Subota, Novembar 14, 2009 - 12:52 AM NT -   1965 Reads Pošalji ovaj tekst svome prijatelju i/ili prijateljici p

U ovom egzilu

logor omarska

piše: Đorđo Agamben

Kaže se da preživjeli koji su se vratili - i koji se vraćaju - iz logora ne mogu ništa pripovijedati, a koliko je njihovo svjedočanstvo bilo autentičnije, toliko manje nastoje saopćiti ono što su doživjeli. Kao da ih je i same, prije nego druge, obuzela sumnja u istinitost onoga što im se dogodilo - nisu li slučajno neku svoju moru zamijenili sa zbiljskim događajem. Oni su znali - i znaju - da u Auschwitzu ili u Omarskoj nisu postali „mudriji, ili dublji, bolji, ljudskiji ili čovjeku naklonjeniji", naprotiv, izišli su ogoljeni, ispražnjeni, dezorijentirani. A o tome im se nije dalo govoriti. U određenim okolnostima, takav osjećaj sumnje u vlastito svjedočanstvo vrijedi, na izvjestan način, i za nas same. Kao da nam ništa od onoga što smo doživjeli ovih godina ne daje pravo o tome govoriti.

Sumnja u vlastite riječi stvara se svaki put kad razlika između javnoga i privatnog gubi svoj smisao. Što su zapravo doživjeli stanovnici logora? Neki povijesno-politički događaj (kao, recimo, vojnik koji je sudjelovao u bitci kod Waterlooa) ili strogo privatno iskustvo? Ni jedno ni drugo. Ako je riječ o Židovu u Auschwitzu ili o bosanskoj ženi u Omarskoj, oni nisu u logor dospjeli političkim izborom, nego zbog nečega što im je najprivatnije i najnesaopćivije: zbog svoje krvi, svojega biološkog tijela. A baš te činjenice zadobivaju ulogu odlučujućih političkih kriterija. Logor je u tom smislu doista inauguralno mjesto moderniteta: prvi prostor u kojemu javni i privatni događaji, politički i biološki život, bivaju strogo nerazlučivima. Budući da je odvojen od političke zajednice i reduciran na goli život (štoviše, na život „koji nije vrijedan življenja"), stanovnik logora je doista apsolutno privatna osoba. Pa ipak nema nijednog trenutka u kojemu on može naći pribježište u ličnom, i upravo ta nerazlikovnost konstituira specifičnu tjeskobu logora.

Kafka je prvi potanko opisao tu posebnu vrstu mjestâ, koja su nam otada postala savršeno domaćima. Ono što slučaj Josepha K. čini toliko uznemirujućim, a istodobno i smiješnim, jest činjenica što nam javan događaj par excellence - sudski proces - biva predstavljen kao apsolutno privatna činjenica, u kojoj sudska dvorana graniči sa spavaćom sobom. Upravo to čini Proces proročanskom knjigom. I ne toliko - ili ne samo - s obzirom na logore. Što smo doživjeli osamdesetih godina XX stoljeća? Privatnu tlapnju, osamljeno zbivanje ili odlučujući trenutak u talijanskoj i planetarnoj povijesti, do eksplozivnosti prepun zbivanja? Kao da je sve što smo doživjeli tih godina palo u neku mutnu zonu ravnodušja, u kojoj se sve naizmjenično brka i postaje nedokučivim. Događaji oko afere Tangentopoli (afera s podmićivanjem, masovna korupcija u Italiji nakon 1990; prim. prev.), na primjer, javni su ili privatni događaj? Priznajem da mi nije jasno. Potom, ako je terorizam doista bio važnim trenutkom naše povijesti, kako je moguće da se javlja u svijesti tek kroz unutarnje proživljavanje pojedinih osoba u obliku pokore, osjećaja krivnje, preobraćenja? Takvu pretapanju javnog u privatno odgovara i senzacionalističko isticanje privatnog: rak na dojci neke filmske zvijezde ili smrt automobilističkog asa privatne su ili lične stvari? Potom, kako dodirnuti tijelo neke porno-zvijezde na kojem nema ni centimetra što ne bi bio javan? Pa ipak, od tog područja ravnodušnosti, u kojemu se rasprodaju akcije ljudskog iskustva, moramo danas započeti. Ako dakle logorom nazovemo to mutno područje nerazlučivosti, tada još jednom moramo krenuti od logora...

Primo Levi nam je pokazao kako se danas stidimo što smo ljudi, trpimo stid kojim je svatko od nas na neki način okaljan. To bijaše - i još je i danas - stid zbog postojanja logora, stid što se nije smjelo dogoditi ono što se dogodilo. No stid te vrste, kazano je, danas osjećamo pred velikom vulgarnošću misli, pred određenim televizijskim emisijama, pred licima televizijskih voditelja, pred pouzdanim smiješkom „eksperata" koji svoje kompetencije nude političkoj igri medija. Tko god je iskusio ovu tihu sramotu zbog toga što je čovjek, raskinuo je u sebi svaku vezu s političkom moći unutar koje živi. Ona hrani njegovu misao i početak je jedne revolucije i bijega čije odredište jedva jedvice nazire...

Klasična je politika razlikovala vrlo jasno između zoe i bios, prirodni i politički život, čovjeka kao jednostavno živo biće kojemu je mjesto u kući, i čovjeka kao politički subjekt kojemu je mjesto bilo u polisu. Pa dobro, o tome mi sad više ništa ne znamo. Nismo više kadri razlikovati zoe i bios, naš biološki život živih bića i našu političku egzistenciju, ono što je nesaopćivo i nijemo i ono što je izrecivo i saopćivo. Mi smo, kako je jednom napisao Michel Foucault, životinje u kojih politika dovodi u pitanje i sam naš život živih bića. Živjeti u izvanrednom stanju što se pretvorilo u pravilo znači također da je naše privatno biološko tijelo postalo neodvojivo od našeg političkog tijela, te da se iskustva nekoć nazivana političkim iznenada ograničavaju na naše biološko tijelo, a lična se iskustva neočekivano predstavljaju izvan nas u obliku političkog tijela. Morali smo se priviknuti misliti i pisati unutar ove konfuzije tijela i mjesta, vanjskog i unutarnjeg, onoga što je nijemo i onoga što ima riječ, onoga što je porobljeno i onoga što je slobodno, onoga što je potreba i onoga što je želja. To znači - zašto ne priznati? - iskusiti apsolutnu nemoć, suočavati se stalno sa samoćom i šutnjom baš tamo gdje smo očekivali društvo i riječi. Dok nas je sa svih strana opkoljavao strašan urnebes masovnih medija koji su određivali novi planetarni politički prostor, u kojemu je iznimka postala pravilom, mi smo tu nemoć iskušavali kako smo najbolje znali. No baš u tom nesigurnom području, u toj mutnoj zoni nerazlučivosti mi moramo pronaći put neke drukčije politike, nekog drukčijeg tijela, neke drukčije riječi. Od te nerazlučivosti javnog i privatnog, biološkog i političkog tijela, zoe i bios, ne želim odustati ni zbog kojeg razloga. Upravo tu moram pronaći moj prostor - tu, ili nigdje drugdje. Samo politika koja polazi od te svijesti može me zanimati...

logor_omarska_oo1 

E. M. Forster priča da mu je tokom njegova razgovora s Konstantinosom Kavafisom u Aleksandriji pjesnik rekao: „Vi Englezi nas ne možete razumjeti: mi Grci smo već odavna bankrotirali". Vjerujem da je jedna od rijetkih stvari što ih sa sigurnošću možemo tvrditi ta da su, otada, svi narodi Evrope (a možda i Zemlje) bankrotirali. Živimo nakon stečaja naroda, tako kao što Apollinaire o sebi kaže: „Življah kad su kraljevi tonuli u tame". Svaki je narod bankrotirao na poseban način, pa zasigurno nije svejedno što to za Nijemce znači Hitler i Auschwitz, za Španjolce građanski rat, za Francuze Vichy, za ostale narode mirne i strašne pedesete godine, za Srbe silovanja u logoru Omarska; konačno, za nas je odlučan jedino novi zadatak što smo ga naslijedili od tog stečaja. Možda njega nije ni opravdano definirati kao zadatak, jer više nema niti jednog naroda koji bi ga mogao na sebe preuzeti. Kako bi danas s podsmjehom rekao aleksandrijski pjesnik: „Budući da ste i vi bankrotirali, sada se konačno možemo razumjeti".

Giorgio Agamben je poznati italijanski filozof.

Preveo s italijanskog Mario Kopić

Peščanik.net, 12.11.2009.



 
Ups! Zao nam je, ali samo registrovane korisnice/i mogu da objavljuju komentare, klikni ovde da se uloguješ ili registruješ

lgbt

Piše: Dušan Milojević

Dok je u Njujorku prošle nedelje ratifikovan zakon o istopolnim brakovima, što je prosl…

Mišel Fuko

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljst…

drugaciji_svijet_je_moguc
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša


Ekonomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.



BILBORD novoZnate li šta je Kodeks Alimentarius? novoNoam Chomsky o najavi priznanja palestinske države: Upozorenje prije 'tsunamija' u Izraelu novoDnevnik ugostiteljskog radnika anarhista novoSvedoci brutalnog obračuna, Atina 29. 6. 2011. novoS naksalitima kroz prašumu, 6. deo novoAmy Winehouse, SIIIING!!! novoZG Pride 2011 combo novoVesti sa grčkih ulica novoS naksalitima kroz prašumu, 5. deo novoIstina - pismo srednjoškolke iz Fukušime



KontraTV / Submedia
SUBMEDIA | Puck shit up!
Ove nedelje:
1. 100 Seditions!
2. Riot in my Town
3. Nuck Block
4. Chilean Urban Eco-Defense
5. For the Lulz
6. Anti-G20 Comrades
Submedia | Puck shit up!
KontraTV / Aktuelno
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
Grčka vlada je glasala za novu rundu mera štednje, ne bi li obezbedila finansijsku injekciju od strane EU koja bi trabalo da spreči državni bankrot. Ali gnevni demonstranti su nasilno reagovali na takav ishod glasanja, i neposredno ispred parlamenta vode se žestoke bitke između policije i demonstranata. Prizori iz centra Atine podsećaju na ratište, dok u oblacima suzavca promiču figure sukobljenih strana. Stotine hiljada ljudi širom zemlje su stupili u dvodnevni štrajk protiv mera štednje. Oni kažu da je novo ogromno zaduživanje sa katastrofalnim kamatnim stopama taktika čije posledice su već iskusili i da neće ponovo nasesti na istu priču. O tome šta ta odluka grčkog parlamenta znači za Grčku i EU, za RT govori finansijski novinar (koji očigledno ima poteškoća da razlikuje anarhiste i provokatore) Demetri Kofinas.
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
KontraTV / Film
Stranac u šumi
Prvi kontakt u Amazonu: brazilska plemena govore o svojim iskustvima prvog kontakta sa belcima i opasnostima koje su potom usledile.
Stranac u šumi
KontraTV / Aktivizam
Španska revolucija
Španija je 15. maja pokrenula evropsku revoluciju. To što vlada potpuno medijsko pomračenje ne znači da španija ne sija nadom za bolje sutra! Širite zarazu!
Španska revolucija (Muse)
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
Kevin Kamps iz Beyond Nuclear, poznat kao ekspert za pitanja nuklearnog otpada, govori o drugoj havarisanoj nuklearki u Japanu kojoj preti topljenje jezgra reaktora, kao i o konstantnim emisijama radioaktivnih čestica iz nuklearnih elektrana u SAD.

Oko 300 milja jugozapadno od Fukušime nalazi se nuklearni reaktor Mondžu - prototip brzog (fast-breeder) reaktora koji je do vrha napunjenn plutonijumom, najsmrtonosnijim elementom na planeti Zemlji. Prošle godine, nekakav uređaj koji je težak tri tone, pao je na Mondžu reaktor i blokira pristup gorivnim šipkama u jezgru reaktora. Uprkos nekoliko pokušaja, stvari još uvek nisu pod kontrolom. Naredne nedelje ponovo će pokušati da uklone iz reaktora taj objekat težak tri tone, ali kritičari upozoravaju da je ta procedura izuzetno opasna i mogla bi da izazove eksploziju gorivnih šipki. Jedan zloslutni znak koliko je opasna situacija je to što je glavni menadžer elektrane nedavno izvršio samoubistvo. Oštećena NE Mondžu je nuklearna bomba koja svakog časa može da eksplodira što bi zbrisalo grad Kjoto koji se nalazi na svega 60 milja daleko od fabrike, sa populacijom od milion ljudi. A najveći grad u Japanu, Tokio, nalazi se na mestu koje je niz vetar u odnosu na havarisanu NE Mondžu.
Pa, šta sve to znači i šta ima novo u vezi sa ugroženim NE u Sjedinjenim Državama, u Nebraski?
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
Nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi, mnogi ljudi su se pitali koji šta je kog đavola trebalo Japancima da prave nuklearnu elektranu na obali koja je pod stalnim udarima zemljotresa i cunamija. To je kao da su hteli da im se ovo desi - ko bi mogao da bude tako glup? Svakako, u Sjedinjenim Državama se smatra da su Amerikanci mnogo pažljiviji i da više vode računa o tome gde će sagraditi svoje nuklearne elektrane. E pa... nije tako.
NE Fort Calhoun koja se nalazi nadomak Omahe, Nebraska, potpuno je opkoljena vodom. Ali izgleda da to tako ide kada napravite NE posred plavne doline koja se prostire pored Misurija. Voda se zaustavla na nivou koji je pola metra IZNAD ravni na kojoj se nalazi elektrana - i jedina stvar koja sprečava da voda poplavi NE Fort Calhoun, baš kao što je to bio slučaj u Fukušimi, je gumeni zid visine dva metra koji je podignut oko elektrane. Ali nije to jedina ugrožena nuklearka. Nizvodno niz Misuri, na jugoistoku Nebraske, nalazi se NE Cooper koju takođe ugrožava poplava.
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
KontraTV / Aktivizam
People's Revolution at the Dam square
Prvomajske demonstracije širom Evrope i pokret 15 maja (M15) u Španiji su nagovestile novi trend. Ljudi počinju da reaguju, da izlaze na ulice i zauzimaju trgove širom Evrope. Španski pokret "Democracia Real" koji je nastao 15. maja izazvao je nastanak pokreta "Alithini Dimokratia" u Grčkoj deset dana kasnije. Kada se i u Holandiji pojavio sličan pokret, "Echte Democracie", od početka je koncipiran kao deo opštijeg jačanja evropske "Prave demoktarije". Ljudi su na ulicama, reaguju, diskutuju o situciji i odlučuju o svojoj budućnosti na pravi demokratski način. Oni istupaju protiv situacije u kojoj će "drugi oglučivati o njihovoj budućnosti bez njih".

Mi vas očekujemo!
Prava demokratija - otvorena skupština Groningena
http://realdemocracygroningen.wordpress.com
Echte Democracie - narodna revolucija u Holandiji
KontraTV / Aktuelno
Okeani pred izumiranjem
Novi izveštaj pomorskih naučnika kaže da postoji ozbiljna pretnja opstanku tri četvrtine svetskih koralnih grebena. To će imati ogromne posledice po raznovsnost morskog života u okeanima, a može čak biti i okidač novog ciklusa masovnog izumranja.
Okeanima preti izumiranje
 






[ Traži ]