Subota, Decembar 25, 2010 - 01:40 AM NT -   1532 Reads Pošalji ovaj tekst svome prijatelju i/ili prijateljici p

Postelja za tuđinca

Ivan Ilič

Piše: MARIO KOPIĆ

Poznati austrijsko-američki filozof i teolog Ivan Illich zastupao je tezu da sve ogromne institucije imaju tendenciju preći prag iza kojeg one postaju štetne i kontraproduktivne. Počinju, naime, stvarati više problema nego što su ih obećale riješiti. Inflacija institucija i pretjerani rast tehnologije guši i prekriva temeljne ljudske mogućnosti, poput dopuštenja da budem iznenađen, govorenja svojim jezikom ili umiranja svojom smrću.

Što se zapravo zbiva s institucionaliziranjem i birokratiziranjem određene etičke poruke Ivanu Illichu postalo je jasno na temelju Isusove parabole o milosrdnom Samarićaninu iz Evanđelja po Luki. Podsjetimo se. Jedan je čovjek putovao iz Jeruzalema u Jerihon. Na putu su ga napali razbojnici, ozlijedili, orobili ga i ostavili napola mrtva. Tim je putem prolazio neki svećenik, koji nije obratio pažnju na ranjenika, isto kao ni levit koji je kasnije onuda išao. Iza njih je došao neki Samarićanin (Samarijanac: za Jevreje su ljudi iz Samarije bili niži i prezreni soj, omraženi gotovo više od samih pagana) koji se ranjeniku sažalio. Previo ga je, digao na magarca i odveo u gostionicu, a drugi dan je krčmaru dao dva denara da se za nj brine obećavši mu da će na povratku platiti čitav njegov račun.

Nekoliko godina prije svoje smrti, 2. decembra 2002. godine u Bremenu, u svojoj radnoj sobi u Kreftlingstrasse, u razgovoru s kanadskim novinarom i prijateljem Davidom Cayleyom prisjetio se Ivan Illich kako je gotovo trideset godina prikupljao sve propovijedi o ovoj paraboli, počevši od III pa sve do XIX vijeka. Pri tome je otkrio kako je većina propovjednika novozavjetni tekst shvaćala upravo kao uputstvo kako se treba odnositi prema svome bližnjemu. U tekstu su vidjeli uspostavljanje nove regule postupanja i živu ilustraciju jedne etičke dužnosti. Ivan Illich vjeruje da je to gotovo sušta protivnost od onoga što je Isus tom parabolom htio.

Na temelju tog teksta i na temelju propovijedi o njemu Illich otkriva kako institucionaliziranje određenoga ponašanja uništava lično zalaganje, sposobnost donošenja odluka i trud oko promjene na samome sebi. Podsjeća kako je koncem IV vijeka kada je počelo osnivanje prihvatilišta za tuđince i beskućnike, Ivan Zlatousti (Ioannés Chrýsostomos) propovijedao protiv te prakse. Ne, dakako, zato što bi bio protiv pomoći onima kojima je pomoć potrebna, nego zbog nečega posve drugoga.

U prvim je kršćanskim porodicama, naime, bio običaj da porodica ima spremnu slamnjaču, svijeću i koru starog kruha za slučaj da Isus zakuca na vrata u liku tuđinca koji nema krova nad glavom. Takvo je ponašanje bilo sasma nepoznato i sasma neshvatljivo u Rimskom Carstvu. Ono je bilo obilježje kršćanstva koje je razbilo uske okvire pripadnosti. U trenutku kada se spremnost za milosrđe ili gostoprimstvo počela prebacivati na instituciju, Ivan Zlatousti je ustao protiv. Mislio je da će kršćanski dom prestati da bude kršćanski u trenutku kada prestane spremati postelju za Isusa u prolazu i kada mu svratište organizira neka institucija, a ne više glava porodice lično.

Isus je, ističe Illich, parabolom o milosrdnom Samarićaninu odgovarao farizeju na pitanje koje je glasilo: ko je moj bližnji? a ne na pitanje: kako se trebamo ponašati u odnosu prema bližnjem? Drugim riječima, nije riječ o etičkom zahtjevu kojega bi valjalo izvršiti zbog toga što postoje ljudi kojima je pomoć potrebna, nego je riječ o potrebi da ja uđem u živi odnos s drugim. Isus ne govori s namjerom da otvori oči za potrebne i siromašne. On želi otvoriti oči za ljudsku sposobnost stvaranja odnosa izvan i mimo okvira pripadnosti krvi, zemlje i kulture (jezika). Odnos ne nastaje tamo gdje sam ja nekome nešto dužan da činim, nego tamo gdje ja hoću da uđem u odnos. Samarićanin pomaže bez uključivanja religioznog razloga: dovoljna mu je nevolja čovjeka zapalog među razbojnike, i oko njega u tom trenutku kruži cijelo njegovo razmišljanje. Za Illicha je revolucija kršćanske poruke upravo u slobodi prepuštenoj pojedincu u određenju vlastitog ''bližnjeg'', u njegovom slobodnom izboru, a ne u dužnosti ili zakonu.

Ovdje možemo dodati da je temelj kršćanskog etosa zapravo sloboda savjesti. Ako ne bi bilo slobode savjesti, ako Bog prvom čovjeku ne bi podario tu slobodu, ne bi bilo biblijske povijesti, ne bi bilo ni Krista ni samog kršćanstva. To što je Bog dopustio, naime slobodnu Adamovu odluku i time izvorni grijeh čovjekov, pokušava Crkva kao institucija spriječiti, unaprijed već ograničiti čovjekovu slobodu savjesti (odlučivanja). Biblijski rečeno: pretvarajući etički princip u pravni zakon, postavlja zakon pred ljubav, a pravo nad etiku. To je ne samo ne-kršćanska, nego upravo anti-kršćanska gesta. Jer sloboda savjesti prethodi svemu. Samo iz nje proishodi čovjekova etička odgovornost. Sloboda savjesti je temelj čovjekovog dostojanstva!

Ko nije bar jednom, pita se Ivan Illich, iskusio olakšanje kada je otkrio da postoje institucije koje problem koji mu je nametnut lakše, brže i djelotvornije rješavaju od njega samoga? Drugim riječima, rješavaju ga umjesto njega. No, upravo je to rasterećenje problematično. Jer dok nas oslobađa potrebe da sami odgovorimo zahtjevima ono nas istovremeno čini nesposobnim da na sebe preuzmemo odgovornost. Da bi neko bio moj bližnji ja trebam ući u odnos s njim, trebam preuzeti brigu za odnos, dotaknuti ga, investirati od sebe i svoga u odnos.

Značajan je dakako trud na, recimo poperijanski, dobrom funkcioniranju dobrih institucija. No, opasno je, tvrdi Ivan Illich, svoju odgovornost delegirati na institucije. U tom bi slučaju iz Isusove parabole valjalo izbrisati njenog glavnog protagonistu, Samarićanina. Njegov bi posao bolje i djelotvornije mogao obaviti gostioničar specijaliziran za prihvaćanje pretučenih. Mi bismo mu mogli pomoći zajedničkim sredstvima.

Milenijski pogled zapadnjačkog čovjeka upravljen je upravo na djelotvornu pomoć Samarićaninu. No pri tome zaboravljamo što se događa s nama kada svoju vlastitu odgovornost predamo u ruke institucija. Gubimo se, gubimo se kao ljudi. Tu se nahodi i uzrok tolikog današnjeg osjećaja bezizlaznosti i apatije, stanja bez alternative. Isusova parabola o milosrdnom Samarićaninu je davno iza nas, ali njena je prava lekcija ispred nas. Illichevim riječima: ''Institucije imaju budućnost… ali ljudi nemaju budućnost; ljudi imaju samo nadu''.

Peščanik.net, 24.12.2010.



 
Ups! Zao nam je, ali samo registrovane korisnice/i mogu da objavljuju komentare, klikni ovde da se uloguješ ili registruješ

lgbt

Piše: Dušan Milojević

Dok je u Njujorku prošle nedelje ratifikovan zakon o istopolnim brakovima, što je prosl…

Mišel Fuko

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljst…

drugaciji_svijet_je_moguc
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša


Ekonomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.



BILBORD novoZnate li šta je Kodeks Alimentarius? novoNoam Chomsky o najavi priznanja palestinske države: Upozorenje prije 'tsunamija' u Izraelu novoDnevnik ugostiteljskog radnika anarhista novoSvedoci brutalnog obračuna, Atina 29. 6. 2011. novoS naksalitima kroz prašumu, 6. deo novoAmy Winehouse, SIIIING!!! novoZG Pride 2011 combo novoVesti sa grčkih ulica novoS naksalitima kroz prašumu, 5. deo novoIstina - pismo srednjoškolke iz Fukušime



KontraTV / Submedia
SUBMEDIA | Puck shit up!
Ove nedelje:
1. 100 Seditions!
2. Riot in my Town
3. Nuck Block
4. Chilean Urban Eco-Defense
5. For the Lulz
6. Anti-G20 Comrades
Submedia | Puck shit up!
KontraTV / Aktuelno
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
Grčka vlada je glasala za novu rundu mera štednje, ne bi li obezbedila finansijsku injekciju od strane EU koja bi trabalo da spreči državni bankrot. Ali gnevni demonstranti su nasilno reagovali na takav ishod glasanja, i neposredno ispred parlamenta vode se žestoke bitke između policije i demonstranata. Prizori iz centra Atine podsećaju na ratište, dok u oblacima suzavca promiču figure sukobljenih strana. Stotine hiljada ljudi širom zemlje su stupili u dvodnevni štrajk protiv mera štednje. Oni kažu da je novo ogromno zaduživanje sa katastrofalnim kamatnim stopama taktika čije posledice su već iskusili i da neće ponovo nasesti na istu priču. O tome šta ta odluka grčkog parlamenta znači za Grčku i EU, za RT govori finansijski novinar (koji očigledno ima poteškoća da razlikuje anarhiste i provokatore) Demetri Kofinas.
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
KontraTV / Film
Stranac u šumi
Prvi kontakt u Amazonu: brazilska plemena govore o svojim iskustvima prvog kontakta sa belcima i opasnostima koje su potom usledile.
Stranac u šumi
KontraTV / Aktivizam
Španska revolucija
Španija je 15. maja pokrenula evropsku revoluciju. To što vlada potpuno medijsko pomračenje ne znači da španija ne sija nadom za bolje sutra! Širite zarazu!
Španska revolucija (Muse)
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
Kevin Kamps iz Beyond Nuclear, poznat kao ekspert za pitanja nuklearnog otpada, govori o drugoj havarisanoj nuklearki u Japanu kojoj preti topljenje jezgra reaktora, kao i o konstantnim emisijama radioaktivnih čestica iz nuklearnih elektrana u SAD.

Oko 300 milja jugozapadno od Fukušime nalazi se nuklearni reaktor Mondžu - prototip brzog (fast-breeder) reaktora koji je do vrha napunjenn plutonijumom, najsmrtonosnijim elementom na planeti Zemlji. Prošle godine, nekakav uređaj koji je težak tri tone, pao je na Mondžu reaktor i blokira pristup gorivnim šipkama u jezgru reaktora. Uprkos nekoliko pokušaja, stvari još uvek nisu pod kontrolom. Naredne nedelje ponovo će pokušati da uklone iz reaktora taj objekat težak tri tone, ali kritičari upozoravaju da je ta procedura izuzetno opasna i mogla bi da izazove eksploziju gorivnih šipki. Jedan zloslutni znak koliko je opasna situacija je to što je glavni menadžer elektrane nedavno izvršio samoubistvo. Oštećena NE Mondžu je nuklearna bomba koja svakog časa može da eksplodira što bi zbrisalo grad Kjoto koji se nalazi na svega 60 milja daleko od fabrike, sa populacijom od milion ljudi. A najveći grad u Japanu, Tokio, nalazi se na mestu koje je niz vetar u odnosu na havarisanu NE Mondžu.
Pa, šta sve to znači i šta ima novo u vezi sa ugroženim NE u Sjedinjenim Državama, u Nebraski?
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
Nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi, mnogi ljudi su se pitali koji šta je kog đavola trebalo Japancima da prave nuklearnu elektranu na obali koja je pod stalnim udarima zemljotresa i cunamija. To je kao da su hteli da im se ovo desi - ko bi mogao da bude tako glup? Svakako, u Sjedinjenim Državama se smatra da su Amerikanci mnogo pažljiviji i da više vode računa o tome gde će sagraditi svoje nuklearne elektrane. E pa... nije tako.
NE Fort Calhoun koja se nalazi nadomak Omahe, Nebraska, potpuno je opkoljena vodom. Ali izgleda da to tako ide kada napravite NE posred plavne doline koja se prostire pored Misurija. Voda se zaustavla na nivou koji je pola metra IZNAD ravni na kojoj se nalazi elektrana - i jedina stvar koja sprečava da voda poplavi NE Fort Calhoun, baš kao što je to bio slučaj u Fukušimi, je gumeni zid visine dva metra koji je podignut oko elektrane. Ali nije to jedina ugrožena nuklearka. Nizvodno niz Misuri, na jugoistoku Nebraske, nalazi se NE Cooper koju takođe ugrožava poplava.
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
KontraTV / Aktivizam
People's Revolution at the Dam square
Prvomajske demonstracije širom Evrope i pokret 15 maja (M15) u Španiji su nagovestile novi trend. Ljudi počinju da reaguju, da izlaze na ulice i zauzimaju trgove širom Evrope. Španski pokret "Democracia Real" koji je nastao 15. maja izazvao je nastanak pokreta "Alithini Dimokratia" u Grčkoj deset dana kasnije. Kada se i u Holandiji pojavio sličan pokret, "Echte Democracie", od početka je koncipiran kao deo opštijeg jačanja evropske "Prave demoktarije". Ljudi su na ulicama, reaguju, diskutuju o situciji i odlučuju o svojoj budućnosti na pravi demokratski način. Oni istupaju protiv situacije u kojoj će "drugi oglučivati o njihovoj budućnosti bez njih".

Mi vas očekujemo!
Prava demokratija - otvorena skupština Groningena
http://realdemocracygroningen.wordpress.com
Echte Democracie - narodna revolucija u Holandiji
KontraTV / Aktuelno
Okeani pred izumiranjem
Novi izveštaj pomorskih naučnika kaže da postoji ozbiljna pretnja opstanku tri četvrtine svetskih koralnih grebena. To će imati ogromne posledice po raznovsnost morskog života u okeanima, a može čak biti i okidač novog ciklusa masovnog izumranja.
Okeanima preti izumiranje
 






[ Traži ]