Ponedeljak, Februar 28, 2011 - 07:58 PM NT -   2237 Reads Pošalji ovaj tekst svome prijatelju i/ili prijateljici p

ZYGMUNT BAUMAN: Država nas drži u strahu

Zygmund Bauman

Razgovarali: Blaž Mazi i Uroš Škerl Kramberger

Većina nas, od dna do vrha, danas se boji prijetnje, iako neodređene i nesigurne, da ćemo biti isključeni, prepoznati kao nesposobni za suočavanje s izazovima, da će nam oduzeti poštovanje i poniziti nas. Na tim raspršenim i zamagljenim strahovima koji prožimaju današnje društvo, političari i potrošačka tržišta dobivaju svoj kapital. Distributeri potrošačkih dobara i usluga svoju robu oglašavaju kao odštetu za u trbuhu usidren osjećaj nesigurnosti i nejasne opasnosti. Populistički pokreti i populistički političari preuzimaju zadatke koje je napustila oslabljena i srezana socijalna država i koje su u velikoj mjeri napustili i većinom već bivši socijaldemokratski pokreti


Zygmunt Bauman, jedan od najvećih živućih klasičnih sociologa, posjetio je Sloveniju u sklopu proslave 50. godišnjice Odjela za sociologiju ljubljanskog Filozofskog fakulteta. Nakon predavanja, koje je zbog velikog zanimanja napunilo dvije predavaonice (u kojima je bio osiguran videoprijenos), zbog umora - posljedice mnogih obaveza toga dana - otkazao je dogovoreni razgovor za naš časopis. Odlučio je da će na pitanja odgovoriti elektronskom poštom.

U godinama kad je njegova kritička misao sazrela, Bauman govori o društvenim strukturama koje je čovječanstvo izmislilo da bi život pojedinaca bio lakši. Ali, kako kaže, te strukture, koje su u međuvremenu zavladale svijetom, situaciju su obrnule na glavu: svim dostupnim sredstvima, od rušenja socijalne države do nametanja potrošnje, "najosamljenije ljudske djelatnosti“, pojedincu prepuštaju svoje zadatke. Individuum se, nesvjestan procesa koji teku u pozadini, poistovjećuje s tuđicom koja ga označava - individualnošću - te postaje sam sebi i ljudima stranac.

Naš sugovornik kaže da je na toj platformi uzgojen „u trbuhu usidren osjećaj nesigurnosti i nejasne opasnosti“ koji je, kako se nižu uzroci i posljedice, opet poluga „modernog kapitalističkog načina života“, pri čemu „strah ostaje netaknut, a ako se s njime što i događa, uglavnom postaje još jači“.

Zygmund BaumanZygmunt Bauman, „sociolog svakodnevnog života“, Židov koji je za 2. svjetskog rata prognan iz rodne Poljske u Sovjetski Savez, pa pod pritiskom komunističkog režima u Englesku, na sveučilište u Leedsu, gdje već desetljeća živi i poučava kao „Europejac“, ima pripovjedački dar kojim društveno zlo može predočiti metaforom koju svatko može prepoznati u vlastitom životu. I kad citira svoje uzore, velikane humanističke misli, zvuči kao da citira običnog čovjeka i njegovu banalnu gestu: „Nema razlike ako pritisak na dugme pokrene kuhinjski aparat za sladoled, pusti struju u mrežu ili pokrene jahače apokalipse.“ Uništenje čovječanstva i zemlje teče preko mehaničkih i elektronskih poluga. Problem, zaključuje Bauman, kad razgovara ni sa kim i sa svima odjednom, leži u prokletstvu individualne slobode, slobode pojedinca.

Bauman je na svijetu već dugo, vidio je i promislio nekoliko povijesnih prelomnica. Takvi su i njegovi odgovori. Dalekovidni.

* Profesore Bauman, na ljubljanskom predavanju ste objasnili kako u zapadnom društvu protječe proces individualizacije, koji svakoga čini „menadžerom samoga sebe“ odnosno „samo-političarom“, pri čemu se pojedinac udaljava od zajednice. Zanimljivo je bilo o tome slušati u Sloveniji, koja je nakon pada komunizma doživjela promjene upravo na način koji opisujete. Možete li usporediti nužnost tih procesa u zapadnoj i nekadašnjoj istočnoj Europi?
„Nužnost“ nije jedna od mojih omiljenih riječi. Spada u najnižu kategoriju, skupa s riječju „TINA“ (There Is No Alternative). Već prije dva stoljeća William Pitt ml. je rekao da je „nužnost izgovor za svako ugrožavanje ljudske slobode“. To je argument tirana, kolijevka ropstva. Svim srcem se slažem s njime.

Individualizacija nije nužnost, već samo povijesni obrat koji stvaramo mi, nepopravljivo nespretni ljudi, istodobno dok nas on također oblikuje.

Individualizaciju intenzivno potiče ljudska globalizacija, koja krade ljudskim kolektivima, odnosno zajednicama. One više nisu sposobne obavljati svoje tradicionalne zadatke i zato ih prebacuju na ramena pojedinaca. Individualizaciju ujedno intenzivno potiču ljudske tržišne sile koje promoviraju potrošnju - najindividualniju, odnosno preciznije, najusamljeniju ljudsku djelatnost koju poznajemo. To nema ništa s podjelom na Istok i Zapad ili s odnosom „starih“ stanovnika tog načina života i novih, koji su tek nedavno obraćeni.

Sada svi tumaramo po istim poljanama, izloženi istim iskušenjima i zahtjevima. Slijedimo iste načine preživljavanja. Individualisti smo „po dekretu“, a moram vas podsjetiti da su dekreti ljudski, i previše ljudski.

* Marx je o otuđenju od zajednice govorio kroz opisivanje otuđenja radnika od svog rada, od samoga sebe, od proizvoda dok je bio pod nadzorom vlasnika proizvodnih sredstava. Danas možemo primijetiti otuđivanje vojnika od borbe i otuđivanje naroda od rata. SAD, a i europske države su u ratu, ali smo svi otuđeni od toga što države u naše ime i s našim novcem rade na bojištima u Afganistanu. Tko dakle upravlja tim procesima? Svatko za sebe, dok sistem radi po svome?

Masovne vojne armade, isto kao i masovna industrija, nekoć su pozivale na masovnu disciplinu. Ona je zahtijevala stalno promatranje i detaljan nadzor. Imala je veliku moć kojom je podređivala i duhovno mobilizirala mase nametanjem domoljubnih osjećaja i "radne discipline".

U naše vrijeme samo mali dio ljudi će se ikad naći u tvornici. Još manje će ih se ikad naći u vojnim redovima i na bojištima. Univerzalno „nabijanje“ radne discipline zato je postalo nepotrebno, održavanje masovnih regrutiranih vojnih snaga čak i kontraproduktivno. Male vojničke jedinice, opremljene sofisticiranom, vrhunskom tehnologijom, neusporedivo su učinkovitije. Ali treba imati na umu i to da nove profesionalne vojske omogućuju vladajućima da ratove vode bez aktivnog sudjelovanja državljana. Od državljana trebaju sudjelovanje bezbrižnošću, koju još napuhuju masovni mediji.

Zygmund BaumanTome pridonosi i privlačnost vojne službe za onaj dio stanovništva koji ima malo ili uopće nema mogućnosti za drugi izvor zarade. Masovne proteste na nacionalnoj razini, buntovništvo iz prošlosti, kakvo je bilo ono protiv ratova u Alžiru ili Vijetnamu, bilo bi posve nemoguće zamisliti da su tadašnje ratove vodili današnjim oblicima dobrovoljne, profesionalne vojske. Invazije i masovni zločini danas se izvode po uobičajenim načelima poslovanja. I tu je moguće pregovarati o visini plaće, ali su štrajkovi, da ne spominjem masovne akcije solidarnosti, kakve su bile blokade javnih prostora, danas jako rijetke.

* Je li to društvo kakvo ste prikazali u svojoj knjizi Moderna i holokaust gdje citirate Georgea Orwella iz 1941. godine: „Dok pišem, iznad moje glave lete jako civilizirana ljudska bića i pokušavaju me ubiti. Nikakvu mržnju ne osjećam prema njima. Oni samo 'obavljaju svoju dužnost', kako se to kaže.“ Možete li danas prepoznati kontinuitet takve birokratske tehnologije?

O da, kontinuitet je tu, iako s uobičajenim nijansama diskontinuiteta, koji su za njega karakteristični. Najvažniji novi otklon je nestajanje statusnih razlika između sredstava i ciljeva. Hannah Arendt je "plivajuću" odgovornost pripisala prirodi birokracije. Posljedica je "ničija odgovornost". Ali nova vojna tehnologija uspjela je do te mjere "depersonalizirati", do te mjere razvodniti odgovornost, da je to u vrijeme Hanne Arendt i Georgea Orwella bilo nemoguće zamisliti. „Pametni“, „inteligentni“ projektili ili bespilotne letjelice sami biraju mete i preuzeli su proces odlučivanja, kako iz ruku vojnika, tako i iz ruku zapovjednika vojnog stroja. Mislim da najveći tehnološki napredak zadnjih godina nisu tražili i napravili na području razvoja moći ubilačkog oružja, već na području adiaforizacije vojnog ubijanja, dakle u pokušajima da ubijanje odstrane iz kategorije onih radnji koje je moguće moralno vrednovati.

Günther Anders je naglasio: „Pri pritisku na dugme nitko nije stiskao zube. Dugme je dugme.“ Nema razlike ako dugme pokrene kuhinjski aparat za sladoled, pusti struju u mrežu ili pokrene jahače apokalipse.

Gesta koja pokreće apokalipsu ne razlikuje se od drugih gesti. Izvest će je isti izvođač kojeg rutina vodi i kojeg rutina umara... Ako išta simbolizira sotonsku prirodu naše situacije, to je upravo nedužnost te geste“, zaključuje Anders. Zanemariv napor potreban je za to da se pokrene kataklizma, bilo kakva kataklizma, uključujući uništenje Zemlje.

* Dolazite iz istočne Europe, gdje države kao što su Poljska i Mađarska pokušavaju preuzeti vodstvo, što je (bila) i njihova povijesna uloga. Jesu li istočnoeuropske države donijele „Europu“ u Zapadnu Europu ili je tzv. stara europa nekadašnji istočnoeuropski blok prekrila europskim identitetom?

Globalizacija - dakle rastezanje međusobne ovisnosti daleko izvan političkih procesa koji nastaju unutar granica pojedinačnih država te stalno smanjenje ekonomske, vojne i kulturne suverenosti država - počela je davno prije pada Berlinskog zida. Istina, do njegovog pada bila je oblikovana u „blokove“. Čak i države koje su odbacivale uključivanje u jedan od dva bloka, formalizirana i simbolizirana u NATO-u i Varšavskom paktu, intenzivno su pokušavale oblikovati „treći blok“, oksimoron bloka, dakle blok nesvrstanih.

Nakon pada komunističkog bloka, prvi potez istočnoeuropskih i srednjeeuropskih država, oslobođenih i posljedično osiromašenih, bio je taj da su skoro po inerciji zamijenile blok: novodobivenu suverenost predale su u ruke NATO-a i Europske unije. Ta reakcija je u konačnoj fazi narasla do uvjerenje da u uvjetima napredujuće globalizacije nijedna države ne može ostati sama i djelovati kao vojna, ekonomska ili kulturna autarkija. „Blokovska politika", osim po imenu, nikako nije završila, samo su granica i blokovska pravila ponovno ocrtani.

U novim granicama je „pitanje identiteta“ država u odnosu na zajednicu država postalo, i dalje ostaje, stvar pregovora, istina, po prvotnoj namjeni miroljubivih, ali u praksi sve samo ne nekonfliktnih. Ti pregovori ni izdaleka nisu gotovi i neće uskoro završiti. Identiteti su danas fluidni, tekući, krhko determinirani i stalno se rađaju: skloni su tome daraznesu sve i svakakve prebrzo nametnute "definicije".

* Kroji li Mađarska svojim trenutnim političkim modelom političku budućnost Europe? Je li riječ o novom trendu, nakon što su se oba tradicionalna politička pola, lijevi i desni, pokazali neučinkovitima? Ljudi se vidno okreću od politike, bilo u ekstremizam bilo u nihilizam i apatiju.

Jedna od najočitijih bolnih točaka današnjih demokratskih režima je suprotnost između formalne univerzalnosti demokratskih prava, koja bi trebala pripadati svim državljanima, i manje od univerzalne sposobnosti njihovih nositelja da ta prava učinkovito ostvare. Drugim riječima, riječ je o ponoru koji dijeli legalni položaj "državljana de iure" od praktičnih sposobnosti "državljana de facto". Od pojedinaca se očekuje da taj ponor premoste oslanjajući se na vlastite sposobnosti i izvore, koji im zapravo najvjerojatnije nedostaju i u većini slučajeva te sposobnosti zapravo i nemaju.

Država je danas sve manje sposobna i voljna svojim subjektima obećati egzistencijalnu sigurnost. Tu sigurnost je Franklin Delano Roosevelt nazvao „sloboda od straha“ kad je pozivao na uvjerenje da je „jedina stvar koje se moramo bojati sam strah“. Zadatak osiguravanja egzistencijalne sigurnosti, dobivanja i očuvanja legitimnog i čovjeka vrijednog položaja u društvu i izbjegavanje opasnosti od isključenosti u naše vrijeme sve više se prepušta sposobnostima pojedinaca. A to znači preuzimanje ogromnih rizika i muke strašne nesigurnosti.

Strah koji su demokracija i njezin potomak, socijalna država, trebale iskorijeniti, vratio se i osvetio. Većina nas, od dna do vrha, danas se boji prijetnje, iako neodređene i nesigurne, da ćemo biti isključeni, prepoznati kao nesposobni za suočavanje s izazovima, da će nam oduzeti poštovanje i poniziti nas.

Zygmund Bauman

Na tim raspršenim i zamagljenim strahovima koji prožimaju današnje društvo, političari i potrošačka tržišta dobivaju svoj kapital. Distributeri potrošačkih dobara i usluga svoju robu oglašavaju kao odštetu za u trbuhu usidren osjećaj nesigurnosti i nejasne opasnosti. Populistički pokreti i populistički političari preuzimaju zadatke koje je napustila oslabljena i srezana socijalna država i koje su u velikoj mjeri napustili i većinom već bivši socijaldemokratski pokreti. U oštroj suprotnosti sa socijalnim državama, države koje su ih nadomjestile trude se da se strah proširi, a ne umanji. Prije svega šire paletu opasnosti koje se mogu vidjeti na TV-u i s kojima se države zatim galantno bore, suprotstavljaju im se i pred kamerama brane narod.

Kvaka je u tome da su opasnosti, koje najspektakularnije i najintenzivnije prikazuju mediji, rijetko - ako ikad - one opasnosti koje počivaju u korijenima opće tjeskobe i straha. Bez obzira na to koliko su države uspješne u suprotstavljanju opasnostima koje oglašavaju, stvarni izvor prestrašenosti, vrebajuće nesigurnosti i socijalne ugroženosti - taj prvotni uzrok straha koji je imanentan modernom kapitalističkom načinu života - ostaje netaknut, a ako se s njim što i događa, uglavnom postaje sve jači.

* Bojite li se da bi stalni europski dijalog mogao ugroziti opstanak europske zajednice? U predavanju ste upozorili da dijalog u sebi ima „ugrađenu“ sposobnost da sam sebe zatire.

Biračko tijelo ocjenjuje političke vođe, sadašnje ili one koji tek dolaze, po tome koliko ozbiljno nastupaju u „utakmici za sigurnost“. Političari pokušavaju nadmašiti jedan drugoga obećanjima o tome koliko oštro će se obračunati s krivcima za nesigurnost - stvarnim ili potencijalnim, a najradije s onima koji su blizu, nadohvat ruke, i s kojima se moguće boriti i učinkovito ih dotući.

S druge strane slovenske granice Forza Italia ili Lega dobivaju izbore obećanjima da će zaštititi radišne Lombardijce od toga da ih opljačkaju lijeni i spori Kalabrezi. Osim toga, obećavaju da će oba plemena zaštititi od pridošlica iz stranih zemalja koje ih živo podsjećaju na nesigurnost i neozdravljivu krhkost vlastitog položaja, te da će sve glasače štititi od napasnih prosjaka, skitnica, bezobzirnih ljudi, agresivaca, nasilnika, kradljivaca automobila i, naravno, „uobičajenih osumnjičenika“ - Roma. Kvaka je u tome da najveće prijetnje dostojnom životu, dignitetu i dakle demokratskom životu proizlaze iz onoga što nije imenovano.

Naravno, postoje razlozi zbog kojih rizike, kojima su demokracije trenutno izložene, možemo barem djelomično pripisati vladama država koje grčevito traže načine za legitimiranje svog prava na vladanje i zahtjeva za disciplinom. Države napinju mišiće i pokazuju čvrstu odlučnost za opstanak bez obzira na - stvarnu ili potencijalnu - prijetnju ljudskom tijelu, umjesto da, kao što su to radile prije, zaštite društvenu korisnost svojih državljana, njihov pojedinačni položaj u društvu i zaštite ih od isključenosti, oduzimanja poštovanja i ponižavanja.

Kažem „djelomično“ zato što je drugi razlog za ugroženost demokracija nešto što možemo nazvati „istrošenost slobode". Iskazuje se u mirnoći s kojom većina nas prihvaća proces ograničavanja teško izborenih sloboda, prava na privatnost, na obranu pred sudom, na to da se pretpostavlja da smo nevini dok nam ne dokažu krivicu. Laurent Bonelli je nedavno uveo izraz „liberticid“, koji označava kombinaciju novih dalekosežnih ambicija države te osjećaja nemoći i nezainteresiranosti državljana. Nedavno sam na televiziji gledao tisuće putnika koji su zapeli na britanskim aerodromima zbog još jedne „terorističke panike“. Letovi su bili otkazani nakon objave da je otkrivena svjetska urota u kojoj će pokušati raznijeti avione u zraku „neizrecivo opasnom tekućom bombom“. Tisućama ljudi koji su bili prizemljeni zbog otkazivanja letova, uskraćeni su odmori, zakasnili su na poslovne sastanke, obiteljske susrete. Ali nisu se tužili! Nimalo. Nisu se tužili ni kad su ih njuškali policijski psi, kad su ih zadržavali u beskonačnim redovima za sigurnosni pregled, kad su bili podvrgnuti tjelesnim pregledima koji bi za njih u normalnim okolnostima bili krajnje uvredljivi. Dogodilo se upravo suprotno, bili su veseli i blistali su od zahvalnosti. Nikad nismo bili tako sigurni kao što smo danas, ponavljali su. Zato smo zahvalni našim vlastima za njihovu pažnju i što tako dobro brinu o našoj sigurnosti!

* Što je za vas identitet EU? Je li to diskurz različitih nacionalnosti? Jesu li to etičke vrednote? Možda političko-ekonomski projekt?

U knjizi o položaju Europe u suvremenom svijetu prije 10 godina sam Europu među ostalim definirao kao nikad u cijelosti dosegnut ideal. Nazvao sam je „nedovršenom pustolovinom“. I stvarno, u brojnim aspektima Europa se u mnogo čemu ističe u usporedbi s drugim dijelovima planeta. Moram istaknuti europsku invenciju „kulture“: „ne-određenih“, „ne-dovršenih“ stvarnosti, možda stvarnosti „nemogućih dovršenja“...

Duh Europe je ono što William Blake naziva „cjelovitost u minuti partikularnosti“. To je mozaik jezika, kultura i društava. Naizgled trivijalna razlika od 20 km može biti razdjelnica između svjetova. Europa će morati njegovati te različitosti, inače će propasti. Iz ostavštine Hansa-Georga Gadamera očito je da on shvaća obilje različitosti kao jedno od najvećih europskih blaga. Upravo u Europi je "Drugi" bio - i uvijek jest - jako blizu.

Metaforički i doslovno „Drugi“ može biti i susjed. Europski prostor mogao bi predstavljati gradivo iz kojeg bi ostatak svijeta mogao učiti razliku između preživljavanja i propasti. Gadamer umjetnost uzajamnog poučavanja vidi kao europski zadatak. Ja dodajem: to je uloga Europe, zapravo njene sudbine koja bi morala postati misija.

„Prijatelji“ su si uzajamno tolerantni i simpatični. „Prijatelji“ se prijateljski ponašaju jedni prema drugima, koliko god se razlikovali i pomažu si - unatoč razlikama ili upravo zbog njih. Nedavno je Lionel Jospin izrazio velike nade u vezi s višeslojnim europskim pristupom različitim stvarnostima. Rekao je da je Europa na težak način i uz mnogo ljudskih muka naučila „kako nadići povijesne antagonizme i mirno rješavati konflikte“. Ostatak svijeta takvu lekciju očajnički treba.

Kad pogledamo pozadinu konflikata u svijetu, možemo vidjeti da je Europa nekakav laboratorij u kojem se stvara i cijelo vrijeme iskušava etička zajednica čovječanstva kako ju je postulirao Immanuel Kant. Ali, istina, „laboratorij“ obavlja manje ambiciozne i ograničene pokuse.

* U svom djelu „Identitet: Razgovori s Benedettom Vecchijem“ pišete o manjku „prirodnog habitata“. Je li takav oblik europskog identiteta za vas mogućnost za „bijeg“?

Većina Europejaca danas živi u dijasporama ili među dijasporama. Prvi put je „umjetnost suživota u razlikama postala svakidašnji problem. Očit je postao kad smo na razlike između ljudi prestali gledati kao na prolaznu gnjavažu. Drukčije nego u prošlosti, realnost bliskog suživota sa strancima postala je nešto na što moramo računati. To od nas zahtijeva vještine dnevne koegzistencije s drukčijima od nas, ali ne samo to, ta koegzistencija mora biti aktivna - nije dovoljno da se samo podnosimo, mora biti uzajamno korisna. I to ne unatoč razlikama među nama, već upravo zbog njih.

Pojam „ljudskog prava“ koji je nadomjestio zamisao teritorijalno određenih prava, odnosno prava koja proizlaze iz pripadnosti, na kraju krajeva je pravo na „biti drukčiji“. Odnosi među različitim kulturama nisu više vertikalni, već horizontalni. Nijedna kultura ne može od druge zahtijevati podložnost, poniznost ili podređivanje zbog pretpostavljene veće vrijednosti ili „naprednosti“. Ljudi danas ulaze u različite, ne nužno usklađene svjetove, približavaju se jedni drugima i razilaze, zbližavaju se ili odbacuju, započinju konflikt ili međusobnu razmjenu iskustava ili usluga. Sve to rade, da upotrijebim Simmelovu frazu, u suspenziji kultura. Naizgled tvrde hijerarhije i jednosmjerne razvojne putove danas su zamijenili ratovi za priznanje. Pobjednika nije moguće predvidjeti. Migracije današnjeg globalnog stanovništva su ogromne i još se povećavaju. Vlade se tako pokušavaju dodvoriti biračima ograničavanjem pristupa migrantima ili time što im uskraćuju pravo na azil, utočište i opskrbu, ali velike migracije to očito ne zaustavlja.

Političari i odvjetnici rade sve moguće da postave granicu između slobodnog protoka kapitala, valuta, investicija, dobrodošlih biznismena i migranata koji jednostavno traže posao. Takve tražitelje posla političari, skupa s glasačima, ne vole i odbijaju ih. Takvu granicu je teško zacrtati, a kamoli još učvrstiti do te mjere da bude neprohodna. Oduševljenje potrošača i entuzijazam ulagača brzo će zamrijeti ako ih ne bude slijedila slobodna radna snaga.

Alain Touraine je utvrdio da pojam „multikulturalizma“, utemeljen na poštovanju slobodnog izbora u kulturnoj ponudi, moramo razlikovati od pojma tzv. „multi-komunitarizma“. Ako prvi pojam predviđa pravo pojedinca da slobodno bira način života i pripadnost, drugi pojam lojalnost pojedinca pripisuje njegovoj izvornoj zajednici. U komunitarističkom pogledu na svijet, rasprava o životnim vrednotama i stilu života je bespredmetna. Miješanje tih pojmova dovodi u zabludu i štetno je za suradnju i suživot ljudi.

* Američki časopis Time za osobu godine 2010. proglasio je osnivača Facebooka, Marka Zuckerberga. Je li Facebook zajednica bez identiteta? Kako biste je usporedili s konceptima zajednice koje ste spomenuli?

Zuckerberga su proglasili „osobom godine“ jer je ispunio predodžbu o putu od prosjaka do bogataša. Stvorio je nešto iz ničega i nevjerojatnom brzinom nakupio milijarde. A što je u toj ideji tako briljantno da si je njome osigurao nezamislivo bogatstvo? Ponudio je zajednicu punu ugode i užitaka, ali bez bilo kakvih obveza. Ljudima je dao na raspolaganje mogućnost lakog stvaranja zajednice, ali ujedno i jednako olakšanu mogućnost njene razgradnje.

Korisnici Facebooka hvale se s 500 „novih prijatelja“ - više nego što sam ih ja uspio naći u 85 godina života. Zar to nije signal da, kad spominjemo „prijatelje“, u mislima imamo drukčiju vrstu odnosa?

Za razliku od zajednice u klasičnom smislu internetske zajednice nisu zamišljene u smislu trajnosti. Lako im se pridružimo, ali jednako lako ih u trenutku kad pozornost, simpatičnost, antipatičnost, raspoloženje ili moda krenu u drugom smjeru, i napustimo. Internetske zajednice, koje u zadnje vrijeme pravilnije nazivaju „mrežom“, nastaju i raspadaju se s brojnim individualnim odlukama i impulsima „dodaj“ i „ukloni“. Tako se stalno mijenjaju i neozdravljivo su krhke.

Upravo zato je toliko ljudi, uronjenih u „tekuću modernu“, oduševljeno njima i draže su im od starih oblika zajednica koje su svakodnevno nadzirale svoje članove. Njihova privlačnost je u stalnom stanju prolaznosti i odsutnosti dugoročnih, da ne govorimo o bezuvjetnim obvezama, lojalnosti i disciplini.

Skok iz tradicionalnih zajednica u moderne internetske zajednice mnogi su shvatili kao povijesni napredak za slobodu izbora svakog pojedinca, ali činjenica je da ono što je u novim mrežama najprivlačnije ima visoku cijenu. Valuta kojom plaćamo tu cijenu je sigurnost koju su tradicionalne zajednice osiguravale, a u "mrežama“ na nju možemo zaboraviti. Ali tu nije riječ samo o zamjeni jedne vrednote drugom, u smislu „nešto sigurnosti za nešto slobode“. Raspad starih zajednica možda pridonosi većoj slobodi pojedinca, ali ljudi kao pojedinci nemaju mogućnosti niti sredstava da s takvom slobodom postanu slobodni de facto, a ne samo de iure. Mnogi kojima bi ta navodno poštena zamjena išla na ruku, vide je kao nešto što ih čini još nemoćnijima i bjednijima. I zbog toga još nesigurnijima.

*Tekst objavljen u Dnevniku, prevela Sanda Dukić
Izvor: e-novine



 
Ups! Zao nam je, ali samo registrovane korisnice/i mogu da objavljuju komentare, klikni ovde da se uloguješ ili registruješ

lgbt

Piše: Dušan Milojević

Dok je u Njujorku prošle nedelje ratifikovan zakon o istopolnim brakovima, što je prosl…

Mišel Fuko

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljst…

drugaciji_svijet_je_moguc
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša


Ekonomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.



BILBORD novoZnate li šta je Kodeks Alimentarius? novoNoam Chomsky o najavi priznanja palestinske države: Upozorenje prije 'tsunamija' u Izraelu novoDnevnik ugostiteljskog radnika anarhista novoSvedoci brutalnog obračuna, Atina 29. 6. 2011. novoS naksalitima kroz prašumu, 6. deo novoAmy Winehouse, SIIIING!!! novoZG Pride 2011 combo novoVesti sa grčkih ulica novoS naksalitima kroz prašumu, 5. deo novoIstina - pismo srednjoškolke iz Fukušime



KontraTV / Submedia
SUBMEDIA | Puck shit up!
Ove nedelje:
1. 100 Seditions!
2. Riot in my Town
3. Nuck Block
4. Chilean Urban Eco-Defense
5. For the Lulz
6. Anti-G20 Comrades
Submedia | Puck shit up!
KontraTV / Aktuelno
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
Grčka vlada je glasala za novu rundu mera štednje, ne bi li obezbedila finansijsku injekciju od strane EU koja bi trabalo da spreči državni bankrot. Ali gnevni demonstranti su nasilno reagovali na takav ishod glasanja, i neposredno ispred parlamenta vode se žestoke bitke između policije i demonstranata. Prizori iz centra Atine podsećaju na ratište, dok u oblacima suzavca promiču figure sukobljenih strana. Stotine hiljada ljudi širom zemlje su stupili u dvodnevni štrajk protiv mera štednje. Oni kažu da je novo ogromno zaduživanje sa katastrofalnim kamatnim stopama taktika čije posledice su već iskusili i da neće ponovo nasesti na istu priču. O tome šta ta odluka grčkog parlamenta znači za Grčku i EU, za RT govori finansijski novinar (koji očigledno ima poteškoća da razlikuje anarhiste i provokatore) Demetri Kofinas.
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
KontraTV / Film
Stranac u šumi
Prvi kontakt u Amazonu: brazilska plemena govore o svojim iskustvima prvog kontakta sa belcima i opasnostima koje su potom usledile.
Stranac u šumi
KontraTV / Aktivizam
Španska revolucija
Španija je 15. maja pokrenula evropsku revoluciju. To što vlada potpuno medijsko pomračenje ne znači da španija ne sija nadom za bolje sutra! Širite zarazu!
Španska revolucija (Muse)
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
Kevin Kamps iz Beyond Nuclear, poznat kao ekspert za pitanja nuklearnog otpada, govori o drugoj havarisanoj nuklearki u Japanu kojoj preti topljenje jezgra reaktora, kao i o konstantnim emisijama radioaktivnih čestica iz nuklearnih elektrana u SAD.

Oko 300 milja jugozapadno od Fukušime nalazi se nuklearni reaktor Mondžu - prototip brzog (fast-breeder) reaktora koji je do vrha napunjenn plutonijumom, najsmrtonosnijim elementom na planeti Zemlji. Prošle godine, nekakav uređaj koji je težak tri tone, pao je na Mondžu reaktor i blokira pristup gorivnim šipkama u jezgru reaktora. Uprkos nekoliko pokušaja, stvari još uvek nisu pod kontrolom. Naredne nedelje ponovo će pokušati da uklone iz reaktora taj objekat težak tri tone, ali kritičari upozoravaju da je ta procedura izuzetno opasna i mogla bi da izazove eksploziju gorivnih šipki. Jedan zloslutni znak koliko je opasna situacija je to što je glavni menadžer elektrane nedavno izvršio samoubistvo. Oštećena NE Mondžu je nuklearna bomba koja svakog časa može da eksplodira što bi zbrisalo grad Kjoto koji se nalazi na svega 60 milja daleko od fabrike, sa populacijom od milion ljudi. A najveći grad u Japanu, Tokio, nalazi se na mestu koje je niz vetar u odnosu na havarisanu NE Mondžu.
Pa, šta sve to znači i šta ima novo u vezi sa ugroženim NE u Sjedinjenim Državama, u Nebraski?
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
Nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi, mnogi ljudi su se pitali koji šta je kog đavola trebalo Japancima da prave nuklearnu elektranu na obali koja je pod stalnim udarima zemljotresa i cunamija. To je kao da su hteli da im se ovo desi - ko bi mogao da bude tako glup? Svakako, u Sjedinjenim Državama se smatra da su Amerikanci mnogo pažljiviji i da više vode računa o tome gde će sagraditi svoje nuklearne elektrane. E pa... nije tako.
NE Fort Calhoun koja se nalazi nadomak Omahe, Nebraska, potpuno je opkoljena vodom. Ali izgleda da to tako ide kada napravite NE posred plavne doline koja se prostire pored Misurija. Voda se zaustavla na nivou koji je pola metra IZNAD ravni na kojoj se nalazi elektrana - i jedina stvar koja sprečava da voda poplavi NE Fort Calhoun, baš kao što je to bio slučaj u Fukušimi, je gumeni zid visine dva metra koji je podignut oko elektrane. Ali nije to jedina ugrožena nuklearka. Nizvodno niz Misuri, na jugoistoku Nebraske, nalazi se NE Cooper koju takođe ugrožava poplava.
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
KontraTV / Aktivizam
People's Revolution at the Dam square
Prvomajske demonstracije širom Evrope i pokret 15 maja (M15) u Španiji su nagovestile novi trend. Ljudi počinju da reaguju, da izlaze na ulice i zauzimaju trgove širom Evrope. Španski pokret "Democracia Real" koji je nastao 15. maja izazvao je nastanak pokreta "Alithini Dimokratia" u Grčkoj deset dana kasnije. Kada se i u Holandiji pojavio sličan pokret, "Echte Democracie", od početka je koncipiran kao deo opštijeg jačanja evropske "Prave demoktarije". Ljudi su na ulicama, reaguju, diskutuju o situciji i odlučuju o svojoj budućnosti na pravi demokratski način. Oni istupaju protiv situacije u kojoj će "drugi oglučivati o njihovoj budućnosti bez njih".

Mi vas očekujemo!
Prava demokratija - otvorena skupština Groningena
http://realdemocracygroningen.wordpress.com
Echte Democracie - narodna revolucija u Holandiji
KontraTV / Aktuelno
Okeani pred izumiranjem
Novi izveštaj pomorskih naučnika kaže da postoji ozbiljna pretnja opstanku tri četvrtine svetskih koralnih grebena. To će imati ogromne posledice po raznovsnost morskog života u okeanima, a može čak biti i okidač novog ciklusa masovnog izumranja.
Okeanima preti izumiranje
 






[ Traži ]