Ponedeljak, April 13, 2009 - 12:10 AM NT -   2700 Reads Pošalji ovaj tekst svome prijatelju i/ili prijateljici p

Globalni napadači (4) : STO

cetvrti_svjetski_rat
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša

Svjetska trgovinska organizacija

Svjetska trgovinska organizacija (WTO) zatvara ovaj trokut trenutno najnepopularnijih globalnih institucija.[23] Premda je i njen nastanak zamišljen poslije Drugoga svjetskog rata, zanimljivo, tada uz otpor SAD-a nije stvorena. Kritičari ističu kako Kongres nije odmah poslije Drugoga svjetskog rata ratificirao sporazum o Međunarodnoj trgovinskoj organizaciji (ITO) jer SAD tada još nisu kontrolirale dovoljno područja i sektora u svijetu.

 

WTO je 1995. godine zamijenio GATT (General Agreement of Tarrifs and Trade). Stvorena je organizacija kojoj je cilj da "trgovini osigura olakšano, slobodno, pravedno i predvidljivo kretanje". WTO se optužuje kako je zapravo paravan za svjetsku vladu, nereprezentativnu i nelegitimnu, budući da odluke WTO-a sve više utječu na živote ljudi bez da ih je itko izabrao. Bez obzira što u WTO-u nema službenog glasanja "novčanikom" kao u MMF-u i Svjetskoj banci, već svaka država ima jedan glas, mnogi sastanci za pripremu ili donošenje nekih važnih odluka rezervirani su za najjače zemlje. "Slobodna trgovina" postaje nova sveta mantra, iznad ljudskih i radničkih prava, političkih prava i zaštite prirode. Pogledajmo neke od ugovora unutar WTO-a.

Agreement on Agriculture (AoA) je ugovor o poljoprivredi koji su potpisale sve članice WTO-a. I premda se ovim ugovorom zahtijeva smanjenje restrikcija na uvoznu poljoprivrednu robu i smanjenje subvencija za domaću, najbogatije zemlje svijeta kroz subvencije izdvoje za svoje poljoprivrede više od 300 milijardi dolara godišnje. S druge strane, siromašne zemlje koje često trguju sa svega jednim ili par osnovnih namirnica otvorile su svoje granice uvoznoj robi sa Zapada koja je jeftinija i uništava lokalne proizvođače. Time poljoprivredni proizvodi iz SAD-a ili EU-a mogu biti i do tri puta jeftiniji od onih iz neke zemlje koja nema toliko novaca za subvencije (A SEED, 2003). Zbog subvencija u SAD-u pšenica koja se izvozi jeftinija je 28 posto, soja 10 posto, a kukuruz 10 posto od troškova. Pamuk je 47 posto, a riža 26 posto jeftinija od troškova. International Food Policy Research Institute (IFPRI) je izračunao kako protekcionistički pristup tržištu najbogatijih zemalja i subvencioniranje njihove industrije kao posljedicu za zemlje u razvoju ima gubitak za potonje od 24 milijarde dolara godišnje zbog sprečavanja dolaska njihovih proizvoda na zapadno tržište (Hodur, 2003). Svjetska banka procjenjuje kako bi ukidanje poljoprivrednih subvencija u bogatim zemljama doprinijelo s novih 500 milijardi dolara u ukupnoj godišnjoj svjetskoj zaradi do 2015. godine uz izlazak iz siromaštva za 114 milijuna ljudi. Posebno se ističe kako bi 60 posto toga mogle zaraditi zemlje u razvoju. Ipak, od početka neoliberalnoga globalnog sistema industrijski razvijene zemlje su povećale svoj izvoz s 58,8 na 66,3 posto, a zemlje u razvoju su smanjile svoj udio u izvozu s 31,5 na 26,3 posto (Ray, 2003; Seabrook, 2003). Upravo je zbog poljoprivrednih subvencija propala zadnja tzv. runda pregovora, odnosno bienalni sastanak WTO-a jer bogate zemlje nisu pristale na smanjenje subvencija. EU godišnje potroši pola svog budžeta od 80 milijardi dolara na poljoprivredne subvencije, a SAD su 2003. godine izglasale novi plan subvencija od 180 milijardi dolara kroz 10 godina.

SPS Agreement (Sanitary and Phytosanitary Standards Agreement) sadržava pravila o sigurnosti prehrambenih proizvoda (sastojci, pesticidi, proizvodi proizašli iz genetske manipulacije...) te zdravlja životinjskih ili biljnih proizvoda. SPS ugovor ograničava korištenje "mjere predostrožnosti" koja se upotrebljava kada nema znanstvenih dokaza da neki proizvod nije opasan za zdravlje ljudi. Ne samo to, SPS slijedeći svoju dogmu o slavljenju trgovine bez obzira na cijenu, traži od zemalja koje ograničavaju ulazak nekog "sumnjivog" proizvoda da znanstveno dokažu njegovu štetnost za zdravlje ljudi. Na osnovu ovog pravila SAD su tužile EU zbog zabrane uvoza hormonski stimulirane govedine i GM hrane, te su mnogim drugim zemljama, uključujući i Hrvatsku, prijetile. Stoga nas ne treba čuditi da je Clintonova administracija pokrenula inicijativu da se državama članicama WTO-a uskrati pravo na popisivanje sastojaka nekog proizvoda i da se sve potpuno prepustiti u ruke WTO-a, čime bi došla u opasnost mogućnost ljudi da znaju što jedu.

GATS (General Agreement on Trade in Services) zahtijeva od potpisnica deregulaciju tržišta uslužnoga sektora, pri čemu se misli na zdravstvenu njegu, obrazovanje, mirovinsko osiguranje i druga socijalno osjetljiva i važna pitanja. GATS je svojevrsni globalni i prošireni oblik "strukturalnih programa prilagođavanja" MMF-a i Svjetske banke. Iz memoranduma EU-a koji je procurio u javnost u travnju 2002. godine vidljivo je kako je EU zahtijevala od 29 zemalja članica WTO-a otvaranje prostora za privatizaciju sektora vode, struje, telekomunikacija, financija, transporta i tako dalje. Nešto slično pronađeno je u memorandumu EU-a koji je procurio u javnost u veljači 2003. godine, gdje Europska komisija zahtijeva od čak 72 članice WTO-a (trenutno ih ima 146) otvaranje vrata privatizaciji gore spomenutih usluga i servisa s posebnim naglaskom na vodu budući da najveće globalne korporacije koje se bave trgovinom i distribucijom pitke vode dolaze iz EU (CEO, 2003).[24]

TRIMs (Trade-Realted Investment Measures) zahtijeva od država članica WTO-a da se domaće kompanije, korištenje lokalnih resursa i proizvoda te zapošljavanje ljudi ne pretpostavlja stranim korporacijama. Dakle, nije dozvoljen posebni položaj koji bi diskriminirao globalne korporacije.

TRIPS (Trade-Related Intellectual Property Agreement) je ugovor koji uvjetuje pravila za patente, autorska prava i zaštitne marke određenoga proizvoda ili korporacije. Cilj je WTO-a nametnuti zapadnjački sustav zaštite intelektualnoga vlasništva, gdje se intelektualno vlasništvo priznaje jedino kao privatna svojina, a ne zajednička, odnosno priznaje se jedino kada donosi zaradu, a ne kad udovoljava društvenim potrebama (Shiva, 2000). Ovaj ugovor je jedan od najopasnijih jer uvjetuje svim zemljama potpisnicama da prihvate sve veću monopolizaciju par najbogatijih korporacija, a posebno je taj trend primjetan kod farmaceutskih i biotehnoloških korporacija. Na TRIPS-u se najbolje vidi moć i utjecaj koropracija na WTO pa ćemo mu se kasnije vratiti.

No, da bi nam bile jasnije posljedice koje ostaju iza politke i odluka WTO-a, navest ćemo par konkretnih primjera koji pokazuju kako je profit privatiziran u samom vrhu piramide moći, a kako su rizici socijalizirani na obične ljude bez obzira na mjesto življenja. Sud WTO-a je 1997. godine osudio europsko preferiranje banana iz karipskoga arhipelaga kao povredu pravila WTO-a o slobodnoj trgovini. Sud WTO-a je također dozvolio SAD-u da penalima (uvede sankcije) uredi izvoz iz europskih zemalja s 190 milijuna dolara. Cijeli slučaj je prozvan u medijima "banana wars". Ovdje je potrebno spomenuti kako banane na Karibima uzgaja oko 200.000 malih farmera kojima je to jedan od rijetkih mogućih izvora zarade jer planinsko područje koje prevladava na tim otočjima ne pogoduje uzgoju drugih kultura. Tada je također ispostavljeno kako američka korporacija Chiquita koja ima goleme plantaže u Centralnoj Americi loše postupa sa svojim radnicima/ama po pitanju plaća, zdravstvenih uvjeta i mogućnosti da se sindikalno organiziraju. Zbog izloženosti opasnim pesticidima, više od 20.000 radnika u Hondurasu postalo je sterilno za vrijeme rada na plantažama Chiquite (Hertz, 2002). Karipska otočja sudjeluju u europskom uvozu banana sa svega 9 posto, a velike korporacije s plantažama u Južnoj Americi (Chiquita, Del Monte i Dole) pokrivaju dvije trećine svjetske trgovine. Sama Chiquita je tada pokrivala više od petine europskoga uvoza banana (Wallach i Woodall. 2004). Nije naodmet spomenuti da je ta korporacija za vrijeme državnih izbora u SAD-u 1998. godine donirala i republikanskoj i demokratskoj strankici preko pola milijuna dolara zajedno, a ukupno računajući i prijašnje i ostale donacije preko 5 milijuna dolara. Dva dana nakon što je SAD podnio tužbu sudu WTO-a, Chiquita je uplatila pola milijuna dolara donacije demokratskoj stranci. Sankcije od 190 milijuna dolara godišnje trebale su prisiliti EU da promjeni svoju politiku, no od polovice 1999. godine kada su prvi put uvedene, djelomično su se vratile SAD-u kao bumerang. Tadašnja američka trgovinska predstavnica u WTO-u Charlene Barshefsky našla se pod bujicom kritika firmi iz njene matične zemlje jer je preveliko carinjenje određene europske robe i proizvoda zaprijetilo gubitkom američkih radnih mjesta koja su povezana s prijevozom, prerađivanjem, distribucijom i preradom tih proizvoda (cvijeće, mineralna voda, ječam...). Cijeli slučaj ponovno je aktualiziran 2005. godine i početkom kolovoza sud WTO-a presudio je protiv odluke EU-a na zahtjev devet zemalja Južne Amerike. EU je najavila kako neće mijenjati politiku prema karipskim zemljama. Sud WTO-a odobrio je SAD-u penaliranje Europe od 117 milijuna dolara godišnje i to zbog odbijanja europskih zamalja da prihvate govedinu čiji je razvoj potpomognut dodatnim količinama hormona. EU je 2003. godine predala nove studije u kojima se dokazuje štetno djelovanje korištenja hormonski stimulirane govedine te zatražila od SAD da u skladu s tim ukine sankcije. Da i ljudi u SAD-u imaju razloga biti nezadovoljni politikom WTO-a, dovoljno nam govori akcija usmjerena protiv SAD-ovog Clean Air Act-a koje su povele naftne industrije iz Venecuele. CAA zahtijeva od naftnih rafinerija da od 1990. proizvode čišći benzin, što je naftnoj industriji iz Venecuele uz podršku Brazila bilo dovoljno da optuži taj zakon kao anti-free trade. SAD je bio prisiljen od WTO-a na prilagođavanje tog zakona te je 1997. godine dozvoljeno stranim naftnim korporacijama koristiti i prodavati benzin po vlastitim procjenama i odlukama što se tiče sastava. EPA je priznala da se iz ove promjene zakona mogu očekivati negativne posljedice na okoliš. EU i Japan su 1997. godine tužili SAD sudu WTO-a jer je američka savezna država Massachutsetts odlučila da ne želi trgovati s korporacijama koje posluju u Burmi gdje je još uvijek na vlasti diktatorski vojni režim. Naravno, nije iznenađenje istaknuti kako su upravo europske korporacije poput Unilevera, Siemensa i drugih izvršile utjecaj na političare EU-a da zaprijete SAD-u, jer jedna njihova savezna država krši svete postulate "slobodne trgovine". Odluka savezne države je opozvana od centralne vlasti u Washingtonu. Mnogi ipak ističu da od WTO-a najviše profitira SAD. Od svih dosad prijavljenih 150 tužbi sudu WTO-a, sam SAD podnio je 50-ak, a sve zemlje u razvoju zajedno 40 tužbi (Madeley, 2000).

No, najveću tragikomičnost ipak pruža tužba WTO-u koju je 1996. godine podnijela Kanada protiv Francuske zbog odbijanja potonje da dalje uvozi azbest iz Kanade. Kanada je tu svoju tužbu opravdavala pozivajući se na slobodnu trgovinu. Danas je Kanada najveći izvoznik azbesta i drugi po redu proizvođač, a 96% azbesta odlazi u zemlje "Trećega svijeta" koje nemaju razrađene higijenske i zdravstvene regulative. Naravno, korištenje azbesta u Kanadi je radikalno opalo zbog zabrinutih protesta javnosti, ali to nije smetalo Kanadi da u tužbi sudu WTO-a osudi francusku zabranu uvoza azbesta zbog nedovoljnih znanstvenih dokaza o štetnosti azbesta. Također, Kanada je tvrdila kako po pravilima WTO-a zemlje članice imaju pravo regulirati, ali ne i zabraniti azbest, ma šta god im to značilo. Sve zemlje EU-a su poslije slijedile primjer Francuske. Sud je donio presudu u korist Francuske, odnosno u korist zaštite zdravlja ljudi, prvi put od svoga osnutka.

O navedenim i drugim sporovima zbog kršenja "slobodne trgovine", a u cilju smanjivanja zaštite okoliša, ljudskih i radnih prava, zdravstvenih i prehrambenih zakona, odlučuje sud sastavljen od troje ljudi koji nisu odgovorni prema javnosti. Sudovi rade u tajnosti, a svi dokumenti, istrage, prikupljene činjenice smatraju se povjerljivima. Također ne postoji mogućnost žalbe nakon odluke suda WTO-a. Poražena zemlja može birati između tri podjednako loša, a samim time i lažna izbora: promjeniti zakone u skladu s WTO sporazumima o "slobodnoj trgovini", isplatiti odštetu pobjedničkoj strani, ili se suočiti sa sankcijama dok se ne "urazumi". Točnije, postoji mogućnost žalbe kroz glasanje protiv odluke suda. To mora biti izglasano konsenzusom svih zemalja članica WTO-a, odnosno sa stopostotnom podrškom, što je apsurdno, jer bi time zemlja ili zemlje koje su i pokrenule spor odjednom trebale glasati protiv njega.

 

Mnogi se pitaju gdje je kraj ovoj korporacijskoj kontroli. Naime, sporazumi i ugovori unutar WTO-a su dječja igra prema onome što se pokušalo s Multilateral Agreement of Investment (MAI) kojeg su promovirale zemlje okupljene unutar OECD-a. Pregovori o MAI-ju počeli su 1995. godine unutar WTO, ali nakon određenih protesta siromašnih zemalja radi "mira u kući" cijeli proces prebačen je na OECD, gdje su se pregovori nastavili tajno. MAI je zapravo proširenje TRIMs ugovora unutar WTO-a te je pripreman u tajnosti i bez ikakve rasprave u medijima kada je priprema za njegovo puštanje u pogon bila u najvećem zamahu. Aktivisti i aktivistkinje ističu kako su mediji namjerno izbjegavali pisati o ugovoru MAI kako bi suzbili javnu raspravu o tako škakljivoj temi. Naime, New York Times i The Washington Post zajedno su objavili svega osam članaka o ugovoru MAI u 1998. godini (Danaher i Mark, 2003). Ipak, 1997. godine kanadski aktivisti i aktivistkinje su došli/e do dokumenata koji su otkrili ciljeve i stavke MAI-ja te je nastala prava lavina protesta širom svijeta. MAI zahtijeva; direktnu i otvorenu prednost globalnih korporacija pred lokalnim ekonomskim inicijativama; izuzeće za korporacije u odgovornosti prema lokalnome okolišu i ljudima po pitanjima čistoće i zaposlenja; zabrana reguliranja špekulacija, koje su jedan od uzroka organiziranoga monetarnog udara na tzv. azijske tigrove 1997. godine kada je gotovo cijela jugoistočna Azija završila u kolapsu; te šećer na kraju, zabrana odnošenja prema prirodi, radnim i ljudskim pravima kao stavkama vrijednih investiranja. Također, najviše je reakcije izazvao prijedlog koji dozvoljava korporacijama da tuže lokalne vlasti ukoliko procijene da im sputavaju budući profit (Danaher i Mark, 2003). Svjesni ove opasnosti gradovi San Francisco, Seattle, Geneva i drugi vrlo brzo su proglasili "MAI Free Zones" za svoje područje. U prosincu 1998. godine nakon čestih i upornih protesta, OECD je objavio prekid pregovora za MAI. Pokret je slavio pobjedu uz određeni oprez jer se mnoge stavke iz MAI-a pokušalo ugurati u WTO pregovore, uglavnom forsiranjem zemalja EU. Mogućnost da korporacije same procjenjuju tko ih je, kada i zašto oštetio u ostvarivanju profita već postoji u nekim trgovinskim ugovorima. Unutar NAFTA-e postoji "poglavlje 11", koje daje korporacijama pravo da tuže direktno vlade ukoliko dođe do bilo kakve eksproprijacije njihove imovine. Problem je definiranje eksproprijacije u NAFTA-i koje se prilično razlikuje od uobičajenoga. Unutar NAFTA-e to znači ograničavanje korporativnoga profita čak i ako se ide u smjeru jačanja zdravstvenih ili ekoloških zakona. Da se ne radi o pretjerivanju dovoljno govore neki od slučajeva unutar NAFTA-e. Kanadska vlada je 1997. godine zabranila korištenje u benzinu kemijskoga aditiva MMT, koji se povezuje s negativnim utjecajem na nervni sistem. No, Ethyl Corporation, proizvođač MMT-a iz SAD-a tužio je Kanadu sudu NAFTA-e pozivajući se na "poglavlje 11". Kao odštetu, od Kanade je traženo 251 milijun dolara. Da ironija bude veća, MMT je zabranjen u SAD-u, matičnoj državi Ethyl Corporationa, no to ih nije smetalo da istaknu kako je odluka kanadske vlade protivna pravilima NAFTA-e te protivna njihovom normalnom obavljanju posla. NAFTA-in sud je donio odluku kojom se Ethyl Corporation nagrađuje s 17 milijuna odštete nakon čega je kanadska vlada stopirala svoju odluku o zabrani MMT-a (Danaher i Mark, 2003). I kao u kakvom Brechtovom komadu, Kanada nakon toga tuži Kaliforniju zbog odluke te savezne države SAD-a da u benzinu zabrani otrovni kemijski dodatak MTBE (methyl tertial butyl ether). Zanimljivo je kako je MTBE dodan benzinu kako bi se smanjilo zagađenje zraka. No, ispalo je kako MTBE zagađuje vodu, uzrokuje rak, te neurološke i dermatološke probleme kod ljudi. U SAD-u se trenutno vode tužbe protiv 22 korporacije povezane s proizvodnjom ili korištenjem tog aditiva. Iz Lyondell Chemical Co. proizvođača aditiva iz Houstona prebacili su krivnju na druge tvrdeći kako nije ništa sporno u MTBE-u, već u šupljim tankovima iz kojih se benzin izlije u zemlju. Methanex, kanadski proizvođač metanola, glavnog sastojka MTBE-a požalio se NAFTA-inom sudu kako će izgubiti 970 milijuna dolara ukoliko prođe odluka o zabrani tog aditiva u benzinu te je zatražio i takvu odštetu. U istom tonu, korporacija iz Kalifornije Metalclad tužila je Meksiko jer nije dozvoljeno da gradi odlagalište otrovnoga otpada u blizini naselja te im je sud NAFTA-e dodijelio odštetu od 16 milijuna dolara, što je platio Meksiko. Poučeni iskustvom, aktivisti i aktivistkinje već sada izražavaju protivljenje predloženom Ugovoru o slobodnoj trgovini između objih Amerika (FTAA) za koji se tvrdi da će biti samo proširena verzija NAFTA-e koja će korporacijama otvoriti nova tržišta Srednje i Južne Amerike (za sada je samo Kuba izvan pregovora o FTAA).



 
Ups! Zao nam je, ali samo registrovane korisnice/i mogu da objavljuju komentare, klikni ovde da se uloguješ ili registruješ

lgbt

Piše: Dušan Milojević

Dok je u Njujorku prošle nedelje ratifikovan zakon o istopolnim brakovima, što je prosl…

Mišel Fuko

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljst…

drugaciji_svijet_je_moguc
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša


Ekonomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.



BILBORD novoZnate li šta je Kodeks Alimentarius? novoNoam Chomsky o najavi priznanja palestinske države: Upozorenje prije 'tsunamija' u Izraelu novoDnevnik ugostiteljskog radnika anarhista novoSvedoci brutalnog obračuna, Atina 29. 6. 2011. novoS naksalitima kroz prašumu, 6. deo novoAmy Winehouse, SIIIING!!! novoZG Pride 2011 combo novoVesti sa grčkih ulica novoS naksalitima kroz prašumu, 5. deo novoIstina - pismo srednjoškolke iz Fukušime



KontraTV / Submedia
SUBMEDIA | Puck shit up!
Ove nedelje:
1. 100 Seditions!
2. Riot in my Town
3. Nuck Block
4. Chilean Urban Eco-Defense
5. For the Lulz
6. Anti-G20 Comrades
Submedia | Puck shit up!
KontraTV / Aktuelno
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
Grčka vlada je glasala za novu rundu mera štednje, ne bi li obezbedila finansijsku injekciju od strane EU koja bi trabalo da spreči državni bankrot. Ali gnevni demonstranti su nasilno reagovali na takav ishod glasanja, i neposredno ispred parlamenta vode se žestoke bitke između policije i demonstranata. Prizori iz centra Atine podsećaju na ratište, dok u oblacima suzavca promiču figure sukobljenih strana. Stotine hiljada ljudi širom zemlje su stupili u dvodnevni štrajk protiv mera štednje. Oni kažu da je novo ogromno zaduživanje sa katastrofalnim kamatnim stopama taktika čije posledice su već iskusili i da neće ponovo nasesti na istu priču. O tome šta ta odluka grčkog parlamenta znači za Grčku i EU, za RT govori finansijski novinar (koji očigledno ima poteškoća da razlikuje anarhiste i provokatore) Demetri Kofinas.
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
KontraTV / Film
Stranac u šumi
Prvi kontakt u Amazonu: brazilska plemena govore o svojim iskustvima prvog kontakta sa belcima i opasnostima koje su potom usledile.
Stranac u šumi
KontraTV / Aktivizam
Španska revolucija
Španija je 15. maja pokrenula evropsku revoluciju. To što vlada potpuno medijsko pomračenje ne znači da španija ne sija nadom za bolje sutra! Širite zarazu!
Španska revolucija (Muse)
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
Kevin Kamps iz Beyond Nuclear, poznat kao ekspert za pitanja nuklearnog otpada, govori o drugoj havarisanoj nuklearki u Japanu kojoj preti topljenje jezgra reaktora, kao i o konstantnim emisijama radioaktivnih čestica iz nuklearnih elektrana u SAD.

Oko 300 milja jugozapadno od Fukušime nalazi se nuklearni reaktor Mondžu - prototip brzog (fast-breeder) reaktora koji je do vrha napunjenn plutonijumom, najsmrtonosnijim elementom na planeti Zemlji. Prošle godine, nekakav uređaj koji je težak tri tone, pao je na Mondžu reaktor i blokira pristup gorivnim šipkama u jezgru reaktora. Uprkos nekoliko pokušaja, stvari još uvek nisu pod kontrolom. Naredne nedelje ponovo će pokušati da uklone iz reaktora taj objekat težak tri tone, ali kritičari upozoravaju da je ta procedura izuzetno opasna i mogla bi da izazove eksploziju gorivnih šipki. Jedan zloslutni znak koliko je opasna situacija je to što je glavni menadžer elektrane nedavno izvršio samoubistvo. Oštećena NE Mondžu je nuklearna bomba koja svakog časa može da eksplodira što bi zbrisalo grad Kjoto koji se nalazi na svega 60 milja daleko od fabrike, sa populacijom od milion ljudi. A najveći grad u Japanu, Tokio, nalazi se na mestu koje je niz vetar u odnosu na havarisanu NE Mondžu.
Pa, šta sve to znači i šta ima novo u vezi sa ugroženim NE u Sjedinjenim Državama, u Nebraski?
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
Nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi, mnogi ljudi su se pitali koji šta je kog đavola trebalo Japancima da prave nuklearnu elektranu na obali koja je pod stalnim udarima zemljotresa i cunamija. To je kao da su hteli da im se ovo desi - ko bi mogao da bude tako glup? Svakako, u Sjedinjenim Državama se smatra da su Amerikanci mnogo pažljiviji i da više vode računa o tome gde će sagraditi svoje nuklearne elektrane. E pa... nije tako.
NE Fort Calhoun koja se nalazi nadomak Omahe, Nebraska, potpuno je opkoljena vodom. Ali izgleda da to tako ide kada napravite NE posred plavne doline koja se prostire pored Misurija. Voda se zaustavla na nivou koji je pola metra IZNAD ravni na kojoj se nalazi elektrana - i jedina stvar koja sprečava da voda poplavi NE Fort Calhoun, baš kao što je to bio slučaj u Fukušimi, je gumeni zid visine dva metra koji je podignut oko elektrane. Ali nije to jedina ugrožena nuklearka. Nizvodno niz Misuri, na jugoistoku Nebraske, nalazi se NE Cooper koju takođe ugrožava poplava.
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
KontraTV / Aktivizam
People's Revolution at the Dam square
Prvomajske demonstracije širom Evrope i pokret 15 maja (M15) u Španiji su nagovestile novi trend. Ljudi počinju da reaguju, da izlaze na ulice i zauzimaju trgove širom Evrope. Španski pokret "Democracia Real" koji je nastao 15. maja izazvao je nastanak pokreta "Alithini Dimokratia" u Grčkoj deset dana kasnije. Kada se i u Holandiji pojavio sličan pokret, "Echte Democracie", od početka je koncipiran kao deo opštijeg jačanja evropske "Prave demoktarije". Ljudi su na ulicama, reaguju, diskutuju o situciji i odlučuju o svojoj budućnosti na pravi demokratski način. Oni istupaju protiv situacije u kojoj će "drugi oglučivati o njihovoj budućnosti bez njih".

Mi vas očekujemo!
Prava demokratija - otvorena skupština Groningena
http://realdemocracygroningen.wordpress.com
Echte Democracie - narodna revolucija u Holandiji
KontraTV / Aktuelno
Okeani pred izumiranjem
Novi izveštaj pomorskih naučnika kaže da postoji ozbiljna pretnja opstanku tri četvrtine svetskih koralnih grebena. To će imati ogromne posledice po raznovsnost morskog života u okeanima, a može čak biti i okidač novog ciklusa masovnog izumranja.
Okeanima preti izumiranje
 






[ Traži ]