Utorak, Jun 09, 2009 - 06:28 PM NT -   5138 Reads Pošalji ovaj tekst svome prijatelju i/ili prijateljici p

Ukidanje zatvora

ukidanje zatvora 

Piše: Yves Bourque

Uvod

Od pračovjeka koji svom kolegi krade sirovi komad mesa brontosaura i trči s njim divljački u šumu do dvadesetogodišnjaka koji prijeti pištoljem osobi na šalteru banke i bježi s osamsto dolara na svom motoru, ono što zovemo "kriminalom" ostalo je manje-više isto. Ono što se promijenilo su imena, društvena važnost i, najviše, naš način obračunavanja s počiniteljima "krivičnih djela". Činiti nešto loše, protivno osnovnim moralnim principima, protiv pravila, zakona, protiv naših susjeda, toliko je svojstveno, inherentno ljudima da nitko nije doista zaštićen od stida zbog prijekora roditelja ili javne sramote zbog osude "časnog suda". Oni koji se za vrijeme svog života ne nađu u takvoj situaciji zovu se "pravednima", "poštenim građanima koji poštuju zakon"; ostali su "kriminalci" do kraja života.

U Kanadi ova druga grupa raste u zabrinjavajućim brojevima, tako da je u svako vrijeme više od jedan na tisuću stanovnika u zatvoru. Tu nisu uključeni oni koje nadgleda svemoćni Nacionalni odbor za pomilovanja ili oni koji su na uvjetnoj kao i deseci tisuća onih koji nikada više neće biti "slobodni" zbog svog iskustva u kanadskim zatvorima: psihološkog, socijalnog i ekonomskog tereta zbog svojih "dosjea". Bez obzira na to koliko "lijepim" ih napravimo, koliko ih želimo "humanizirati", koliko ih prilagodimo "rehabilitaciji", zatvori će uvijek biti kuće strave gdje se okrutno i destruktivno provodi javna osveta nad osobama koje su najranjivije i najbespomoćnije u našem društvu. Prema logici, moralu, razumu i, pogotovo, humanosti zatvore je nemoguće opravdati. Izgradnja zatvora, kao i obrana ili potpora zatvorima, rad u njima ili profit od njih, zločini su protiv čovječnosti.

Ja sam za ukidanje zatvora jer sam za bolju budućnost. Društvo će se nastaviti uništavati ako sadašnja ideologija kriminalnog "Prava" i zatvorski sistem opstanu.

Odrastao sam u frankofonoj montrealskoj obitelji iz niže srednje klase. Rano sam se uključio u muziku i droge "hipi" supkulture kasnih šezdesetih. Sa trinaest sam popušio prvu cigaretu marihuane, a sa šesnaest sam bio pravi avanturist u eksperimentiranju s drogama uzimajući LSD, meskalin i injekcije metamfetamina. Na kraju, ispisao sam se iz škole i (kao što je bio običaj) krenuo autostopom po Kanadi da bih na kraju završio u Gastownu, hipijevskom kvartu Vancouvera. Dvanaestog srpnja 1975., s devetnaest godina, ukrao sam četrdeset dolara čuvaru parkirališta. Nekoliko minuta kasnije uhapsila me gradska policija. Kada su me doveli u policijsku stanicu, dva policajca odvela su me u malu prostoriju, naredili su mi da se skinem do gola i ispitivali me tako petnaest minuta, poniženog i prestrašenog. Osuđen sam na devet mjeseci zbog pljačke. Moja djevojka bila je u drugom mjesecu trudnoće.

Poslali su me u zatvor Oakala (u Britanskoj Kolumbiji) gdje sam u tri tjedna doživio užas, ogorčenje i poniženje. Laknulo mi je kada sam kasnije prebačen u zatvor Stove Lake, blizu mjesta Mission u Britanskoj Kolumbiji. Tamo sam bio prisiljen raditi deset sati dnevno (uključujući i subotu ujutro) za Upravu parkova Britanske Kolumbije i Ministarstvo šumarstva. Zarađivao sam 35 centa na dan, a kako sam preuzimao dužnosti, na kraju sam zarađivao maksimalnih 1,25 dolara dnevno.

Ljeto je bilo vrlo vruće i suho. Izbio je šumski požar i četrdesetpetorici zatvorenika je ponuđeno da za sedam dolara po satu pomognu u gašenju vatre. Dobrovoljno sam se javio, kao i svi drugi. Sa špricama na leđima, vodenim pumpama, lopatama i grabljama borili smo se s vatrom tri dana, radeći do iznemoglosti. Dobro se sjećam kako je mog prijatelja G. P. srušila na zemlju vodena bomba iz niskoletećeg vatrogasnog aviona. Nakon tog pakla, trebalo je čuvati zgarište sedam dana i noći. Javio sam se da provedem veći dio tog tjedna u spaljenoj divljini na jakom pljusku, jer sam razmišljao o tome kako će novac koji ću zaraditi pomoći mojoj trudnoj djevojci.

Pobunili smo se kad su nam rekli da ćemo umjesto obećanog dobiti uobičajenih 35 centi po danu. Bio sam bijesan i organizirao sam protestni štrajk; gotovo svi su sudjelovali. To jutro sve su nas nagurali u kamione i odvezli u regionalni popravni centar Lower Mainland. Kada smo stigli, stavili su nas u metalne kaveze uz zid zapadnih vrata "A". Jednog po jednog, tri čuvara su nas izvela pred ostale, natjerali da se skinemo, sagnemo i pred svima raširimo guzove. Sjećam se sredovječnog Mađara koji nije razumio naredbe na engleskom i koji je dobrih pet minuta stajao sagnut pred nama, podizao stopala i ruke dok ga ona tri razljućena čuvara nisu pustila da se vrati u svoju ćeliju, bez širenja. G. P. mi je pričao kako je plakao na povratku u kavez. Prvi put, pogodila me zatvorska stvarnost. Bio sam u opasnosti i bez obzira što se dogodilo nije bilo nikoga tko bi mi mogao pomoći.

Kasnije sam vraćen u stari zatvor gdje sam nastavio raditi. Jednog poslijepodneva, dok sam čistio teren za izgradnju šumarske ceste, čuvar najbliže meni primio je poruku preko radija i odmah me obavijestio da sam pomilovan. Sjećam se samo kako sam bacio svoj tvrdi šešir u zrak i trčao tri kilometra do logora gdje sam nestrpljivo čekao da me odvezu iz šume u Popravni centar Haney gdje su me trebali i službeno osloboditi. Minute su se činile kao sati. Razmišljao sam o tome kako ću iznenaditi svoju djevojku. Možda bih ušao na stražnja vrata i prišuljao se da joj dam najveći zagrljaj i poljubac ikada; ili bih je ipak prije nazvao i javio da sam u gradu kako ne bi spontano pobacila ili tako nešto. Nikada nisam primjećivao koliko smo duboko u šumi. Cesta do Haneya činila se beskonačnom.

Kada sam stigao, morao sam još čekati. Bio sam nervozan, ali sretan. Konačno, dali su mi moju izgužvanu odjeću, novčanik u kojem sam našao svoju sliku s dugom kosom i nostalgično je promatrao. Zavezao sam cipele, potpisao formulare i krenuo prema vratima sa autobusnom kartom do Vancouvera u džepu. Nisam ni zakoračio kroz vrata kada me čuvar rumenog lica prozvao: "Bourque!" Okrenuo sam se i pogledao čuvara, a osjet užasa me preplavio. Problijedio sam. Rekao je: "Teleks je upravo stigao. Pomilovanje je ukinuto, čini se kako imaš još jednu optužnicu u Montrealu…"

Vratio sam se u zatvor na večeru, ali nisam jeo. Umjesto toga, slomljen, otišao sam u alatnicu i napravio nož. Nisam ni sam znao zašto. Ostatak kazne koju sam u cijelosti izdržao, bio je neprekinuti niz zlostavljanja i poniženja tijekom kojeg sam bio zatvoren dodatnih trideset dana u samici i u zatvoru u divljini koji se zove Mini-Max.

Pušten sam pred kraj veljače 1976. Padala je kiša i bilo je hladno. Svo oduševljenje koje sam mogao osjećati poništio je osjet ogorčenosti. Moj sin se bio rodio i dan je na posvajanje, a moja djevojka se pokušala ubiti rezanjem žila i sada se za nju brinuo par suosjećajnih socijalnih radnika.

Šest mjeseci kasnije optužen sam za "trgovanje drogom". Policajca na tajnom zadatku, maskiranog u hipija, uputio sam prijatelju koji su je prodao marihuanu u vrijednosti od deset dolara. Dobio sam dvije i pol godine nakon što sam osam mjeseci proveo u pritvoru u južnom krilu Oakale. Slijedećeg svibnja navršit ću trideset i dvije godine, a dosada sam velik dio života proveo u dvadeset i dva zatvora i pritvora po cijeloj zemlji.

Nedavno, za vrijeme služenja devetogodišnje kazne u zatvoru Archambault u kvebečkom mjestu Ste. Anne des Plaines, više nisam mogao podnijeti potpuno poniženje koje smo trpjeli od zatvorskih čuvarica koje su radile u našem stambenom prostoru i počeo sam kategorički odbijati svakodnevno pipanje stražnjice i prepona od strane ženskih zaposlenica. Uskoro, jedna od njih službeno se žalila na mene što me dovelo pred disciplinsku komisiju. Osudili su me na pet dana u samici zbog odbijanja pretraživanja. Tamo sam doživio najdulje i najbolnije minute svog života. Troje čuvara pretraživalo me golog u prisutnosti čuvarice koja me je optužila. Odbio sam, a oni su zaprijetili nasiljem. Vrištao sam u duši i uzdržavao se od plakanja zbog straha i srama dok su me tjerali da se svučem. Vikao sam kako nisu imali pravo da to učine i kako je to protuzakonito! Rekli su mi kako će mi "poderati odjeću s tijela". Postao sam gotovo histeričan. Konačno se maknula s vrata. Svukao sam se. Natjerali su me da se okrenem, sagnem i raširim guzove, pretresem kosu, izvadim zubalo. Čuvar mi je nakešen rekao da se obučem. Metalna vrata su se zalupila… i želio sam umrijeti. Preplavio me val morbidnosti u mom betonskom izoliranom kutu i prepustio sam mu se.

Iz straha od posljedica, moj susjed nije htio svjedočiti, pa nisam mogao podnijeti tužbu za mentalnu okrutnost protiv čuvara. Prestao sam jesti u potpunosti. Mojih pet dana u samici je prošlo, ali odbio sam izaći. Nakon devetnaest dana štrajka glađu prebačen sam u zatvor Donnacona, blizu grada Québeca gdje sam stavljen u izolaciju (dvadeset i tri sata u ćeliji) zbog svog protesta. To je bilo prije četiri mjeseca. Nakon dvadeset i jednog dana počeo sam ponovo jesti, ali sam još uvijek zatvoren u svoju "betonsku maternicu", bez bilo kakvih pogodnosti i u iščekivanju rješenja zahtjevom za premještaj na zapad.


Page: 1/3

Next page (2/3) Next page


 
Ups! Zao nam je, ali samo registrovane korisnice/i mogu da objavljuju komentare, klikni ovde da se uloguješ ili registruješ

lgbt

Piše: Dušan Milojević

Dok je u Njujorku prošle nedelje ratifikovan zakon o istopolnim brakovima, što je prosl…

Mišel Fuko

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljst…

drugaciji_svijet_je_moguc
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša


Ekonomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.



BILBORD novoZnate li šta je Kodeks Alimentarius? novoNoam Chomsky o najavi priznanja palestinske države: Upozorenje prije 'tsunamija' u Izraelu novoDnevnik ugostiteljskog radnika anarhista novoSvedoci brutalnog obračuna, Atina 29. 6. 2011. novoS naksalitima kroz prašumu, 6. deo novoAmy Winehouse, SIIIING!!! novoZG Pride 2011 combo novoVesti sa grčkih ulica novoS naksalitima kroz prašumu, 5. deo novoIstina - pismo srednjoškolke iz Fukušime



KontraTV / Submedia
SUBMEDIA | Puck shit up!
Ove nedelje:
1. 100 Seditions!
2. Riot in my Town
3. Nuck Block
4. Chilean Urban Eco-Defense
5. For the Lulz
6. Anti-G20 Comrades
Submedia | Puck shit up!
KontraTV / Aktuelno
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
Grčka vlada je glasala za novu rundu mera štednje, ne bi li obezbedila finansijsku injekciju od strane EU koja bi trabalo da spreči državni bankrot. Ali gnevni demonstranti su nasilno reagovali na takav ishod glasanja, i neposredno ispred parlamenta vode se žestoke bitke između policije i demonstranata. Prizori iz centra Atine podsećaju na ratište, dok u oblacima suzavca promiču figure sukobljenih strana. Stotine hiljada ljudi širom zemlje su stupili u dvodnevni štrajk protiv mera štednje. Oni kažu da je novo ogromno zaduživanje sa katastrofalnim kamatnim stopama taktika čije posledice su već iskusili i da neće ponovo nasesti na istu priču. O tome šta ta odluka grčkog parlamenta znači za Grčku i EU, za RT govori finansijski novinar (koji očigledno ima poteškoća da razlikuje anarhiste i provokatore) Demetri Kofinas.
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
KontraTV / Film
Stranac u šumi
Prvi kontakt u Amazonu: brazilska plemena govore o svojim iskustvima prvog kontakta sa belcima i opasnostima koje su potom usledile.
Stranac u šumi
KontraTV / Aktivizam
Španska revolucija
Španija je 15. maja pokrenula evropsku revoluciju. To što vlada potpuno medijsko pomračenje ne znači da španija ne sija nadom za bolje sutra! Širite zarazu!
Španska revolucija (Muse)
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
Kevin Kamps iz Beyond Nuclear, poznat kao ekspert za pitanja nuklearnog otpada, govori o drugoj havarisanoj nuklearki u Japanu kojoj preti topljenje jezgra reaktora, kao i o konstantnim emisijama radioaktivnih čestica iz nuklearnih elektrana u SAD.

Oko 300 milja jugozapadno od Fukušime nalazi se nuklearni reaktor Mondžu - prototip brzog (fast-breeder) reaktora koji je do vrha napunjenn plutonijumom, najsmrtonosnijim elementom na planeti Zemlji. Prošle godine, nekakav uređaj koji je težak tri tone, pao je na Mondžu reaktor i blokira pristup gorivnim šipkama u jezgru reaktora. Uprkos nekoliko pokušaja, stvari još uvek nisu pod kontrolom. Naredne nedelje ponovo će pokušati da uklone iz reaktora taj objekat težak tri tone, ali kritičari upozoravaju da je ta procedura izuzetno opasna i mogla bi da izazove eksploziju gorivnih šipki. Jedan zloslutni znak koliko je opasna situacija je to što je glavni menadžer elektrane nedavno izvršio samoubistvo. Oštećena NE Mondžu je nuklearna bomba koja svakog časa može da eksplodira što bi zbrisalo grad Kjoto koji se nalazi na svega 60 milja daleko od fabrike, sa populacijom od milion ljudi. A najveći grad u Japanu, Tokio, nalazi se na mestu koje je niz vetar u odnosu na havarisanu NE Mondžu.
Pa, šta sve to znači i šta ima novo u vezi sa ugroženim NE u Sjedinjenim Državama, u Nebraski?
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
Nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi, mnogi ljudi su se pitali koji šta je kog đavola trebalo Japancima da prave nuklearnu elektranu na obali koja je pod stalnim udarima zemljotresa i cunamija. To je kao da su hteli da im se ovo desi - ko bi mogao da bude tako glup? Svakako, u Sjedinjenim Državama se smatra da su Amerikanci mnogo pažljiviji i da više vode računa o tome gde će sagraditi svoje nuklearne elektrane. E pa... nije tako.
NE Fort Calhoun koja se nalazi nadomak Omahe, Nebraska, potpuno je opkoljena vodom. Ali izgleda da to tako ide kada napravite NE posred plavne doline koja se prostire pored Misurija. Voda se zaustavla na nivou koji je pola metra IZNAD ravni na kojoj se nalazi elektrana - i jedina stvar koja sprečava da voda poplavi NE Fort Calhoun, baš kao što je to bio slučaj u Fukušimi, je gumeni zid visine dva metra koji je podignut oko elektrane. Ali nije to jedina ugrožena nuklearka. Nizvodno niz Misuri, na jugoistoku Nebraske, nalazi se NE Cooper koju takođe ugrožava poplava.
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
KontraTV / Aktivizam
People's Revolution at the Dam square
Prvomajske demonstracije širom Evrope i pokret 15 maja (M15) u Španiji su nagovestile novi trend. Ljudi počinju da reaguju, da izlaze na ulice i zauzimaju trgove širom Evrope. Španski pokret "Democracia Real" koji je nastao 15. maja izazvao je nastanak pokreta "Alithini Dimokratia" u Grčkoj deset dana kasnije. Kada se i u Holandiji pojavio sličan pokret, "Echte Democracie", od početka je koncipiran kao deo opštijeg jačanja evropske "Prave demoktarije". Ljudi su na ulicama, reaguju, diskutuju o situciji i odlučuju o svojoj budućnosti na pravi demokratski način. Oni istupaju protiv situacije u kojoj će "drugi oglučivati o njihovoj budućnosti bez njih".

Mi vas očekujemo!
Prava demokratija - otvorena skupština Groningena
http://realdemocracygroningen.wordpress.com
Echte Democracie - narodna revolucija u Holandiji
KontraTV / Aktuelno
Okeani pred izumiranjem
Novi izveštaj pomorskih naučnika kaže da postoji ozbiljna pretnja opstanku tri četvrtine svetskih koralnih grebena. To će imati ogromne posledice po raznovsnost morskog života u okeanima, a može čak biti i okidač novog ciklusa masovnog izumranja.
Okeanima preti izumiranje
 






[ Traži ]