Cetvrtak, Septembar 22, 2011 - 01:50 AM NT -   2219 Reads Pošalji ovaj tekst svome prijatelju i/ili prijateljici p

Đurđa Knežević - Pripitomljavanje feminizma ili zašto feminizam više nije društveni pokret sa radikalnim zahtevima već je neoliberalni NGO biznis?

A_feminism


[razgovarale: Tamara Đorđević, Ana Vilenica, Tanja Marković

Prije svega, ovdje valja upozoriti na prisutnost, i to tijekom cijele povijesti, neprestanog rada na spolnom diferenciranju, pri čemu se i od žena i od muškaraca očekuje (pa i prisiljava ih se) da se odrede, ponašaju se, osjećaju kao žensko odnosno muško. U provedbi tog posla, na raspolaganju su ključne institucije – crkva, odgoj i obrazovanje. Time se osigurava održavanje i daljnja reprodukcija i obitelji kao jedne od takvih institucija. Sigurno je da postoje znatne razlike između tradicionalne, patrijarhalne obitelji i nekih modernijih, liberalnijih oblika obitelji danas. Ako je tradicionalna obitelj počivala na dominaciji muškarca nad ženom i ostalim članovima obitelji te dominaciji odraslih nad mlađima, moguće je zamisliti liberalniju formu obitelji u kojoj ti odnosi nisu više ili nisu posve takvi. Međutim, ono što ne razlikuje tradicionalnu obitelj od liberalne jest da se, osim maločas navedene razlike, obje temelje na "identifikaciji s moralnošću, koja se snažno i hrabro bori za samo-kontrolu tijela, kao mjesta iskušenja i želja", tako Bourdieu u Masculine domination. U tom smislu, pomak od strogo tradicionalne, patrijarhalne obitelji ka modernoj, liberalnoj jest pomak, ali nije suštinski

Više od dvadeset godina ste aktivni u ženskom pokretu i organizacijama. Bili ste članica prve feminističke organizacije na području Jugoslavije „Žene i društvo“, koja je registrovana 1977. godine u Zagrebu. Bili ste aktivni (hm, vrlo aktivna u stvari, to jest, jedna od inicijalnih članica, osnivala sam Anti-ratnu kampanju zajedno sa drugima) u ženskom anti-ratnom pokretu tokom devedesetih. Osnivačica ste „Ženske infoteke" - ženskog informacijsko-dokumentarnog centra u Zagrebu, u okviru koga ste pokrenuli časopis „Kruh i ruže“, koji je, (nije jedini) feministički časopis u Hrvatskoj. Kontinuirano ste objavljivali članke, eseje i intervjue. Kako biste, nakon svih ovih godina otvorenog angažmana, predočili sliku feminističkog pokreta danas u zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije?

Nije dvadeset već preko trideset, mada to u jednoj biografiji zbilja nije najvažnije; ali kad su godine feminističkog "staža" već spomenute, treba ih i priznati. Isto tako treba "priznati" i postojanje i drugih feminističkih časopisa. Jedan od tri koji su se ikada pojavili bio je Kareta, izašao je samo jedan broj, mislim 1993 ili 1994, potom Kruh i ruže, koji počinje sa izlaženjem 1995 i časopis Treća, mislim 2000. godine. Spomenuta dužina "staža" mi daje poziciju i mogućnost uvida u praktički sve faze razvoja onoga što se zove feminizam (mislim da ga, s razlozima za koje ovdje nemamo prostora, trebamo unekoliko distinguirati od povijesnog pokreta za prava žena). On je svoje početke imao u jednoj državi, potom, kako se država razdvajala na nove državice, nastavio se u drugima. Na sličan način, kao da je pratio sudbinu novonastalih država, i on se rascijepio, što je donekle razumljivo, obzirom na različite društvene i političke okolnosti, različite vrste i tokove promjena u svakoj od novonastalih zemalja. Od tog mjesta slijedi i pokušaj odgovora na postavljeno pitanje.

Već poduže, seže to i prije posljednjeg rata, ženski pokret, pa potom i feminizam, ima ne malih problema s formuliranjem teme, to jest, onoga čime se uopće bavi. Nakon slavnog doba otvaranja pitanja i borbe za ljudska prava žena, kasnije, kada je zaslugom upravo te borbe dobar dio temeljnih ljudskih prava žena ostvaren (krajem Drugog svjetskog rata vrlo velik broj zemalja uvodi pravo glasa i za žene, postiže se i druga formalna prava kao što je pravo na obrazovanje, dostupnost svih zanimanja pa i bavljenje politikom), nastala je svojevrsna konceptualna praznina. Dobro se prisjetiti upravo u vezi s našim ratovima: kad se Jugoslavija raspadala, feministkinje diljem (uglavnom zapadnoga) svijeta pohrlile su ovamo. Izgledalo je kao da im je nedostajalo stvarne, "prave" borbe, onakve kakva se eto tu odvijala. Mobilizacija je bila enormna, ali odmah su se pokazali i ozbiljni problemi: ponajveći, kad je riječ o feminizmu, bio je rascjep na mirovnjački feminizam, koji je zastupao tvrdi pacifizam, striktno nenasilje, i time naravno isključivao bilo kakvu moguću vojnu intervenciju. Drugi, također znatan dio europskih feministkinja, međutim, bio je za ograničeno i kontrolirano vojno interveniranje. Sve te dileme imale smo i mi u našim zemljama, pojavile su se i feminističke grupe koje su odjednom imale ideološko polazište u nacionalnom, patriotskom, i koje su posve nekritički zagovarale politiku "svojih" vlada. Bilo ih je u svim novonastalim državama, no ja mogu argumentiranije govoriti o Hrvatskoj. Pri tome ne mislim samo na one novonastale ženske grupe i organizacije (često, i čak ne pretjerano prikriveno, podržavane od strane vlasti) koje s feminizmom nikakve veze nisu imale, već imam na umu feminističke grupe s vrlo visokom sviješću o problemima feminizma i koje su sebe čak doživljavale (pa i samoimenovale) kao radikalno feminističke. Konkretno, imale su sasvim razrađeno shvaćanje o svim temama/problemima kojima se bavi feminizam (ako možemo apstraktan pojam 'feminizam' tretirati kao subjekt, kao nekoga tko nešto čini, shvaća itd.), samo su ih interpretirale nacionalistički, ili čak i ne to, nego su pored 'klasičnih' feminističkih agenda još malo prakticirale i svoju nacionalnu odanost. S druge strane smjestile su se grupe Protiv. Protiv nacionalizma, protiv patrijarhalnosti, protiv rata... No, kako se radilo o doista teškim vremenima, moralo se djelovati brzo, reagirati na mnoge izazove, pa nije ni čudo što u to vrijeme nismo imali diskusiju unutar onog bloka Protiv, koja bi analitički pa i teorijski pristupila svemu tome čemu smo se protivile, kao neka vrsta polaganja računa ne samo o tome što je sadržaj toga čemu se opiremo, nego i mnogo važnije, koja je, s druge strane, naša politička pozicija. Politička u širem smislu od samo dnevnog djelovanja, reagiranja. Izostala je samorefleksija. Tako se i među onima koje su bile Protiv moglo često čuti nacionalističke stavove, da ne spominjemo i danas uglednu feministkinju u Hrvatskoj koja je, tamo davno početkom devedesetih, nekoliko mjeseci šetala po Zagrebu u uniformi.

Ako se u to turbulentno vrijeme i nije moglo očekivati teorijsko distanciranje, analize i razvoj političkih ideja i strategija, činjenica je da su ratne operacije u Hrvatskoj završile 1995., pa ako se i uzme još nekoliko godina nužnih za svojevrsnu konsolidaciju i tranziciju od uglavnom humanitarnog rada ka feminističkim problemima društva, niti nakon svega toga, doslovce do danas, ništa se nije dogodilo. U stvari, dogodilo se mnogo toga - lošega. U najkraćem, mogućnost da se iz početne organiziranosti ženskih, feminističkih organizacija i grupa razvije pokret unutar kojega će se razviti različiti aspekti feminističkog djelovanja debelo je propuštena. Nije artikulirana ni kritički analizirana niti dotadašnja feministička praksa, zbog čega se naravno nije ni moglo učiniti korak dalje, to jest, definirati politiku i strategije na temelju kojih bi se dalje djelovalo. Teorijski ne djeluje nitko, precizno govoreći, nema feminističke teorijske produkcije u javnom prostoru (pri tom mislim na relevantan broj objavljenih tekstova, o knjigama da i ne govorimo). Pri tome mislim na najširu javnost, otvorenu za sve, a ne male seminare i gotovo privatne razgovore u uredskim prostorima neke organizacije. Ovdje ne mogu ne spomenuti znamenitu tribinu organizacije Žena i društvo koja se godinama održavala u redovnom ritmu i bila otvorena za najširu javnost i na kojoj se redovno okupljalo više desetaka, a ponekad i stotinjak sudionica/ka. To što se sada možda netko negdje i bavi teorijom, onako više za po doma ili u zatvorenim grupama, nažalost nema nikakvog značaja, jer mu je eventualni značaj javnosti sakriven. Ako bismo bili do kraja konzekventni, time je i nepostojeći.

Sve se završilo, kako to opisuje poljska teoretičarka i feministkinja Agnieska Graff, plivanjem u mjestu. Ja bih dodala, u glavnom toku (mainstreamu). Ženske organizacije su se pretvorile u poduzeća i tako funkcioniraju; ženske grupe, koje bi feministički djelovale nezavisno od novca, ako i postoje, nevidljive su u javnosti. Pokret još manje. Naravno da i za to postoje razlozi, vanjski i unutrašnji, i to je upravo ono što je propušteno utvrditi nepostojanjem (samo)kritičnog sagledavanja.

U kolumni koju pišete za portal ZaMirZine primećujete tendenciju odbijanja identifikacije s feminizmom i korišćenja određenja feministkinja. Skrećete pažnju na vulgarizaciju feminizma kroz sferu televizijskih sadržaja poput Sex i grad i pežorativne konotacije koje su usađene u ovaj pojam. Kao sasvim različito gledište mogu da istaknem potpuno neutemeljenu tezu koja se zasniva na utisku da se u različitim feminističkim organizacijama javlja svojatanje identifikacije sa feminističkim modelom i postavlja kriterijum po kome se osoba može nazvati feministom/feministkinjom. Šta je za Vas feminizam, feminističko angažovanje i šta znači feminističko pozicioniranje u odnosu na sasvim pluralne, često konfrontirane ili netrpeljive platforme?

Postoje dvije vrste odbijanja identifikacije s pojmom feminizma, dijametralno suprotne. Jedno dolazi iz starog patrijarhalnog sklopa koji vidi feminizam kao prijetnju zadatim strukturama i muško-ženskim odnosima, pa se prikladno tome žene koje se izjašnjavaju kao feministkinje obilježava, u skladu s notornim stereotipima, kao muškobanje, mrziteljice muškaraca, ružne i iskompleksirane i tome slično. Mnoge žene i same osjećaju nelagodu u vezi s tim te će požuriti i, kad god je to moguće, istaknuti da one nisu feministkinje, jer valjda žele ostati lijepe, u dobrim odnosima s muškarcima i, možda najvažnije, heteroseksualne. U toj varijanti, feminizam je ravan psovci. Druge će se međutim distancirati od pojma feminizma jer je postupcima dominantnih ženskih grupa koje se nazivaju feminističkima sam feminizam duboko kompromitiran.

Opisati same oblike kompromitacije tražilo bi mnogo prostora; svakako, dvije su stvari po mom mišljenju bitne. Prvi je problem ženskih grupa koje plutaju mainstream-om, koje svoje snage mnogo više troše na suradnju s vlastima, na umiljavanje sponzorima i ugađanje njihovim agendama, i razumljivo je da preostaje malo vremena za stvarni aktivizam. No kako se i dalje rado nazivaju aktivistkinjama, može ih se, uz zrnce ironije no bez pretjerivanja, nazvati salonskim aktivistkinjama. Naravno da je u takvim okolnostima premalo prostora za sve, pa nije čudo ni tučnjava za susret i slikanje s premijerkom, gradonačelnikom, važnim članom nekog saborskog odbora ili mjestu na važnoj konferenciji u Sheratonu, Westinu i sličnima. To je ujedno i jedini javni kontekst u kojemu mase žena mogu vidjeti svoje "vođe", svoje feministkinje. Još da je "običnima" vidjeti kako se feministička salonsko-aktivistička klasa odmara od tih velikih napora po vilama na jadranskim otocima, jedrenjima na zasluženim retreat-ovima... Sve ovo kad ste već spomenuli Sex i grad, ali to je već jedna druga velika tema, pop-feminizam, konzervativni feminizam…

No bilo bi prejednostavno problem otpraviti sa tvrdnjom da su eto neke loše žene tu zauzele prostor, problem je ipak suštinski i nalazi se u sámom shvaćanju feminizma kao neke kolektivne ženske ideologije. Žene prema tome čine jednu zamišljenu zajednicu temeljenu na spolu, bez obzira na rasu i/ili klasu, iz čega se onda traži neupitna solidarnost unutar te zajednice. To nadalje znači i potiskivanje (nužnih) unutrašnjih konflikata i nametanje "jedinstvenog" stava koji međutim određuje grupa koja je uzurpirala vodstvo. Svaka sličnost sa nacionalizmom – nije slučajna. Isto tako, govoreći o navedenim problemima, valja istaći i društvenu činjenicu da su se same organizacije i morale i htjele profesionalizirati, jednostavno stoga što u uvjetima nerazvijene političke svijesti, a o feminističkoj da i ne govorimo, nedostaje šire članske podrške. Uz neke neporecive rezultate, loša je posljedica toga što su se sve više okrenule održavanju sebe samih.

Uz sve razumijevanje procesa, činjenica je da takva pozicija djeluje odbojno naspram tzv. običnih žena i konzekventno, feminizam koji danas imamo u Hrvatskoj nije u stanju mobilizirati ni same svoje članice, dakle izvesti pedesetak žena na neku akciju, a o pokretu koji bi eventualno trebale mobilizirati, zaista nema govora. On to u stvari, mada ne bih rekla na svjesnoj razini, niti ne želi, što zbog komocije, što zbog bojazni od njezina gubitka.

Drugi je problem sasvim sigurno u nepoznavanje vlastitog predmeta bavljenja. Pa će, primjerice, gotovo sve dominantne feminističke grupe uporno inzistirati na spomenutom partnerstvu s vlastima, dok o tome po definiciji partnerstva ne može biti riječi. Vidljiva su čak i zalaganja za konzervativne zahvate, upravo suglasna stavovima crkve, primjerice nedavno podupiranje prijedloga zakona da se dobna granica dobrovoljnog pristanka na seksualni odnos povisi s 14 na 16 godina. Ni traga promišljanja o nužnosti najširih obrazovno-odgojnih zahvata da se iskorijeni patrijarhalnost, a time i nasilje nad ženama, te da postojeća sloboda treba biti efikasno štićena, a ne da sve završi na restrikciji. Preciznije, zakonska restrikcija treba ići samo u smjeru zabrane seksa starijih osoba sa maloljetnicama/ima.

Ili primjer prodorne direktorice Ženskih studija u Zagrebu, međutim, žalosno nemarne prema feminizmu samom, koja uporno, godinama govori (sudeći po onome što se dade pročitati u medijima) o ženskim ljudskim pravima, a ne o ljudskim pravima žena, jednostavno ne shvaćajući, niti se informirajući, da su ljudska prava nadređena kategorija u odnosu na prava pojedinih grupa građana. Sve do sasvim otvorene prodaje, recimo svojedobni primjer izvrsne suradnje, na vrlo opipljivoj materijalnoj osnovi, grupe BaBe s visoko pozicioniranim gradskim dužnosnikom upravo u jeku gadnog skandala sa striptizetom, i tome slično.

Zadnja stvar na kojoj bi se u ovakvoj situaciji trebalo angažirati jest pokušaj da se s ovakvim organizacijama uspostavi dijalog. Prije svega nisu reprezentativne; kako rekoh, njihove mobilizacijske mogućnosti su, višestruko se pokazalo, prilično skromne, pa je onda pitanje koga, koji sloj ili grupu žena (osim samih sebe), odnosno njihove posebne interese predstavljaju? Osim što su dijalogu i inače vrlo nesklone, to jest, nisu mu vične, još neki razlozi govore protiv toga. Prije svega, njihova se "politika", ona faktična a ne proklamirana, temelji upravo na premisama koje bi trebalo radikalno mijenjati, što je u stvari nemoguće očekivati, jer bi to ugrozilo cijeli sustav na kojemu ta politika počiva, s dodatnim nezgodnim efektom dovođenja u pitanje njihove vrlo osobne pozicije. Ono što bi trebalo činiti jest, prije svega, sustavna kritika i vlasti i poretka umjesto partnerstva sa vlašću, zalaganje za fundamentalne promjene uvjeta u kojima jesmo, i kao žene i kao građanke, nasuprot palijativnim ili čak restriktivnim mjerama. Upravo se na tim pitanjima pokazuje pomanjkanje teorijskog rada, teorije koja bi izvirala iz feminističke prakse. Na slavno pitanje iz sovjetske revolucije "Što činiti?" mi nemamo odgovor/e, pa je onda na neki način i logično da svatko radi, ako ne najbolje što zna za druge, ono najbolje za same/u sebe.

To dakako ne znači odustajanje od feminizma, naprotiv! Moramo biti svjesni činjenice da nekoliko organizacija koje su u stvari uzurpirale feministički prostor i prisvojile feminizam, održava ne njihova, recimo to tako, politička avangardnost, politička ideja i credo, već sponzorski novac i interes vlasti da ima svoj "žuti" feminizam. Istovremeno, a to je svojevrsni paradoks, takva praksa ostavlja širok, u stvari cijeli prostor za bavljenje genuinim feminističkim temama i problemima koji ostaju nepokriveni, jer se njima naime nitko ne bavi.

A posla ima. On sadrži cijeli spektar, od artikulacije problema, (samo)kritike vlastite prakse, teorijskih uvida u društvene procese, i to ne samo usko i specifično vezano uz položaj žena u društvu. To se odnosi na definiranje politike i strategija za djelovanje u društvu i odnosa sa vlašću, definiranje strategija i kreiranje platformi (primjerice u vezi sa gorućim pitanjima vezanih uz fleksibilizaciju uvjeta rada i žena i muškaraca, opasna zapuštenost odgojno-obrazovnog sistema osobito po pitanju odnosa spolova, da spomenem dvije ključne), koje bi mogle okupiti što veći broj žena, ne samo kao do sada iz srednjeg i nižeg građanskog sloja već i žena iz nižih radničkih i seoskih slojeva i slično. Feminizam je previše važan da bi ga se ostavilo u rukama toj vrsti feministkinja.

Ukratko, u ovom trenutku treba misliti na redefiniciju pa potom reafirmaciju feminizma kao subverzivnog djelovanja u društvu, s njegovim istovremenim teorijskim utemeljenjem u toj praksi. Na koncu, mimo ovih mainstreamovskih nelagoda, feminizam i inače ima posve drugačije i nove izazove no što su oni bili prije 50, 30 pa i manje godina, i na njih treba odgovoriti drugačijom i praksom i teorijom.

Danas možemo detektovati antagonistički, te često konfliktni odnos i/ili radikalni otpor prema tekstualnim, i preciznije, teorijskim diskursima. Izjavili ste, kritikujući pristup pojedinih feminističkih organizacija koje ne problematizuju ekonomsko-društveni poredak u kome deluju, da se od feminizma danas itekako dobro živi. Izjavili ste da se „ne može biti feministkinja i ne znati ništa”, ali ste i podcrtali da je i bavljenje feminističkim aktivizmom kao praksom feminizma podložno svesnom kooptiranju u sistem koji ublažava i čini kontraproduktivnim zalaganja za emancipaciju žena uopšte. U vezi sa tim, da li nam možete reći koji su, prema Vašem gledištu, uzroci i posledice navedenog disputa?

Taj nesretni odnos antagonizma između aktivizma i teorije nije od jučer i nije izbalansiran, to jest, aktivistkinje, uz nekoliko časnih iznimaka, drže prevagu u prilično žučnom antagonizmu naspram akademskom. U stvari, neki antagonizam koji bi dolazio od strane akademskog feminizma nasuprot aktivističkom ili je teško zamijetiti ili ne postoji. Prvi val feminizma u Hrvatskoj (tada još u okviru Jugoslavije i jugoslavenskog feminizma) bio je od onih koje su došle kasnije, u osamdesetima, krajnje omalovažavan, ne i kritiziran jer za neku iole sustavnu, pa makar i pogrešnu kritiku očigledno nije bilo kapaciteta. Osobe koje su kasnije, upravo u ovo poratno vrijeme uvodile ženske studije u Hrvatskoj, svojedobno su s prezirom govorile o uzmimo Lydiji Sklevicky, Vesni Pusić i još nekima iz te prve generacije, kao onima koje "ništa ne rade". To što je Lydia nakon tragične smrti sa 37 godina ostavila iza sebe veliku količinu tekstova i izvrstan doktorat na temu žena u ratu, što je djelovala itekako aktivistički, primjerice, u organizaciji tribina, kao koordinatorica grupe Žena i društvo, što je sudjelovala u osnivanju SOS telefona za žene i sama mnogo puta dežurala (i ne samo ona iz te prve generacije), to se u tom sistemu ne računa. No prošlost nas još nije napustila, neki dan mi je jedna poznanica, dobronamjerna uostalom, rekla kako je meni sve puno lakše jer nisam "tamo", već živim na selu. I sad, to tamo je grad, tamo se svašta događa, tamo se valjda trči od mjesta do mjesta, bavi se trenutnim problemima... poslu nikad kraja. Ne biti "tamo" znači valjda udobno sjediti na selu, i, u primitivnoj predodžbi, ne raditi ništa. Ja taj dojam nikako nemam, dani su mi prekratki za sve ono što bih željela učiniti, a tiče se itekako feminizma, političkog angažmana, mog pisanja.

Svakako, antagonizam između teorije i prakse najčešće se generira na pitanju kako sada, kada smo nekako već razumjeli stvarnost i probleme vezane uz položaj žena u društvu, kako djelovati? I to je sigurno velik problem, kako transponirati spoznaje u strategije, a strategije u pojedinačne akcije. Često to neko vrijeme dobro ide zajedno, do neke točke a onda se aktivizam i teorija raziđu. Upravo to se dogodilo krajem sedamdesetih, kada se naša feministička elita umorila (ovo bez ikakve ironije), a početkom osamdesetih neke druge žene, upravo one koje su prošle svojevrsnu inicijaciju i školu uz feministkinje prve generacije, žene koje su sudjelovale tijekom cijele dekade ili, nekim manjim dijelom, koje su kroz sudjelovanje na tim tribinama, diskusijama i drugim javnim susretima, ustvari prošle kroz svojevrstan, neplaniran proces feminističkog osvještavanja (consciousness raising), sada su tražile nove oblike djelovanja. Javljali su se glasovi negodovanja protiv toga da se "samo priča i piše" i sve su glasniji bili pozivi da se "konačno nešto učini". Na neki način, kao da se i dan danas stavlja prigovor toj prvoj generaciji u smislu da su, osim teoretiziranja, trebale prionuti i na implementaciju.

Posljedice takvog rascjepa su upravo ono što danas gledamo (i ne samo u Hrvatskoj), s jedne strane stvara se feministička elita, no ne u duhovnom već u materijalnom smislu, koja je punom snagom zaplovila u mainstream, koja se ne bavi ni aktivizmom, a kamoli da razbija glavu teorijskim problemima makar kako tako prateći literaturu. Tome upravo možemo zahvaliti pojmovni kaos i totalno nerazumjevanje elementarnih stvari, što sam prije spomenula.

Takvo stanje je idealno za podređivanje i pacificiranje feminizma i njegovu aproprijaciju za ne prevelike pare, naravno od strane vlasti.

Sve do danas, promenljivi, nestabilni identiteti i dinamične razlike bili su novina u kapitalizmu postmodernog doba. Bilo je potrebno tragati za potencijalnostima kojima će se prevazići kolonijalistička i imperijalna moć. Zato je bilo važno usredsređenje na marginu, ne sasvim određene identitete, meke i fluidne razmene, nestabilne granice. Međutim, kako je i sam karakter kapitalističkog kretanja sadržan u kooptiranju kritičkog impulsa, danas su upravo navedene strategije postale mesto optimizacije kapitala u neoliberalnom poretku. Već duže vreme u našim advertizing glavama odzvanja globalistička parola: „United Colors of Benetton”. Različitosti su pogodnosti na kojima egzistira pluralna logika postkapitalističkog doba: „Za svakog po nešto”. Takva logika dovodi u pitanje i same feminističke strategije, jer kapitalizam u doba krize (postkapitalizam) upravo računa na društvo koje obiluje prilagođavanjem razlikama i promenama. Ekonomski i tržišni imperijalni sistem je prisvojio upravo posmodernu rizomsku logiku, temelje razlike, kolonijalizovao njegove mogućnosti i sada pred nas postavlja zahteve ispunjenja građanskih prava, ali sa sasvim drugim ciljem, sa idejom aproprijacije subjekata i njihove eksploatacije kako u smislu radne snage i intelekta, tako i masovnog potrošačkog tržista.

Kakvi su izgledi feminističkog pokreta u tom smislu i kojim strategijama se feministički pokreti mogu suprotstaviti zamkama neoliberalnog kapitalizma? Kako Vi vidite poziciju umetnosti u prethodno navedenom kontekstu?

U samom ste pitanju dali dobar dio odgovora, o izuzetnoj fleksibilnosti kapitalizma u kooptiranju, rekla bih pacificiranju kritičkog impulsa pa onda i dalje, njegovo korištenje u svojoj daljnjoj optimizaciji, uostalom to već nekako svi znamo, jedino teškoće nastaju kad treba odgovoriti što činiti. Spomenuli ste reklamu Benettona u kontekstu globalizma. Pa kad je već spomenut, dobro se upitati kakav je globalizam u pitanju, globalizam čega? Što se to širi zemaljskom kuglom, a i šire, osim onoga što je u direktnoj liniji povezano s interesom kapitala, to jest, seljenje proizvodnje u područja s jeftinijom radnom snagom, s manje kontrole nad uvjetima rada, s manje ili nikakve kontrole nad prekomjernim, neracionalnim, štetnim korištenjem prirodnih resursa (već se i zaboravilo na brazilske prašume, kojih više i nema u istom obliku i obujmu), glabalna bankarska kontrola sa Svjetskom bankom za obnovu i razvoj na čelu, Međunarodnim monetarnim fondom i morem sličnih institucija čiji je jedini zadatak stvoriti uvjete za širenje kapitala (i njegovu sigurnost) na nova područja iskorištavanja i tržišta, i tako dalje. Neki drugi mogući i poželjni aspekti globalizacije, poboljšanje i ujednačavanje sistema obrazovanja, zdravstva, kulturna globalizacija, politička demokracija te socijalna mobilnost (ne samo turistička) ne spominju se, jednostavno stoga što i ne postoje, a ne postoje jer nisu poželjne. Mislim da feminizam, baš kao i svaki društveni pokret, ukoliko je kritičan i temeljem takvih uvida smatra da nešto u društvu duboko ne valja, treba prije svega neprestano propitivati date društvene odnose, odnosno temelje na kojima oni počivaju. To nužno uključuje i teorijsku i praktičnu stranu djelovanja.

Drugi problem, čini se, nastaje sa u vezi sa ljudskim pravima. Naime, pojedini teoretičari/ke su zahteve za koje se zalažu LGBT aktivisti, a tiču  se prava na brak i usvajanje dece u istopolnim zajednicama, protumačili kao reprodukciju tradicionalne institucije braka i patrijarhalnog modela, a koji stigmatiziraju i opstruiraju emancipaciju zaustavljajući alternativne potencijale promene aktuelnih društvenih režima. Na taj način generiše se paradoksalni momenat podržavanja onog sistema koji diktira sopstvene interese i infiltrira kodove kojih se marginalne grupe pridržavaju. Kako Vi vidite ovaj problem? Da li smatrate da je potrebno dati šansu pravnom poretku i sistemu kroz nalaženje alternative ili se zalagati za objavu kraja državnom poretku ma kako ta formulacija neizvesno ili utopijski izgledala?

Prije svega, ovdje valja upozoriti na prisutnost, i to tijekom cijele povijesti, neprestanog rada na spolnom diferenciranju, pri čemu se i od žena i od muškaraca očekuje (pa i prisiljava ih se) da se odrede, ponašaju se, osjećaju kao žensko odnosno muško. U provedbi tog posla, na raspolaganju su ključne institucije – crkva, odgoj i obrazovanje. Time se osigurava održavanje i daljnja reprodukcija i obitelji kao jedne od takvih institucija. Sigurno je da postoje znatne razlike između tradicionalne, patrijarhalne obitelji i nekih modernijih, liberalnijih oblika obitelji danas. Ako je tradicionalna obitelj počivala na dominaciji muškarca nad ženom i ostalim članovima obitelji te dominaciji odraslih nad mlađima, moguće je zamisliti liberalniju formu obitelji u kojoj ti odnosi nisu više ili nisu posve takvi. Međutim, ono što ne razlikuje tradicionalnu obitelj od liberalne jest da se, osim maločas navedene razlike, obje temelje na "identifikaciji s moralnošću, koja se snažno i hrabro bori za samo-kontrolu tijela, kao mjesta iskušenja i želja", tako Bourdieu u Masculine domination. U tom smislu, pomak od strogo tradicionalne, patrijarhalne obitelji ka modernoj, liberalnoj jest pomak, ali nije suštinski. Obitelj ostaje jednim od temeljnih principa (tradicionalnog) moralnog poretka. Liberalna obitelj samo perpetuira dominantne modele obiteljske strukture, pa i onda kad su u pitanju homoseksualni parovi. Zapanjuje kako nitko kod nas nije vidio upravo taj moment kao ključan u filmu "The kids are all right". To je sjajan primjer tradicionalnog obiteljskog odnosa, upravo klasične patrijarhalne strukture, samo sa homoseksualnim parom u glavnoj ulozi.

No stvar se ne može time otpraviti. Ukoliko građani/ke žele pravo na građanski brak, ako žele zasnivati obitelji i što već ide sa time, budući da je to pravo osigurano svim heteroseksualnim građanima, onda ono mora biti osigurano i za sve druge. Ljudska su prava univerzalna, i iz njih ne može biti ispuštena niti jedna kategorija građana.

U najkraćem, to što homoseksualci (neki) žele brak i još poneke vrijednosti koje idu uz to, mora biti priznato kao pravo, no to neće promijeniti paradigmu braka, to jest, njegov kulturno tradicionalan i politički konzervativni karakter.

Osnovni uzrok diskriminacije žena po Vama je tradicionalni, patrijarhalni sistem vrednosti koji je kapitalizam preuzeo kao dominantnu povoljnost. Problem položaja žena vidite u klasnoj i specifično ženskoj konstelaciji. Primetili ste i da se feminističke organizacije ne bave pravima radnica jer, kako ste naveli, „baviti se radnicama i klasom je nepopularno i neisplativo.” Izlaz iz te situacije vidite u dvostrukoj borbi: u borbi za promenu odnosa proizvodnje i društvenih odnosa koji uslovljavaju društvenu neravnopravnost. Imajući u vidu da sama proizvodnja ima tendenciju promene ka nematerijalnoj proizvodnji – rad koji proizvodi neko nematerijalno dobro, kulturni proizvod, znanje, komunikaciju ili uslugu i koji se odvija putem komunikacijskih mreža, informatičkih sredstava, interaktivne proizvodnje i manipulacijom afekta – kojim sredstvima, alatima i strategijama treba pribegavati pri promeni proizvodnih odnosa i koje biste zahteve postavili u toj borbi? Kako bi se promena odnosa proizvodnje reflektovala na emancipatorsku politiku?

Da, mogu samo ponoviti i ukazati na nešto što je već očigledno, a to je kalemljenje kapitalizma na zadate i zatečene odnose spolova s isto tako zatečenom podjelom rada. I bez ikakve namjere da ih mijenja sve dok to omogućuje veću efikasnost i produktivnost. Dapače, čak će ih ponešto i mijenjati ukoliko se pokaže da je ženski rad pogodniji za iskorištavanje, a s fleksibilnošću ženskog rada na tržištu vidimo da jest.

Vidite, ovo bi bilo bolje pitati nekoga tko se bavi političkom ekonomijom, čime se ja ne bavim i mogu samo nagađati. Dakle, s tom ogradom, ovako amaterski, ukoliko govorimo ne samo o tendenciji promjene već i prevage nematerijalnog rada nad materijalnim, gledam na to pesimistično. Ljudi se ionako susreću na tržištu ne kao osobe već kao proizvođači već nečega. Ljudi, proizvođači izlaze u javnost, na tržište, tražeći neki proizvod, a ne ljude, osobe. Ovdje ne govorim o moći koja se javlja među ljudima kad se okupljaju temeljem zajedničkog rada i dijaloga već o "moći razmjene" (A. Smith). U tom smislu, slika raspršenih proizvođača, koji imaju još manje potrebe izlaska i sudjelovanja u bilo kakvoj javnosti, od koje su čak dapače efikasno i u ime efikasnosti odsječeni, ukazuje samo na daleko veće mogućnosti upravljanja raspršenim, nepovezanim pojedincima-proizvođačima. Rad okuplja ljude i on je mjesto gdje se više no igdje drugdje ostvaruje zajedništvo, no u ovakvom scenariju, gubi se kolektivna priroda rada, a time i mogućnost zajedničkog djelovanja.

Pored toga što ste nemilosrdna i beskompromisna kritičarka društva, feministkinja, Vi ste i spisateljica. Objavili ste tri romana: O mojoj mami, Rusima, vatrogascima i ostalima (2003), Gutanje vjetra (2005), Meki trbuh jednoroga (2010). Vaši romani ne mogu biti označeni kao angažovana književna dela. Ljudi koji poznaju Vaš rad u oblasti feminizma često bivaju iznenađeni promenom sa kojom pristupate književnosti. Međutim, u romanu Meki trbuh jednoroga razvijate naraciju koja u jednom trenutku, slično potonjem, razbija očekivanja čitatelja/ke. Otkrivate da ste sve vreme pisali o emotivnom odnosu između dve osobe koje su istog pola. Zanemarujući važnost tog podatka i stavljajući težište na međuljudski odnos ne može se reći da time niste izneli politički stav da su kompleksni događaji, komunikacija, poverenje, emocije i afektacije koje prate svakodnevicu čoveka važniji od polne ili rodne kategorizacije. Pomalo fukoovski (M. Foucault), dovodite odnos između ljudi u temporalnu oblast neodređenog koda seksualnosti, pre otkrivanja i pozicioniranja seksualnosti kao „problema” oko koga se pokreće čitav niz diskurzivnih operacija. Dakle, tom linijom, Vaši romani se itekako mogu tumačiti kao politički angažovani. Pošto znam da više volite da čujete refleksije o romanu, a manje da sami o njemu presuđujete, moje pitanje će se odnositi na mogućnosti umetnosti, umetničkog dela i aktivizma. Da li mislite da umetnost danas može imati transgresivni potencijal i uticati na promene društvenih odnosa i trenutnog političkog stanja?

U svojim publicističkim radovima pišem o stvarima koje se, rekla bih agresivno vidljivo i svakodnevno događaju, uplićem se u njih govoreći o njima i nadajući se odgovorima, dijalogu. Naivna više nisam pa niti ne očekujem da se to i desi, tek ostaje mi dixi et salvavi...

U knjigama pišem o dirljivo krhkim (ne i dirljivim) ljudskim stvarima, valjda kompulzivno tragajući za onim najkrhkijim, najmanje vidljivim, nevažnim do nepotrebnosti. I još k tome, nastojim ih vidjeti onakvima kakve doista jesu, a ne prema nekom naučenom obrascu viđenja i razumijevanja. To je nužna i zanimljiva promjena perspektive koju sam primijenila u romanu Meki trbuh jednoroga, gdje se upravo stoga stvari vide višestruko, a niti jedan sloj nije podređen nekom drugome. Sjetila sam se sad opere „Christofor Columbo“ u režiji Pitera Grinaveja (Peter Greeneway), koju sam pre koju godinu gledala/slušala u Berlinu, gdje režiser izvodi fantastičan postupak smještanja nekoliko razina priče istovremeno na pozornicu. Scene su bile odvojene jednostavnom vrlo tankom, gotovo prozirnom zavjesom, ali ne jedna pored ili ponad druge, već su bile raspoređene dubinom pozornice. Tako se moglo pratiti zbivanja svih, mislim, četiriju slojeva, četiriju radnji, jednu kroz druge (ne pokraj), i tako se, htjeli-nehtjeli, gledalo istovremeno sve četiri. K tome, te su međusobno fizički separirane radnje, budući postavljene u transparentnom nizu, jedne iza drugih, njihove radnje bile režijski povezane kao jedna. Sve one funkcionirale su zasebno, ali su zajedno pripovijedale jedan događaj. Voljela bih da tako i ja postupam, da razlažem jednu gotovu, sviješću i znanjem zaokruženu, zatvorenu, gotovu činjenicu, da ispitam sve sastavnice posebno, da pritom ne razbijem tu cjelinu, ali i da čitatelju/ici omogućim drugačije sklapanje tih dijelova u novu, dakako logičnu, smislenu cjelinu. I nikakva to dekonstrukcija, kako je to danas popularno govoriti, nije, već nastojanje da se onome što je već nekako zatvoreno i završeno, zgotovljeno i nepomično, sa završnim činom imenovanja kao pečatom na gotov proizvod, da se tome, ponajprije zanemarenim dijelovima, vrate upravo tim postupkom zanemarena pa i izgubljena značenja i dimenzije, da se time cjelini vrati ambivalentnost.

Feministički aktivizam se na različite načine odnosi prema umetnosti. Mogu se sresti različiti odnosi i upotrebe umetničkih strategija, institucija umetnosti, ali dešava se i sprovođenje određenih feminističkih akcija koje prerastaju ili su u načelu mišljene kao umetnička aktivistička praksa. S druge strane, slabo mesto umetničkog konteksta i aktivizma odnosi se na mišljenje pojedinih teoretičara (kao što je, recimo Rastko Močnik) da je levica danas „zadužena” za kulturnu sferu, čime se ublažavaju eventualni društveni učinci, dok se pitanjima političke ekonomije i politike uopšte bave druge političke struje.

Koje su, po Vašem mišljenju, mogućnosti aktivističke umetnosti u postkapitalističkom društvu?

Feministički aktivizam se još uvijek samo služi umjetnošću da bi nešto saopćio na vlastitu temu/e. Meni bi osobno bilo daleko interesantnije vidjeti stvari postavljene obrnuto, to jest, neko umjetničko djelo (u najširem smislu: performance, slika, fotografija, knjiga….) koje nema za polazište ideologiju, ali iz kojega se na kraju dade iščitati određeni senzibilitet, pa čak i teza. O zaduženosti ljevice, kad čujem da je netko "zadužen" za nešto, makar i pod navodnicima, kulturu u ovom slučaju, hvata me nelagoda. Također i kod spomena aktivističke umjetnosti. Umjetnost mi se čini kao vrlo osamljeno mjesto u kojem ne samo da je umjetnik/ica, naravno, vrlo osamljen/a, već se i njegov/njezin posao odvija u osami, uz to je i neprestani lutalica. I još je, da posudim izraz  Zigmunda Baumana (Zygmunt Bauman) o intelektualcima, jer mislim da odgovara i umjetnicima, "univerzalni stranac" kojeg nije lako prihvatiti, jer na kojem god da se nalazi mjestu, ne pripada mu. U tom kontekstu, jedva mogu zamisliti što bi to bila aktivistička umjetnost, mada mislim da razumijem što je aktivizam i što je umjetnost. Upravo stoga što mi se čini da razumijem to dvoje, ne mislim da mogu ići zajedno bez komplikacija.

Primetili ste u tekstu Od feminizma do feminizma pojavu feminističkih i kvir festivala u regionu kao što su „Rdeče zore“ Ljubljana, „Queer festival“ i „Femfest“ u Zagrebu, „Queer festival“ u Beogradu, ali i sasvim novi „Befem“ kao i Sarajevski festival „PitchWise“. Ocenili ste ove pojave kao indikator transformacije feminističke paradigme. Da li biste mogli da nam ukratko predočite sliku ove transformacije i date komentar na činjenicu da dvehiljadite u feminističkom pokretu obeležava delovanje kroz festivale koji u fokusu imaju umetnost?

Ovo ima veze s onim što sam prije spominjala; meni se čini da je u ovom slučaju na djelu feminizam koji se služi umjetnošću, koji nastoji saopćiti neke stvari iz svoje domene i izraziti to umjetnički. To je legitimno i dobrodošlo, osobito nakon dugog, predugog perioda nemuštog feminizma koji i dan danas zadovoljno "pliva u mjestu" (još jedan posuđeni opis feminizma danas, ovaj put od Agniezke Graff) koji se nije znao izraziti niti politički niti umjetnički. To je istovremeno i opasno i valja biti na oprezu, jer se mnogima može "učiniti" da od umjetnosti ispražnjen proizvod može uz ideološku podršku biti prošvercan u javni prostor kao umjetnost. Nagledala sam se toga, a "svjetsku slavu" među na te male formalnosti manje osjetljivim feministkinjama ima recimo mutavo ostvarenje, lišeno svake natruhe umjetnosti, "Vaginini monolozi", koji se vrlo nose u našoj regiji. Dok sam pisala tekst koji navodite, još sam polagala neke nade u mogućnost subverzije, i još mislim da je ima, no u međuvremenu ti festivali, većina, točnije, koliko znam i koliko sam ovako s distance upućena, sve su više feminističko vašarište s ponudom poznatih tema, koje su prenesene iz mainstream feminizma i ne osobito spretno prepakirane u "umjetnički" proizvod.

No za umjetnost koja bi u sebi imanentno sadržala i feminizam, k tome i autorski osviješten, osim talenta treba i hrabrosti. Imam na umu mnoge, spomenut ću samo Vali Export.

A_feminism2


Izvor: UZ)BU))NA)))


 
Ups! Zao nam je, ali samo registrovane korisnice/i mogu da objavljuju komentare, klikni ovde da se uloguješ ili registruješ

lgbt

Piše: Dušan Milojević

Dok je u Njujorku prošle nedelje ratifikovan zakon o istopolnim brakovima, što je prosl…

Mišel Fuko

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljst…

drugaciji_svijet_je_moguc
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša


Ekonomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.



BILBORD novoZnate li šta je Kodeks Alimentarius? novoNoam Chomsky o najavi priznanja palestinske države: Upozorenje prije 'tsunamija' u Izraelu novoDnevnik ugostiteljskog radnika anarhista novoSvedoci brutalnog obračuna, Atina 29. 6. 2011. novoS naksalitima kroz prašumu, 6. deo novoAmy Winehouse, SIIIING!!! novoZG Pride 2011 combo novoVesti sa grčkih ulica novoS naksalitima kroz prašumu, 5. deo novoIstina - pismo srednjoškolke iz Fukušime



KontraTV / Submedia
SUBMEDIA | Puck shit up!
Ove nedelje:
1. 100 Seditions!
2. Riot in my Town
3. Nuck Block
4. Chilean Urban Eco-Defense
5. For the Lulz
6. Anti-G20 Comrades
Submedia | Puck shit up!
KontraTV / Aktuelno
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
Grčka vlada je glasala za novu rundu mera štednje, ne bi li obezbedila finansijsku injekciju od strane EU koja bi trabalo da spreči državni bankrot. Ali gnevni demonstranti su nasilno reagovali na takav ishod glasanja, i neposredno ispred parlamenta vode se žestoke bitke između policije i demonstranata. Prizori iz centra Atine podsećaju na ratište, dok u oblacima suzavca promiču figure sukobljenih strana. Stotine hiljada ljudi širom zemlje su stupili u dvodnevni štrajk protiv mera štednje. Oni kažu da je novo ogromno zaduživanje sa katastrofalnim kamatnim stopama taktika čije posledice su već iskusili i da neće ponovo nasesti na istu priču. O tome šta ta odluka grčkog parlamenta znači za Grčku i EU, za RT govori finansijski novinar (koji očigledno ima poteškoća da razlikuje anarhiste i provokatore) Demetri Kofinas.
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
KontraTV / Film
Stranac u šumi
Prvi kontakt u Amazonu: brazilska plemena govore o svojim iskustvima prvog kontakta sa belcima i opasnostima koje su potom usledile.
Stranac u šumi
KontraTV / Aktivizam
Španska revolucija
Španija je 15. maja pokrenula evropsku revoluciju. To što vlada potpuno medijsko pomračenje ne znači da španija ne sija nadom za bolje sutra! Širite zarazu!
Španska revolucija (Muse)
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
Kevin Kamps iz Beyond Nuclear, poznat kao ekspert za pitanja nuklearnog otpada, govori o drugoj havarisanoj nuklearki u Japanu kojoj preti topljenje jezgra reaktora, kao i o konstantnim emisijama radioaktivnih čestica iz nuklearnih elektrana u SAD.

Oko 300 milja jugozapadno od Fukušime nalazi se nuklearni reaktor Mondžu - prototip brzog (fast-breeder) reaktora koji je do vrha napunjenn plutonijumom, najsmrtonosnijim elementom na planeti Zemlji. Prošle godine, nekakav uređaj koji je težak tri tone, pao je na Mondžu reaktor i blokira pristup gorivnim šipkama u jezgru reaktora. Uprkos nekoliko pokušaja, stvari još uvek nisu pod kontrolom. Naredne nedelje ponovo će pokušati da uklone iz reaktora taj objekat težak tri tone, ali kritičari upozoravaju da je ta procedura izuzetno opasna i mogla bi da izazove eksploziju gorivnih šipki. Jedan zloslutni znak koliko je opasna situacija je to što je glavni menadžer elektrane nedavno izvršio samoubistvo. Oštećena NE Mondžu je nuklearna bomba koja svakog časa može da eksplodira što bi zbrisalo grad Kjoto koji se nalazi na svega 60 milja daleko od fabrike, sa populacijom od milion ljudi. A najveći grad u Japanu, Tokio, nalazi se na mestu koje je niz vetar u odnosu na havarisanu NE Mondžu.
Pa, šta sve to znači i šta ima novo u vezi sa ugroženim NE u Sjedinjenim Državama, u Nebraski?
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
Nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi, mnogi ljudi su se pitali koji šta je kog đavola trebalo Japancima da prave nuklearnu elektranu na obali koja je pod stalnim udarima zemljotresa i cunamija. To je kao da su hteli da im se ovo desi - ko bi mogao da bude tako glup? Svakako, u Sjedinjenim Državama se smatra da su Amerikanci mnogo pažljiviji i da više vode računa o tome gde će sagraditi svoje nuklearne elektrane. E pa... nije tako.
NE Fort Calhoun koja se nalazi nadomak Omahe, Nebraska, potpuno je opkoljena vodom. Ali izgleda da to tako ide kada napravite NE posred plavne doline koja se prostire pored Misurija. Voda se zaustavla na nivou koji je pola metra IZNAD ravni na kojoj se nalazi elektrana - i jedina stvar koja sprečava da voda poplavi NE Fort Calhoun, baš kao što je to bio slučaj u Fukušimi, je gumeni zid visine dva metra koji je podignut oko elektrane. Ali nije to jedina ugrožena nuklearka. Nizvodno niz Misuri, na jugoistoku Nebraske, nalazi se NE Cooper koju takođe ugrožava poplava.
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
KontraTV / Aktivizam
People's Revolution at the Dam square
Prvomajske demonstracije širom Evrope i pokret 15 maja (M15) u Španiji su nagovestile novi trend. Ljudi počinju da reaguju, da izlaze na ulice i zauzimaju trgove širom Evrope. Španski pokret "Democracia Real" koji je nastao 15. maja izazvao je nastanak pokreta "Alithini Dimokratia" u Grčkoj deset dana kasnije. Kada se i u Holandiji pojavio sličan pokret, "Echte Democracie", od početka je koncipiran kao deo opštijeg jačanja evropske "Prave demoktarije". Ljudi su na ulicama, reaguju, diskutuju o situciji i odlučuju o svojoj budućnosti na pravi demokratski način. Oni istupaju protiv situacije u kojoj će "drugi oglučivati o njihovoj budućnosti bez njih".

Mi vas očekujemo!
Prava demokratija - otvorena skupština Groningena
http://realdemocracygroningen.wordpress.com
Echte Democracie - narodna revolucija u Holandiji
KontraTV / Aktuelno
Okeani pred izumiranjem
Novi izveštaj pomorskih naučnika kaže da postoji ozbiljna pretnja opstanku tri četvrtine svetskih koralnih grebena. To će imati ogromne posledice po raznovsnost morskog života u okeanima, a može čak biti i okidač novog ciklusa masovnog izumranja.
Okeanima preti izumiranje
 






[ Traži ]