KONTRAPUNKT

Pobjeda kapitalizma

Iz drugih izvora / Reagovanja
Posted by shmrko Sep 04, 2006 - 01:31 PM

Demonstracije se čine kao neki davni radnički običaj kojemu smo zaboravili smisao.

Meet me at the bottom, don’t lag behind
Bring me my boots and shoes
You can hang back or fight your best on the frontline
Sing a little bit of these workingman’s blues

Bob Dylan, Workingman's blues

Iz automobila na ulici ugledam radničke demonstracije, neveliku grupu, možda tridesetak nekih ogorčenih muškaraca i žena s transparentima na kojima su svima jednaka uredna, crvena, malo nakošena slova. Vjerojatno su to zaposlenici neke propale robne kuće, pomislim, a transparente je načinio dizajner izloga, koji je tim lijepim rukopisom godinama pisao: “Sezonsko sniženje”, “Proljetna kolekcija”, “Posteljina, deke, jorgani, šliferi”, “Živio 8. mart, međunarodni Dan žena”. Iz automobila ne čujem što viču, ali ne djeluju osobito bijesni, ne čini se da bi mogli postati nasilni, pa i policija koja osigurava skup čini se pristojna, baš kao i građani koji šutke prolaze ispred transparenata, ravnodušni na tuđu nesreću.

Demonstracije se čine kao neki davni radnički običaj kojemu smo zaboravili smisao. Zapravo ne znam što bih djetetu kazao da me upita što na ulici rade ti ljudi s natpisima u rukama? Koja je svrha njihova vikanja? Zašto je policija zaustavila promet zbog njihova skupa i je li to u bitnome drugačije nego kada ga zaustavi zbog neke smotre folklora, gdje kulturno-umjetnička društva iz provincije u narodnim nošnjama tamburajući stupaju niz ulicu? Što zaista hoće ti radnici?  Pa ništa zapravo, budimo iskreni. Oni gube vrijeme obmanjujući se. Prde u prašinu, što bi Štulić kazao.

Činim vam se bešćutan? Ne znam, možda i jesam, ali po duši govoreći, možete li se sjetiti da je u posljednjih 15 godina ijedan radnički prosvjed uistinu urodio plodom? Da je dao neke prave rezultate? Nešto čvrsto, dugoročno. Ne da se nesretnicima s transparentima jednokratno isplati neki sitniš od otpremnina, da im se podijele zaostale plaće, naknade za topli obrok i prijevoz, nego da se netko stvarno uplašio demonstranata, da se sistem zatresao od njihova gnjeva.

Na vrhuncu radničkog pokreta, dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka, vidjeli ste u filmovima, pred tvornicama su dežurali neki krupni muškarci opaka izgleda, u kombinezonima zavrnutih rukava. S drvenim palicama u rukama ispod štofanih kačketa mrko su se mjerili s policijom i štrajkbreherima. Za radničko dostojanstvo pucale su kosti, trpalo se u marice, razbijali su se tvornički pogoni, a poslodavci iskreno strahovali od gladnih bezumnika s modrim ovratnicima. Kada o tome razmišljam, sve više mi se nekako čini kako bi bilo ljekovito da se takvo što i danas povremeno dogodi, jedna dobra muška tučnjava tu i tamo da malo razdrma ovu socijalnu ustajalost. Reći ćete možda kako je neodgovorno od mene da prizivam nasilje i kaos, ali znate, kada čujem da je netko iz Uprave Tvornice duhana Rovinj kazao kako će radnicima u štrajku isplatiti otpremnine tek ako se ovi uljudno ispričaju zbog štrajkanja, kada netko tako bijedno ponižava sirotinju koja nema upravo nikakve budućnosti, mislim da bi to vrijedilo jednog razbijenog nosa, ako ne i šivanja arkade.

Naravno, ovo je tek želja pusta. U Upravi tvornice znaju da mogu natjerati radnike da pužući na koljenima krotko cvile za milostinju, jer nikakve stvarne opasnosti od radnika zapravo nema. Kapitalizam je premoćno pobijedio, stabilno drži i sudsku i izvršnu i zakonodavnu vlast, on je opaki gad kojega nitko ne želi izazivati. Od radničkog pokreta ostale su tek uplašene žene u pedesetima. Pred tvornicama, tamo gdje su nekada dežurali krupni muškarci s motkama, danas su samo neke tete što su preko modrih kuta vezali pletene šalove da ne prehlade bubrege sjedeći na betonu. Kako bi kapitalističkom molohu mogle nauditi te sirotice? Ili oni njihovi dežmekasti, štreberski začešljani sindikalni povjerenici meketavih glasova, u konfekcijskim sakoima i prugastim polo majicama? Sindikalni povjerenici, ako mene pitate, trebali bi biti neki naprasiti tipovi koje ne želiš naljutiti, imati velike šake, veliku kockastu glavu i nikako ispod metar devedeset visine. Sindikat trgovine, na primjer, trebao bi voditi netko od koga će Todorić ili Kerum strepiti da im ne odvali šamar.

Mislite da je to divljački? Pa nije, drage moje čitateljice i dragi čitatelji, jer ono što poslodavci čine u osnovi je vrlo često nasilje. Tražiti da se štrajkaši ispričaju zbog štrajka, recimo, užasno je nepristojno, divljački, to je gola demonstracija sile. Vi ste amebe, jednostanični organizmi, vi se nas trebate bojati, poručuju poslodavci. Možda se nekima od vas takvo stanje čini prirodnim, ali ja bih volio da u društvu postoji ravnoteža straha. Ljudi bi tada bili obzirniji i uljudniji jedni prema drugima.

Premda, opet ću reći, znam da je to posve beznadno. Pišem ovaj tekst u sobi jednog beogradskog hotela, dok se iza mene na televizoru vrti reklama za nagradnu igru proizvođača mineralne vode. Ako skupite 15 naljepnica “Knjaza Miloša”, u bubnju ste za glavnu nagradu, da tri godine svaki mjesec dobijete tisuću eura. Tisuću eura poštovanja je vrijedna svota u ovoj zemlji, ali opet, nije puno preko iznosa koji vam treba da trideset dana živite kao čovjek. Proizvođač mineralne vode zapravo daje nešto što je do jučer bilo svakodnevna pojava - da svaki mjesec dobijete plaću. U zemlji stotina tisuća pauperiziranih, obespravljenih proletera sam normalni život postao je velika premija. A nemojte se zavaravati da je u nas bitno bolje nego u Srbiji. Kada vidite da milijuni, sanjajući o mjesečnoj plaći, gule naljepnice s boca vode, lijepo možete vidjeti kako je nisko palo radničko dostojanstvo. Tko bi od tih bijednika ponovno mogao napraviti nekakvu ozbiljnu političku snagu. Nitko. Proleteri svih zemalja, jebite se.

http://www.jutarnji.hr/... [1]



This story comes from KONTRAPUNKT
  http://old.kontra-punkt.info/

The URL for this story is:
  http://old.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=54492

Links in this article
  [1] http://www.jutarnji.hr/komentari_i_misljenja/kolumne/clanak/art-2006,9,4,Tomic_kolumna,41272.jl