KONTRAPUNKT

Sadam Husein reality show

Iz drugih izvora / Reagovanja
Posted by eloiza Jan 03, 2007 - 09:32 PM

Iako smo svi znali, još od momenta kada su Sadama Huseina uhvatili skrivenog u jednoj od jazbina gradića El-Davr, da je njegovo pogubljenje samo pitanje vremena, niko nije očekivao da će se to desiti baš na prvi dan Kurban-bajrama. Preturajući po arapskim satelitskim kanalima noć prije Bajrama u nadi da osjetim dio bajramske atmosfere u muslimanskom svijetu, dočekalo me nešto sasvim drugo...

Piše: Muhamed Jusić
Autor, Muhamed Jusić, diplomirao je islamsku teologiju – Odsjek za apologetiku na Islamskom univerzitetu u Medini, Saudijska Arabija. Kolumnist je u Islamskim informativnim novinama Preporod. Preveo je i štampao više kraćih djela s arapskog i engleskog jezika. Autor je i monografije islamskih svetih gradova Mekke i Medine, te multimedijalnog CD-a Put na hadž. Posljednja njegova knjiga Islamistički pokreti je vodič kroz islamističke ideologije muslimanskog svijeta.

Sve TV stanice, posebno one iračkih političkih i etničkih frakcija, imale su otvorene programe koji su svaki na sebi svojstven način pratili ono što će, već tada je bilo jasno, biti posljednje minute kontraverznog iračkog diktatora. Bajramsko jutro je bilo medijski zasjenjeno snimkama Sadamove egzekucije. Očito je bilo da bajramskoj atmosferi, barem u Iraku i arapskim zemljama, ove godine neće biti ni traga. Moram priznati da mi je prizor smirenog Sadama Huseina koji odbija da mu dželati stave kapuljaču preko glave dok mu stavljaju omču oko vrata, u jednom momentu čak probudio suosjećanje i žalost.  Jednostavno vjerujem da nije prirodno za čovjeka da gleda smrt drugog ljudskog bića, ma ko on bio. U ionako zbog Bajrama emocijama nabijenoj atmosferi i uz bezbroj otvorenih pitanja o tome ko je i zbog čega odabrao baš taj termin, počela su mi navirati sjećanja na stravične zločine o kojima sam slušao od brojnih iračkih izbjeglica, koje su spas od Sadamovog režima našli u susjednom Jordanu. Ispovijesti studenata u egzilu i iračke uleme, podjednako šiitske i sunitske, s kojom sam se susretao za vrijeme svog boravka i studiranja u Jordanu sada su nekako ponovo dobile na snazi.


Ideali socionacionalizma

O Sadamu sam od iračkih prijatelja u kafani pored Jordanskog univerziteta slušao priče koje su graničile sa zdravim razumom. Tada sam po prvi put čuo detalje o njegovom djetinjstvu, mladosti i dolasku na vlast, za koje ću kasnije u tekstovima ozbiljnih analitičara saznati da ih je sam artikulisao i suptilno promovisao, jer su se uklapale u njegovu viziju sebe kao po svemu posebnog vladara. Čuo sam kako je u Tikritu još u ranom djetinjstvu ostao bez oca i kako ga je očuh zlostavljao, kako je živio u maloj kući od blata, privređujući prodavanjem voća na željezničkoj stanici pruge koja je vodila za Bagdad, kako je kao dječak pobjegao od kuće ukrcavši se na voz, koji ga je odveo njegovom dajdži u Bagdad o kojem mu je majka toliko pričala. Upravo će njegov dajdža, tada visoki dužnosnik ilegalne Bas partije ostaviti neizbrisiv trag na budućeg neupitnog lidera Iraka. Pričalo se kako je, još kao dječak, od dajdže dobio zadatak da pogubi lokalnog vođu komunističke partije, koji je predstavljao prepreku utjecaju Basa. U to vrijeme samo dječak, Sadam je hicima iz pištolja iz mase, kako se kasnije sam hvalio, u smrt poslao prvog svoga neistomišljenika. Niko nije sumnjao na njega, i on je za svoj prvi zločin prošao nekažnjen.

U tada nestabilnom Iraku Sadam će nastaviti svoju borbu za vlast i ideale arapskog socionacionalizma, odrađujući najprljavije poslove za svoga dajdžu i Bas partiju. 1959.godine mladi Sadam je lično učestvovao i bio čak i ranjen u neuspjelom pokušaju atentata na generala Abdulkerima Kasima, prvog predsjednika Iraka nakon svrgavanja monarhije. Zbog ovoga je u odsustvu bio osuđen na smrt, te je spas našao u Egiptu i njegovom režimu koji mu je dao azil i stipendiju, prvo da završi srednju školu, a zatim i da upiše studij prava na Kairskom univerzitetu .


Vođa i njegovo jato

Da su tačne predstave o tome da je Sadam smišljeno gradio mit o sebi kao nepokolebljivom i beskrupuloznom borcu za svoje ideale, govori i činjenica da je od svoga učešća u neuspjelom pokušaju atentata napravio čitav ep. Čak je unajmio i poznate režisere holivudskih akcionih filmova kako bi na filmskom platnu ovjekovječio taj, po svim mjerilima zdrave logike, teroristički čin. Priču o tome kako je u bijegu od progonitelja ranjen preplivao Tigris, pretvorio je u redovni godišnji sportski ritual. Spomenuta patetična farsa od filma se redovno vrtjela na nacionalnoj iračkoj televiziji do same američke okupacije zemlje, a i danas se nerijetko mogu vidjeti snimci Sadama koji pliva u nabujaloj rijeci, dok ga nekoliko desetina metara iza prate svi oni koji nešto znače u Iraku a znaju plivati.
O njegovom boravku u Egiptu ispredane su ništa mane pompezne priče.

Nakon što je Bas partija u revoluciji 1968. preuzela vlast, Sadam je postao potpredsjednik vladajućeg Revolucionarnog komandnog vijeća. U tom periodu uspio je kao šef tajne obavještajne službe instalirati paralelan sistem upravljanja državom, a kada je 1979. odlučio da je došlo vrijeme da i formalno preuzme vlast u svoje ruke, bilo je dovoljno da tadašnjem predsjedniku Iraka kaže da se povuče, što je ovaj, svjestan činjenice da već odavno Sadam de facto upravlja Irakom, i učinio.

U historiji političke diktature ostat će zabilježene video snimke koje je emitovala iračka državna televizija, na kojima u direktnom TV prijenosu Sadam postavlja nova pravila igre i otpočinje ono što je i dotada već bila vladavina željeznom rukom nad iračkim narodom. Na kongresu Bas partije, nakon što je bio potvrđen za predsjednika države i partije, Sadam pravi spektakularan uvod u period njegove tiranije koji prenosi nacionalna televizija. Apsurdno je da će i posljednji čin Sadamove predstave biti emitovan preko TV signala iste te televizije. Naime, tog dana koji će se duboko urezati u sjećanje svih Sadamovih savremenika, dana kada je postao neprikosnoveni vladar nad svakim Iračaninom, ovaj četrdesetdvogodišnjak će, teatralno pušeći kubansku cigaru, neumoljivim glasom čitati spisak onih koji predstavljaju opasnost po iračku državu. Na toj crnoj listi se odreda nalazila krema iračkog društva, među kojom i mnogi dotadašnji Sadamovi najbliži stranački saradnici i prijatelji.


Taktika zastrašivanja
 
U isto vrijeme, mišićavi obavještajci odvodili su jednog po jednog prozvanog državnog neprijatelja. Nakon toga, Sadam prelazi na imena onih koji su mu sumnjivi, istovremeno tražeći od prisutnih da se izjasne o cijeloj stvari. Oni su, nesumnjivo prestrašeni, odobravali i klicali njegovo ime, u strahu da ne budu prozvani. Tako se scena proglašenja predsjednikom pretvorila u mučno i od straha gromoglasno skandiranje Sadamovog imena. Većina onih koji su udaljeni iz sale nikada više nije viđena, a preživjeli su samo malobrojni, koji su, po već oprobanom receptu sijanja straha među iračkim masama, pušteni na slobodu da svjedoče o stravičnoj torturi iz Sadamovih kazamata. Taktika zastrašivanja masa kroz smišljeno doziranje glasina o nemilosrdnosti Sadamovih isljednika i njega lično, stvarala je mučnu atmosferu straha koja je u šoku i paralizi držala čitavo iračko društvo. Tako su se dugo nakon pogubljenja istaknutog šiitskog autoriteta Ayatollaha Mohammad Baqir As-Sadra po svim džamijama, ne samo Iraka, nego i susjednih zemalja, kružile priče o brutalnoj torturi i smrti kojoj je bio izložen tada već ostarjeli i neprikosnoveni autoritet iračkih šiita.

Kasnije će se ispostaviti da su te priče planski plasirane od strane iračke obavještajne službe. Pričalo se kako su u istražni zatvor doveli njegovu sestru, Aminu Sadr bint al-Huda, koja je silovana i obješena pred njim. Nakon što je i sam bio fizički zlostavljan i maltretiran, naposljetku je zakovan za pod i usmrćen tako što mu je zapaljena duga staračka brada. Jedina njegova krivica je bila što je svojim autoritetom predstavljao potencijalnu konkurenciju Sadamovoj apsolutističkoj vlasti, a njegova smrt je poslužila da se pod kontrolom i daleko od javnog i političkog života drže većinski irački šiiti. Ta kolektivna trauma i kult nemilosrdnog vođe je omogućavala Sadamu da neprikosnoveno vlada Irakom okružen, ne kako se to danas kaže manjinom arapskih sunita, nego skupinom slijepih egzekutora iz najbliže porodice i uboge sirotinje iz rodnog Tikrita koji su preko noći postajali gospodari života i smrti. Čak ni oni, uključujući i najbliže članove njegove porodice, nisu bili sigurni da će ostati van domašaja paranoidnog Sadamovog straha koji je u korijenu gušio bilo kakve naznake nečega što bi mu moglo predstavljati konkurenciju. Priče o tome kako je kažnjavao neposlušnost svojih sinova, zetova, najbližih saradnika od kojih su mnogi bili javno pogubljeni ili stradavali pod nerazjašnjenim okolnostima, još više su podgrijavale strah iračkih masa od sveprisutnog i okrutnog Sadama.

Da je kojim slučajem bilo moguće da Sadam odgovara za suludi rat kojeg je, uz svestranu podršku SAD-a, zemalja Perzijskog zaljeva i nekih drugih arapskih lidera, vodio protiv Irana, vjerovatno bi i to bilo dovoljno za još jednu smrtnu kaznu. Međutim, Sadamu je glave došao zločin nad šiitima kojeg je 1982. godine počinio u gradu Dudžejl. Tada je u odmazdi za pokušaj atentata na njega ubijeno 148 šiitskih dječaka i muškaraca.


Reality show

Također, Sadam je trebao odgovarati i za brojne druge dosad evidentirane zločine počinjene za njegove vladavine, među kojima su hiljade pobijenih šiita na jugu Iraka, koji su stradali u pobuni nakon Zaljevskog rata 1992. Jedan od najstravičnijih zločina koji mu se stavlja na teret, a za koji nije odgovarao, je trovanje bojnim otrovima oko 5 000 Kurda, većinom žena i djece u gradu Halebdža na sjeveru Iraka. U ovom smrtonosnom pohodu iračke avijacije na bespomoćna kurdska sela ranjeno je oko 10 000 ljudi. Tu je i jeziva operacija El-Enfal u kojoj je između 1987. i 1988. ubijeno, prema evidenciji obje strane, preko stotinu hiljada Kurda, a daleko više raseljeno. Tu je i agresija na Kuvajt i zločini koje su Sadamove trupe počinile u ovoj susjednoj zemlji. Pojedinačne i individualne tragedije brojnih neistomišljenika režima, ali i onih koji su se jednostavno našli na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme niko nije sistematski evidentirao.

Kada znamo za Sadamove manipulatorske sposobnosti i činjenicu da mu u cilju ostanka na vlasti ništa nije bilo sveto, kao ni zabranjeno, ne možemo a da ne posumnjamo u iskrenost njegovog pokliča pred samo pogubljenje: Allah je najveći. Nacija će pobijediti. Palestina je arapska. Da kojim slučajem bezbroj puta nije posezao za sličnim manipulatorskim potezima, ova rečenica koja je očito bila namijenjena historiji vjerovatno bi ostavila dubok trag na arapskoj ulici. Ali, kada se prisjetimo da je lično, iako do tada otvoreni ateista, vlastitom rukom dopisao Allahu ekber na državnu zastavu, kada je shvatio da mu i vjera može poslužiti da učvrsti svoju poziciju na vlasti, tada njegova posljednja izjava gubi svaki kredibilitet. Sličnih primjera iz njegovog života ima napretek. Od toga da je dao ispisati tekst Kur`ana krvlju, što je prema islamskoj tradiciji bogohulno, jer se krv smatra nečistom, do toga da je, prvi put kada je ušao u džamiju da javno obavi molitvu, unio nejasnoće u muslimansku javnost, koja je, zbog načina na koji ju je obavio, pomislila da je Sadam šiit, dok je on zapravo samo oponašao ostale učesnike u molitvi.

Ukoliko izostavimo možda i najbitniji dio njegove prošlosti, a to je njegova neposlušnost gospodarima iz Washingtona, što ga je u konačnici i koštalo glave, možemo Sadamov život sumirati u nešto izmijenjenoj staroj poslovici Ko se mača hvata, od mača i gine, koja bi u ovom slučaju glasila: Ko na vlast dolazi vješajući svoje oponente, na vješalima i završi, i to, kao i oni, na državnoj televiziji. Ili Ko progoneći svoje neposlušnike od toga pravi reality show, i sam skonča u jednom takvom.

Izvor: http://www.h-alter.org/ [1]...



This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=54898

Links in this article
  [1] http://www.h-alter.org/