Guardian, New York Times, AFP, USA Today ili bilo koje druge novine kako bi uvidio da su članci uglavnom copy-paste metodom preneseni s Reutersa. Naravno, nije to neka novost. Takvu ulogu kod nas ima Hina, pa su i 'suparničke' dnevne novine nerijetko ispunjene posve istim vijestima, međutim u slučaju francuskih nemira taj poročni krug medija samo doprinosi stvaranju vladajućeg diskursa koji s jedne strane niti ne traži razloge za pobunu francuske mladeži afričkog porijekla i muslimanske vjeroispovijesti, a s druge strane, kad i traži neko razumno opravdanje, najčešće uzvraća argumentom da smrt dvojice tinejdžera nije dovoljan 'izgovor', jer okolnosti nesreće još uvijek nisu razjašnjene, te kako je nasilje uzrokovano time ionako slijepo, besmisleno i uglavnom usmjereno na imovinu stanovnika samih tih predgrađa.



Ovaj potonji argument uvelike je kolao i diskusijama u povodu listopadskih nemira 2005. godine. Čak i neki 'lijevo' orijentirani kritičari često bi isticali kako su mladići iz predgrađa agresivci i fanatici koji paljenjem automobila naprosto liječe svoje frustracije. Štoviše, i Peter Sloterdijk će, implicitno povezujući banlieue nemire s regrutacijama karakterističnim za islamistički fundamentalizam, u svojoj najnovijoj knjizi Srdžba i vrijeme reći sljedeće: Radi se o uvijek istim gnjevnim mladim muškarcima koji zbog dvostruke nezaposlenosti i hormonalnog pritiska dolaze do eksplozivnog uvida o svojoj društvenoj suvišnosti. Bilo bi lakoumno ne htjeti shvatiti da oni tvore potencijalne regrute svakog rata koji bi im pokazivao perspektivu kako bi se mogli izbaviti iz kotla njihove nedobrovoljne apatije1.

U čemu je problem s takvom interpretacijom? Naravno da je Sloterdijk u pravu kad tvrdi kako su mladići gnjevni zbog svoje društvene suvišnosti, kao i da predstavljaju potencijalne regrute ili žrtve u nekom novom fundamentalističkom ratu. Međutim, valja na tren obratiti pažnju na argument o 'hormonalnom pritisku' zbog kojeg su mladići gnjevni. Ukoliko Sloterdijkovu jeftinu psihologizaciju, koja je karakteristična i za neka druga mjesta njegove nove knjige, shvatimo ozbiljno, onda se ne možemo ne zapitati zašto i drugi tinejdžeri zbog 'hormonalnog pritiska' ne pale vlastita predgrađa, automobile, ili, kao što je to slučaj s recentnim nemirima, čak i škole. Odgovor je jasan: oni vjerojatno imaju drugačije 'kanale' za ispoljavanje svog nezadovoljstva ili naprosto pubertetskog 'dokazivanja'. Neki klinci doista počnu koketirati s nasiljem, bilo u vidu tzv. 'subkulturnih' skupina – gdje bi se u skladu s uvidima Žarka Paića o kulturi kao novoj ideologiji, dakako, valjalo upitati što je to danas još uopće 'kultura', a sukladno tome i 'subkultura' – poput navijačkih skupina, skinheadsa, a zašto ne i punkera koji nerijetko po onom načelu Hansa Magnusa Enzensbergera o molekularnom građanskom ratu prakticiraju 'iskreno' bezrazložno i besmisleno nasilje, bilo u vidu video-igrica u kojima se postiže neka vrsta kompenzacijskog užitka.



Sloterdijk griješi kad nasilje jednim dijelom pripisuje 'hormonalnom pritisku', i to zbog činjenice da francuski mladići nemaju jednake mogućnosti kanaliziranja nasilja. I to se ne odnosi samo na ovo drugo nasilje, prisutno u kompenzacijskom užitku video-igara, već i na prvo nasilje vezano uz tzv. 'subkulture'. Zbog totalne nepovezanosti predgrađa s centrom, mladež iz predgrađa niti ne može otići na utakmicu i tako postati dijelom subkulture 'navijača', niti može otići na punk-koncert i postati dijelom subkulture 'punkera'.

Od Mržnje do sina Alaina Badioua

Sjajnu ilustraciju te situacije daje nam La Haine (1995). Ne samo da taj film, u prijevodu Mržnja, tada još mladog redatelja Mathieua Kassovitza točno deset godina prije francuskih nemira 2005 godine, predstavlja točnu anticipaciju tih događaja, nego nudi i briljantnu detekciju gore navedenog problema: trojica mladića stižu iz svog polurazrušenog predgrađa u centar Pariza kako bi posjetili prijatelja u bolnici zbog kojeg su i izazvani neredi, no zbog spleta okolnosti, začinjenog policijskim nasiljem, na kraju dana bivaju doslovce zatočeni u centru jer nijedan vlak, sve do jutra, više ne vozi u predgrađe. U nemogućnosti pronalaženja alternativnog prijevoza nakon duge neprospavane noći sukobljavaju se s nekom skupinom skinheadsa, gdje dolazi do izražaja upravo taj sukob dviju 'subkultura', od kojih je jednu, dakako, moguće svrstati na stranu 'komfornih' – ili drugim riječima, buržujskih – subkultura (skinheadsi koji nerijetko, pa i u Hrvatskoj, dolaze iz bolje situiranih obitelji), dok ovu drugu čak nije ni moguće svrstati na stranu subkultura, budući da su mladići iz predgrađa u većini slučajeva, zbog nedostatka bilo kakvog drugog izbora, naprosto bili prisiljeni postati članovima maloljetnih bandi ili barem kvazi-bandi. Policija se pak iz tog razloga ponaša slično 'preventivnom sumnjičenju' karakterističnom za svijet nakon 11. rujna. Samo što je sada dodano još nešto: nisu više sumnjivi samo svi Muslimani, već i crnci, pa čak i oni sa sumnjivim imenom.

To je najbolje potvrdio francuski filozof Alain Badiou, i to ne filozofskom kontemplacijom, već jednom sasvim osobnom pričom objavljenom u vrijeme nemira iz 2005.. Naime, Badiou ima osamnaestogodišnjeg usvojenog sina koji je crn2. Premda je odrastao u Parizu, a ne u predgrađu, njegov sin Gérard – tako ga Badiou naziva, ne htijući otkriti pravo ime – od 2004. do 2005. godine, kad mu, dakle, nije bilo još ni 15 godina, bio je nebrojeno puta legitimiran od strane policije. Konstantne provjere policije, reći će Badiou i dodati: od najčešćih pritužbi naše mladeži koja je sada u revoltu čuti ćemo upravo to, sveprisutno ispitivanje i ometanje njihovih normalnih života. Štoviše, mali je Gérard u to doba bio i uhićen – i to čak šest puta u 18 mjeseci! Jednom iz veoma 'prozaičnog' razloga: Gérard i njegov prijatelj Kemal (rođen u Francuskoj, ali turskog porijekla) bili su ispred privatne srednje škole za djevojčice. Dok je Gérard vjerojatno pokušavao zavesti jednu od njih, Kemal je s nekim učenikom iz druge škole pregovarao o kupnji bicikla. 20 eura, za taj bicikl, bagatela! Premda sumnjivo, Kemal odlučuje kupiti bicikl.



No, onda mu prilaze tri petits jeunes, od kojih je jedan iznimno gnjevan i kaže: To je moj bicikl, posudio sam ga nekom tipu na sat i pol i nikad mi ga nije vratio!. Gérard uviđa da je jedini ispravni postupak vratiti bicikl. I mladići odlaze. No u tom trenu se čuje škripa kočenja, i u ususret im dolazi policijski automobil. Dvoje policajaca skače na Gérarda i Kemala, bacajući ih na zemlju i vrijeđajući: Encules! Connards! (u slobodnom prijevodu 'seronje', samo još uvredljivije). Jedan od dječaka ih upita: Pa što smo učinili?, a policajac odgovara: Znaš veoma dobro. Okreni se da svi mogu vidjeti što ste učinili! U taj čas ona skupina mladića čiji je bicikl kaže: Nisu učinili ništa, štoviše, vratili su nam bicikl. Unatoč tome Gérard i Kemal, crnac i Turčin, odvezeni su u policijsku stanicu gdje su ih iznova vrijeđali i gdje su proveli čitavu večer. Nakon što je Badiou došao po svog sina, policajci su se naprosto ispričali: Bila je to pogreška. Za što je Gérard bio kriv? Naprosto zato jer se u krivo vrijeme našao na krivom mjestu, odnosno zato jer je crn i zbog toga a priori sumnjiv.

Los Angeles i Varšavski geto

Pariški primjer nije izoliran. On je zapravo dio globalne situacije koja se nakon 11. rujna sve više zaoštrava. Tako je baš nedavno policija u Los Angelesu iznijela plan da mapira muslimanske enklave u gradu kako bi mogla determinirati koje bi mogle postati izolirane i krenuti u »nasilni, ideološki ekstremizam«, kako je izjavio vođa protuterorističkog odjela Michael P. Downing, posve u skladu s novom terminologijom zakona Violent Radicalization and Homegrown Terrorism Act. Ukoliko u obzir uzmemo da u Los Angelesu i okolici živi oko 500 tisuća muslimana, onda je jasno što bi takva mjera značila. Stoga je, očekivano, došlo do žestoke reakcije muslimanske zajednice koja je s pravom argumentirala da se radi o rasnoj i religijskoj diskriminaciji, na što je Downing odgovorio: Ne gledamo na pojedince. Mi gledamo na grupe i zajednice. Time je nesvjesno potvrdio u čemu je problem: iznova se čitava muslimanska zajednica sumnjiči zbog zločina nekoliko muslimana. No, šef policije William J. Bratton je potom izjavio kako je to 'pokušaj da se razumiju zajednice'3. Čitav je plan propao zbog velikog protesta muslimanske zajednice, ali policija i protuteroristički odjel i dalje najavljuju 'približavanje' (što god to značilo) muslimanskoj zajednici.

Zanimljivo je da je policija mogla uzvratiti protuargumentom, ali očito nije bila dosta lukava. Naime, mogla je reći kako UPRAVO veliki protest muslimanske zajednice uzrokovan tim planom dokazuje kako se ona lako može okupiti i radikalizirati, te da je baš zbog toga potrebno realizirati plan. I taj 'što bi bilo da je' scenarij otkriva srž problema vezanog uz mapiranje određene zajednice. Naime, da je došlo do realizacije plana onda bi sukladno njegovim propozicijama muslimanska zajednica postala izolirana po uzoru na muslimanske enklave u Europi, posebice u Francuskoj, i možemo gotovo sigurno reći da bi upravo takva izolacija, svakodnevna kontrola i kršenje privatnih sloboda, dovela do onoga protiv čega su se te mjere i donijele.

Slučaj Varšavskog geta

Sve to veoma nalikuje tragičnom slučaju Varšavskog geta. Kao što znamo, nacisti su izolaciju Židova u Varšavi prvenstveno predstavljali kao (medicinsku) preventivnu mjeru (uvijek ta riječ 'preventivno', koja je i u ratu protiv terorizma na visokoj cijeni), kao najbolji način da se – i tu dolazimo do vrhunske ironije – spase sami Židovi. Štoviše, tadašnje novine Karauer Zeitung donose sljedeću objavu: Separacija Nijemaca od Poljaka – a posebice od Židova – nije samo pitanje principa; to je ujedno, barem što se tiče Varšave, higijenska nužnost4.

Međutim, ironija nije samo u tome da su nacisti, baš kao što su to pokušale vlasti u Los Angelesu, svoje zaštitne mjere prezentirali kao nešto što na kraju ide u korist samoj skupini koja je objekt tih mjera. Najveća ironija je u tome da je 'rasnom higijenom' otvoren put tragičnom »samoostvarenom proročanstvu« (self-fulfilling prophecy). Varšava je prije rata imala nešto više od milijun stanovnika, od čega čak 440 tisuća Židova. Kad se tome pribroje svi Židovi iz okolnih ruralnih područja koji su također završili u Varšavskom getu onda je to bio savršen preduvjet da se, zbog nehigijenskih uvjeta življenja, nedostatka vode i hrane, doista raširi »židovska bolest«. Godine 1940. i 1941. broj Židova koji su dospijevali u geto rastao je od 500 na dan do 1000 na dan, a iz tog razloga je počeo rasti i broj bolesti sve dokle nije došlo do epidemije. Situacija je postajala sve gora. Prije rata smrtnost u getu je dosezala oko 400 urmlih na mjesec. U siječnju 1941. je već gotovo 900 ljudi umiralo na mjesec, a stopa smrtnosti se povećavala svakim tjednom. Do ožujka je broj umrlih narastao na 1 608 na mjesec, a u lipnju 1941. od infekcija i bolesti je umrlo 41 000 ljudi5.

Epidemija koja se raširila u Varšavskom getu između 1941. i 1942. u tom je smislu pružala neviđenu legitimaciju za »konačno rješenje«, i to posve utemeljeno na medicinskim osnovama. Nije ni čudo da je šef nacističke policije u Varšavi pred jednim sudom u Zapadnoj Njemačkoj krajem sedamdesetih na optužbu za pucanje u Židove koji su pokušali pobjeći iz geta mogao odgovoriti da je ta akcija bila 'nužna mjera' da se sačuva karantena.



Varšavski geto je najbolji primjer u što se mogao razviti plan mapiranja u Los Angelesu. Nacisti su Židove stavili u geto jer šire bolesti koje ovi dotad nisu širili, a upravo time su prouzrokovali da se u getu DOISTA proširi 'židovska bolest' koju Nijemci nisu ni mogli imati jer su bili izvan geta. Jednako tako Amerikanci u Kaliforniji nastoje napraviti posebnu četvrt za Muslimane kako se ne bi proširio terorizam, a upravo tom ekskluzijom stvaraju temelje za rođenje terorizma ili barem – kao što je pokazala reakcija muslimanske zajednice u Los Angelesu – revolt i moguću radikalizaciju (koja je onda u terminima novog zakona isto što i terorizam).

To je ono za što je Hannah Arendt, tvrdeći da totalitarni diktatori svoje političke namjere objavljuju u obliku proročanstva, smislila adekvatan termin 'proročka znanstvenost'. Najznamenitiji primjer je Hitlerova objava njemačkome Reichstagu u siječnju 1939.: Danas želim opet proreći: u slučaju da međunarodni židovski novčari unutar Njemačke i u inozemstvu još jednom uspiju ljude svijeta gurnuti u svjetski rat, onda rezultat neće bit 'boljševizacija' zemlje, i stoga pobjeda židovstva, već uništenje židovske rase u Europi6. Slično tome, Staljin je u svome čuvenom govoru pred centralnim komitetom Komunističke partije 1930. godine, u kojemu je pripremio njihovu fizičku likvidaciju, unutarstranačku desnicu i ljevicu opisao kao predstavnike 'umirućih klasa'.

Hannah Arendt će dobro pokazati kako taj opis nije poslužio samo za to da argumentu dade posebnu oštrinu, nego je, i u totalitarnom stilu, objavio fizičko uništenje onih »izumiranje« kojih je upravo pretkazano. U oba je primjera ispunjen isti cilj: uništenje je uklopljeno u povijesni proces u kojem čovjek čini ili trpi samo ono što mu se, prema nepromjenljivim zakonima, ionako mora dogoditi. Čim se egzekucija žrtava obavi, 'proročanstvo' postaje retroaktivan alibi: dogodilo se samo ono što je već pretkazano7. Upravo je to najveća tragedija Varšavskog geta, da su nacisti sami kontinuirano ostvarivali ono što su prije pretkazali.

Nemiri u Los Angelesu

Scenarij Los Angelesa je sljedeći: definirati potencijalno subverzivno (muslimansko) stanovništvo kako se ono ne bi izoliralo, a upravo se tom determinacijom ili – zašto to ne bismo nazvali pravim terminom: stigmatizacijom i segregacijom – i razvija sama ta izolacija. Isto je s nemirima u Francuskoj. Svojim mjerama sistem sam proizvodi ono protiv čega se tobože bori. Savršen primjer tog 'samoostvarenog proročanstva' je upravo La Haine. Pušten u javnost 1995., film je pokazao kako je put od Mitterrandova liberalizma doveo do konzervativizma Jacquesa Chiraca. Sve do sredine devedesetih godina, nakon Mitterandova neuspjeha na izborima, desni trend nije toliko zavladao, a upravo tu valja smjestiti i rođenje takozvanog cinéma de banlieue, nečega što bismo gotovo mogli nazvati trendom u francuskoj kinematografiji, periodom između 1995. i 1996. kad se niz filmova bavi upravo temom predgrađa (banlieues), izuzev La Haine, tu su i État des lieux (Jean-François Richet, 1995.), Rai (Thomas Gilou, 1995.) i Bye Bye (Karim Dridi, 1996.).

Tenzije između stanovništva iz predgrađa i policije započele su još ranih osamdesetih godina, a već tada nisu bile ograničene isključivo na Pariz već i na gradove blizu Lyona, poput Vaulx-en-Velina (1990) i Vénissieuxa (1994). Priča filma La Haine inspirirana je istinitim događajem, ubojstvom šesnaestogodišnjeg mladića zairskog porijekla u policijskom pritvoru 1993. godine. Za razliku od Rodneya Kinga, slučaja koji je – zbog snimke policijskog nasilja nad crnim taksistom u Los Angelesu 1991. – pobudio mnogo širu pažnju javnosti, pa čak i doveo do znamenitih pobuna u Los Angelesu, Makomé Bowole koji je poslužio kao inspiracija za La Haine dotad je bio gotovo prešućen.



Međutim, postoje obilježja po kojima su neredi u Los Angelesu krajem travnja 1992. slični onima iz Pariza 2005. i 2007. godine. I za jedne i druge je direktni povod bilo policijsko nasilje. Izuzev direktnog povoda, a to je slučaj Rodney King koji je poslužio kao metafora za rasnu segregaciju u Americi, nemiri u Los Angelesu imaju i jedan indirektan povod koji je po svemu nalik povodu za nemire u Francuskoj: to je velika nezaposlenost i segregacija među populacijom South Centrala, kao što je to u Francuskoj velika nezaposlenost među populacijom gradskih predgrađa. Zanimljiva je još jedna poveznica. Ako je Jean Baudrillard mogao tvrditi kako je Zaljevski rat prvi međunarodni rat koji je potpuno praćen putem medija (pa je stoga i mogao dati naizgled paradoksalnu tezu da se Zaljevski rat nikada nije dogodio), onda bi trebalo ustvrditi kako su nemiri u Los Angelesu prvi interni, odnosno urbani rat koji je posve praćen od strane medija. Tome su ponajprije doprinijele televizijske ekipe s helikopterima koje su, baš kao što je to bio slučaj s uraganom Katrina, u svaki kutak svijeta donosile uvid iz 'prve ruke', neku vrstu materijaliziranog Hollywooda koji je, barem Amerikancima koji na takvo što 'kod kuće' nisu bili naviknuti, realizirao sve science-fiction scenarije distopijskih filmova. Slično tome, medijsko praćenje listopadskih nemira iz 2005. prouzročili su paniku u Francuskoj, pošto su se odjednom na malim ekranima mogla vidjeti predgrađa u plamenu.

Strah se izrodio iz onoga što Charles Sanders Peirce u svojoj semiotičkoj teoriji zaključivanja naziva abdukcijom, dakle iz stvaranja značenja iz prethodnog poznavanja znakova bez osigurane relacije prema činjeničnosti i zakonitosti: gorući automobili su u tom smislu bili jasan znak rata, nečega što je Francuzima – ako govorimo o razdoblju nakon 2. svjetskog rata – dotad bilo poznato prije svega iz kolonijalističke povijesti (Alžir kao najbolji primjer) ili pak nešto recentnije povijesti, a to je rat na Balkanu u čije su se revaloriziranje žustro uključili i francuski intelektualci poput Alaina Finkielkrauta8. U svakom slučaju, odsada je 'prijetnja' koja je stajala izvan francuskih granica, odjednom došla unutar granica.

Međutim, za razliku od nemira u Los Angelesu, nemiri u Francuskoj su doista znali kako iskoristiti medije, pa su oni umjesto klasične medijske samoperpetuacije koja je, kako to smatra Baudrillard, uništila i potencijal pariških nemira '68. godine, upotrijebili medije ne za represiju nemira već posve suprotno – za širenje nemira. Jednom poučeni kako to rade njihovi kolege u drugim predgrađima, sada su svi malo odvažniji mladići u drugim predgrađima, jednostavnom copy-paste metodom mogli sastavljati molotovljeve koktele, koristiti slične taktike, napadati slične ciljeve. Francuska javnost je upravo iz tog razloga bila preplašena. A isto se dešava i danas kad već dobivamo vijesti da su se nemiri iz Pariza proširili na Toulouse.

I koje je rješenje? Trenutno se čini kako je jedino rješenje, budući da vlast očito ne pokazuje nikakav interes da integrira stanovništvo predgrađa, ono koje je ponudio Banlieue 13 (Pierre Morel, 2004), francuski znanstveno-fantastični film koji je prvenstveno postao poznat po atraktivnim scenama parkoura. U njemu je radnja smještena u 2010. godinu, a jedno pariško predgrađe poznato i kao 'Distrikt 13' preplavljeno je bandama, kriminalom i nasiljem. Vlasti su oko distrikta sagradile veliki zid i napustile ga, dok su stanovnici ostali prepušteni samima sebi, bez obrazovanja, dodatnih sadržaja ili policijske zaštite. Dakle, scenarij po svemu sličan Varšavskom getu.

Ono po čemu je Banlieue 13 još jedno samoostvareno proročanstvo je činjenica da političar u filmu, godinu dana prije nemira 2005., koristi gotovo identičan žargon kao i tadašnji ministar, sada predsjednik Nicolas Sarkozy. Ljudi koji žive u tom predgrađu su 'smeće' i njega treba 'očistiti' – političar u filmu htio je upotrijebiti bombu i sravniti sve sa zemljom, a Sarkozy je bio nešto inovativniji i 2005. vehementno tvrdio kako 'smeće' s ulice treba očistiti kemijskim sredstvom za čišćenje (Kärcher). Renovirati četvrti, povećati rekreacijske, obrazovne i druge sadržaje, smanjiti nezaposlenost, povezati periferiju s centrom, ponuditi iste šanse – to nikome nije palo na pamet. I to je glavni razlog zašto Pariz gori.


Nažalost, još jedan razlog zašto Pariz gori i zašto će vjerojatno epilog priče biti jednak onome iz 2005., kad se umjesto pozitivnih reformi krenulo u još veću stigmatizaciju imigrantskog stanovništva (sjetimo se samo nedavno uvedene mjere DNA-analize za imigrante), leži u tome da svjetski mediji samo ponavljaju jedne te iste vijesti, pa čak i Parižani, kako svjedoči Leonardo Kovačević koji je upravo u vrijeme ovih nemira bio u Parizu, sve saznaju tek iz novina. Međutim, najveći problem je u tome da je pobunjena mladež još uvijek nedovoljno artikulirana i da svoje interese ne zna predstaviti kao interese čitave zajednice. Umjesto toga njih se percipira tek kao nasilnike, fundamentaliste ili pak tinejdžere s 'hormonalnim viškom', a ne kao očajne segregirane ljude koji – budući da imaju francusko državljanstvo – naprosto traže jednaka prava i iste šanse kao i ostali Francuzi.


1 Peter Sloterdijk, 'Rasipanje gnjeva u eri sredine', iz Zorn und Zeit, Suhrkamp, 2006., u: Europski glasnik, godište XI, br. 11., Zagreb, 2006., str. 45, s njemačkog preveo Srećko Horvat (inače, kompletna knjiga je upravo objavljena u izdanjima Antibarbarus u prijevodu Nadežde Čačinovič)
2 Izvorni članak objavljen je 15.11.2005. u Le Monde pod nazivom 'L'humiliation ordinaire', dostupno ovdje [2]
3 Kao i svi drugi navodi vezani uz ovu temu, cit. prema Los Angeles Times i člancima: 'LAPD to build dana on Muslim areas', 9. 11. 2007., 'LAPD defends Muslim mapping effort', 10. 11. 2007., i 'LAPD's Muslim mapping plan killed', 15. 11. 2007., dostupno u arhivi [3] časopisa
4 Cit. prema: Robert N. Proctor, Racial Hygiene. Medicine under Nazis, Harvard University Press, Cambridge, Mass., London, sedmo izdanje, 2000., str. 199.
5 Ibid, str. 200/201.
6 Robert N. Proctor, ibid, str. 210.
7 Hannah Arendt, Totalitarizam, Politička kultura, Zagreb, 1996., str. 81-82.
8 V. poglavlje 'Alain Finkielkraut: neodredivost politike identiteta' u knjizi Žarka Paića, Moć nepokornosti. Intelektualac i biopolitika, Antibarbarus, Zagreb, 2006

Izvor: H-Alter.org [4]



This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=55653

Links in this article
  [1] http://www.h-alter.org/message.php
  [2] http://www.lemonde.fr/web/article/0,1-0@2-3232,36-710389,0.html
  [3] http://www.latimes.com
  [4] http://www.h-alter.org/tekst/pariz-gori%21/7285#hot