KONTRAPUNKT

Koprcanje u blatu subkulturnog geta

U fokusu / Reagovanja
Posted by shmrko Apr 20, 2007 - 09:12 PM

(ilitiga Moje viđenje Anarhofeminističkog festivala u Zagrebu 13./14./15. travnja 2007.god.)

U Zagrebu se nedavno održao prvi anarhofeministički festival u hrvatskoj, koji je "zamišljen kao niz predavanja / diskusija / projekcija / radionica / izložbi / prezentacija / performansa koji predstavljaju, opisuju, nadopunjuju, proširuju i definiraju pojam i ideje anarhofeminizma." Festival je trajao tri dana, a održavao se na više lokacija, uključujuči već poznate prostorije Zelene akcije u kojima se odvijala glavnina programa.

Kad sam prvi put naišao na vijest o ovom događanju bio sam iznimno sretan što se nakon dužeg vremena i stagnacije opet nešto počelo događati, a da je izravno vezano uz sam anarhizam. Naime, anarhizam u Hrvatskoj se danas uglavnom svodi na svega nekolicinu aktivnih grupa i pojedinaca koji se trude održavati kontinuitet rada, i na tome im svaka čast. Jedna od tih aktivnih grupa je Anfema (Anarhofeministička akcija) koja je ujedno organizirala sam festival. Pomno sam pratio websajt festivala jer me zanimao sam program festivala, na kojem sam imao želju sudjelovati. Kad je program napokon postavljen, ugodno sam se iznenadio. Oduševio me dobar izbor tema i problematika o kojima je trebalo otvoreno razgovarati ili tek ukazati na njih, ali iznad svega vidno prisutna ozbiljnost koja je obećavala. U oko mi je upao dodatak programu koji se odnosio na koncerte d.i.y / hc-punk karaktera. "Opet se nemože bez toga!", - pomislio sam, jer anarhizam osim jake stigme nasilja, prati također dosta jaka predrasuda "anarhizam=punk" koja definitivno makar u teoriji nije točna, te smatram da se anarhisti protiv ovog (i sličnih) stereotipa trebaju boriti jednako kao i protiv onih o anarhizmu kao barbarskom nihilističkom pokretu huligana i nasilnika. Ovakve predrasude i stereotipi odbijaju "obične ljude" da se zainteresiraju za ideju koja se između ostalog, upravo njima i obraća.

Kad sam došao pred haustor koji vodi u prostorije Zelene akcije na prvi dan festivala, shvatio sam da su se moja pretpostavljanja ipak ostvarila. Predvorje je bilo prepuno zagriženih alternativaca u crnom koji su ležali ili spavali po podu, uz naravno neizbježne pse, a mjestom su se širili neugodni mirisi još od ulaska u haustor. Sasvim dovoljno da bilo kojeg znatiželjnika ili slučajnog prolaznika odvrati od same pomisli da otiđe provjeriti što se tamo zapravo događa. Distribucije su uglavnom bile više orijentirane na glazbu nego na sam anarhizam, a atmosfera je sveukupno bila dosta ležerna. Malo sam prošvrljao okolo, nakratko posjetio predavanje i radionicu, te sam zaključio sljedeće; na radionicama i predavanjima sudjelovali su isključivo sami sudionici programa, većinom gosti iz drugih zemalja (vjerojatno su i bili pozvani samo da čine brojku na festu), a ni oni sami nisu nimalo odskakali od klišejizirane slike svojih kolega/ica. Za vrijeme dok sam ja bio prisutan na festivalu, uspio sam razabrati samo dvije zainteresirane cure koje su se (uključujući mene) došle informirati o anarhizmu, a da se nisu ni najmanje uklapale u postojeću sliku. Bilo mi je užasno neugodno jer sam ja također odskakao od ostatka prisutnih, te sam se relativno brzo udaljio s događanja. U nadi da će ipak biti malo drugačije, vratio sam se sljedeći dan te ostao još kraće nego prvi. Čuo sam još neke kritike od posjetitelja festivala koje su uglavnom bile usmjerene na realizaciju samog programa, ali i određenu dozu neozbiljnosti, no to bih ipak ostavio sa strane.

Ovim tekstom želim ukazati na jedan od problema u anarhističkom pokretu, a to je koprcanje u blatu subkulturnog geta, i nepokazivanje ama baš nikakve želje da se anarhizam pokuša predstaviti ljudima koji nisu dio omladinskih subkultura na jedan drukčiji način, te tako iz toga blata i izaći. Ideja anarhizma se nažalost vrti u krug, već godinama, umjesto da se napori i energija kanaliziraju prema širenju ideje van subkulturnih sfera, ona se još više zatvara. U vremenu kada se raspala jugoslavenska država zaista nije bilo skoro nikakve logistike koja bi nas dočekala, pa je anarho-punk dobro poslužio kao primarna agitacijsko/propagandna baza. Vrijeme je da napokon učinimo jedan korak dalje od toga, te se otvorimo novim potencijalnim slobodarima/kama. Umjesto u subkulturnim sferama, anarhisti bi trebali usmjeriti svoju propagandu te prakticirati solidarnost i s najsiromašnijim i najugroženijim slojevima društva, koji su dosada s anarhističke strane bili u potpunosti zanemareni. Stoga nije ni čudo da uz sav uloženi trud i energiju napreduje puževim koracima, te da se anarhističkom pokretu uz ostale "epitete", prišivaju i oni o njemu kao elitističkom/sitnoburžujskom pokretu.

Mislim da ovim stavom zastupam mišljenje velikog broja ljudi, koji s pravom ne žele biti dio sekte u kojoj mogu participirati samo "podobni", te u kojoj se ideja o slobodnom društvu propovijeda među već "prosvijećenima". Anarhizam ima veliki potencijal, i ako postignemo da on uhvati korijena među običnim eksploatiranim narodom, imat ćemo priliku gledati kako se naše želje i ideje o slobodnijem društvu pretvaraju u stvarnost.

U nadi za izazivanjem bilo kakvih reakcija i pokretanjem konstruktivne diskusije na širem nivou.

Vaš Jeftini Šminker

Izvor: http://www.zamirzine.net/spip.php?article4601

This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=55174