Sreda, April 08, 2009 - 11:08 AM NT -   1941 Reads Pošalji ovaj tekst svome prijatelju i/ili prijateljici p

Globalni napadači (3)

cetvrti_svjetski_rat
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša

Sve više se počinju javljati i glasovi koji osporavaju način računanja siromašnih u svijetu, jer se sumnja u namjeru Svjetske banke i MMF-a da svjesno umanjuju broj siromašnih kako bi opravdali konačne posljedice svoje politike. Dvojica znanstvenika s Columbia University, Sanjay Reddy i Thomas Pogge (2003) istaknuli su u svom istraživanju kako računanje siromaštva pomoću "jednog dolara na dan" nije pošteno, jer se za jedan dolar ne mogu kupiti iste stvari u različitim zemljama, odnosno jedan dolar ne vrijedi svugdje isto. Bankino računanje siromaštva temelji se na "paritetu kupovne moći" gdje se 1 dolar uzima kao granica ispod koje počinje apsolutno siromaštvo.

IMF World Bank OUT!Također se računa koji se sve proizvodi i usluge, a koje jedna ekonomija nudi, mogu kupiti na osnovu te brojke. Problem je što su osnovna dobra češće skuplja u siromašnijim zemljama, a usluge jeftinije, jer je jeftiniji i rad i plaće za poslove koji ih osiguravaju. Ako na primjer za jedan dolar možemo kupiti osnovnih stvari isto kao u Indiji za 30 rupija, ili usluga (čišćenje, taxi, frizer...) u vrijednosti 3 rupija, onda bismo na osnovu ovakve računice mogli zaključiti kako netko tko ima 10 rupija u Indiji ima jednaku kupovnu moć kao netko tko ima 1 dolar u SAD-u. Ali oni u apsolutnom siromaštvu se ne voze taxijem niti idu kod frizera. Tako siromašni u statistikama MMF-a i Svjetske Banke prestaju to biti. Na osnovu kritike Reddyja i Poggea ne može se donijeti konačan zaključak o tomu koliko ima siromašnih na planeti, ali njihovo računanje na osnovu cijene kruha i žitarica diže brojku siromašnih za 30-40 posto (Monbiot, 2003). Time se izražava sumnja u najpopularniju tvrdnju Svjetske banke i ostalih zastupnika neoliberalizma kako je tijekom '90-ih godina prošloga stoljeća došlo do smanjenja postotka siromašnih ljudi na Zemlji s 29 na 23 posto u odnosu na ukupni broj stanovništva. Drugi kritičari slično ističu kako ljudi u zemljama Trećega svijeta mogu biti u statusu siromaštva i sa 3, 4 ili 5 dolara zarađenih na dan. Kritizira se i UN koji je prihvatio takav način računanja u svojim izvještajima i istraživanjima, jer uostalom takav način nije sukladan s onim koji se koristi u samim državama. Time se kontinuirano ponavlja da se u izvještajima Svjetske banke i UN-a pojavljuje manje siromašnih u pojedinim zemljama, nego li što je slučaj kada te zemlje same rade takve izvještaje.[18] Tako se "minorizira svjetsko siromaštvo" kako bi se imidž pojedinih institucija poboljšao u očima javnosti (Chossudovsky, 1998).[19] Svjetska banka i zastupnici njene politike često ističu određene manjkavosti i probleme zbog posljedica koje neoliberalni sistem ostavlja iza sebe, ali uvijek se negdje nameće zaključak kako samo one zemlje koje su integrirane u svjetsku ekonomiju i one koje prihvate politiku "slobodne trgovine" mogu prosperirati i naći brže od ostalih zemalja put iz siromaštva (Sach i Warner, 1995; Dollar i Kraay, 2001; Legrain, 2003). Nekoliko se činjenica previđa u takvim zaključcima. Često se među zemlje koje se uspješno nose s razvojem i borbom protiv siromaštva stavljaju i one koje se i ne bi mogle staviti po definiciji u skupinu neoliberalnih, odnosno u skupinu onih koje su prihvatile koncept "slobodne trgovine" kao najbolji. Dapače, Kina i Indija, pa prije i tzv. azijski tigrovi, imali su cijelo vrijeme prisutnu jaku državu koja je odlučivala kako će se i unutar kojih sektora ulagati. Također se ističe kako se pri tome zanemaruje autokratski, a u najmanju ruku nedemokratski državni sistem koji upravlja cijelim ekonomskim sistemom, kao u slučaju Kine na primjer. Dodatno se ističe kako razvoj, ako je do njega i došlo, isto kao i u globalnim razmjerima i ovdje ostavlja veliku masu gubitnika. Na primjer, u razvoju Kine uglavnom sudjeluju priobalne regije, dok je unutrašnjost i dalje obilježena siromaštvom. Ironija je da se to ponekad priznaje i u radovima i izvještajima same Svjetske banke gdje se priznaje povećanje nejednakosti između bogatih i siromašnih uslijed procesa globalizacije. Također se ističe kako se liberalizacija trgovine povećala svuda, osim u najbogatijim zemljama. (Milanovic, 2002). Još dok je uvijek bio generalni direktor MMF-a Michel Camdessus priznao je: "Naglo provođena liberalizacija u tranzicijskim zemljama vođena je protiv zdravog razuma..." (Nikolovska i Sundač, 2001: 42). Također po izvještajima Svjetske banke vidljivo je kako su zemlje u razvoju imale veći razvoj u tzv. neglobaliziranoj eri (1960.-1980.) nego u tzv. globaliziranoj (1980.-1997.). Zemlje Južne Amerike su u prethodnom razdoblju imale zamjetan razvoj, dok su u kasnijem razdoblju kao najbolji primjeri prihvaćanja neoliberalne politike bile praktički u stanju stagnacije. Afričke zemlje su opasno nazadovale, dok podaci pokazuju rast jedino za istočnoazijske zemlje gdje je država, kao što smo rekli, igrala značajnu ulogu u razvoju (Weisbrot, 1999; 2002; Murshed, 2003). Uostalom, i rezultati MMF-a pokazuju kako liberalizacija i ukidanje carina ne vodi do razvoja u siromašnim zemljama (Dresner, 2003). Ovdje je zanimljivo napomenuti kako su slični zaključci mogli biti iščitani čak i u analizi posljedica strukturalnih programa prilagođavanja koju je načinila Structural Adjusment Participatory Review Initiative (SAPRI), tijelo stvoreno 1997. godine kao izražaj zajedničke suradnje Svjetske banke i nevladinih organizacija. No, u izvještaju iz 2002. godine ističu se loše posljedice Bankinih projekata i politike za najugroženije skupine stanovništva: žene, male farmere i seljake, radnike, nezaposlene. U veljači ove godine World Bank's Operations Evaluation Department (OED) koji je odjel same Banke objavio je evaluaciju projekata Svjetske banke u kojoj se ističe kako je pristup svjetskim programima "slabo definiran", a glasovi zemalja u razvoju "neadekvatno reprezentirani".[20]

Kriteriji koje koristi Svjetska banka u svojem djelovanju dovode se u pitanje i u drugim kategorijama. Ističe se kako nije čudno što Svjetska banka financira socijalno neosjetljive i ekološki neodržive projekte kad su joj i sami kriteriji niski u aspektima na koje utječu. Na primjer, kriteriji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) za dozvoljenu količinu arsena u pitkoj vodi su 100 puta stroži, kriteriji Agencije za zaštitu okoliša (EPA) SAD-a za proglašenje zagađenja živom su 14 puta stroži, a za olovo 12 puta stroži.

Svjetsku banku proglašava se licemjernom kada izražava brigu za okoliš, klimatske promjene ili ističe svoju prvorazrednu ulogu u očuvanju bioraznolikosti. Carol Welch iz ekološke udruge Friends of the Earth (2003) kaže kako je Svjetska banka 2002. godine ukinula svoju odluku iz '90-ih godina prošloga stoljeća o prestanku podupiranja projekata sječe drveća u tropskim kišnim šumama. IFC kao dio Svjetske banke nastavio je financirati prvo uništavanje Amazone kroz podržavanje sa 155 milijuna dolara projekta André Amaggi Corporation za dvije plantaže soje zbog čega se uništava prašuma. Predsjednik Maggi Group, najvećega privatnog proizvođača soje na svijetu, je Blairo Maggi. Blairo Maggi je ujedno i predsjednik države Mato Grosso gdje se provode projekti financirani od IFC-a. Pritom treba napomenuti kako je upravo potreba za govedinom bogatih zemalja uzrok uništavanja amazonskih šuma, jer se traže novi prostori za pašnjake. EU zauzima u brazilskom izvozu govedine čak 40 posto (Vidal, 2004).

U tom kontekstu sve fraze i projekti Svjetske banke o klimatskim promjenama i bioraznolikosti izgledaju kao zavaravanje javnosti te povratak Svjetske banke tzv. high risk/high reward projektima i nastavak politike "kockanja ljudskim životima". Svjetska banka je bila jedna od osnivačica programa za razvoj održivog razvoja i politka Global Environmental Facility (GEF) osnovanog 1991. godine. Drugi partneri su dvije agencije UN-a, od kojih UNDP osigurava tehničku podršku i priprema projekte, UNEP osigurava integritet projekata. Svjetska banka ima ulogu upravitelja projekta (Elliott, 2003). S početnim kapitalom od jedne milijarde dolara ulaganja u ekološki obazrive projekte rastu pa je tako Klaus Toepfer izvršni direktor UN-ovog programa za okoliš (UNEP) na konferenciji u Johannesburgu oduševljeno najavio suglasnost 32 predstavnika najbogatijih vlada da povećaju investiranje u GEF fond na 3 milijarde dolara u razdoblju 2002.-2006. Cifre koje se odvajaju za ovakve projekte miljama su daleko od onih koje se izdvajaju za projekte koji uništavaju prirodu. S druge strane, neka zemlja može dobiti dozvolu sudjelovanja u GEF programu samo ako plati 4 milijuna dolara u fond programa. Tako kritika ističe da isto kao i moć glasova u Svjetskoj banci i ovaj projekt ostaje zatvoren za siromašne zemlje (Elliot, 2003). Na jednom od memoranduma koji su "procurili" iz Svjetske banke vidi se kako su u Svjetskoj banci svjesni opasnosti koju sa sobom nose projekti iskorištavanja nafte i plina, ruda, šuma te neodrživih resursa koji su svrstani u crvenu skupinu "jasne i stalne opasnosti". Sektori su poredani po stupnjevima s obzirom na njihove posljedice, ali i s obzirom na "globalnu zabrinutost" i prosvjede protiv takvih projekata. Ipak, u Svjetskoj banci u istom dokumentu ističu kako su upravo ti sektori nafta, plin i rudarstvo najisplativiji. I zaista, od 1992. godine i konferencije o održivom razvoju u Riju pa do one u Johanesburgu nakon 10 godina, Svjetska banka je preko tri četvrtine svojih energetskih projekata financirala kroz sektore nafte, plina i ugljena. Financirajući takve projekte s iskorištavanjem fosilnih goriva, Svjetska banka će doprinijeti ukupnoj svjetskoj emisiji CO2 s preko 48 milijardi tona koliko će se kroz te projekte emitirati CO2 tijekom njihova rada. Na te projekte potrošeno je čak 26,5 milijarde dolara, a na projekte iskorištavanja obnovljivih izvora te energetske efikasnosti potrošeno je manje od 2 milijarde dolara u tom razdoblju. Odnos između prve i druge skupine projekata iznosio je tijekom tih deset godina omjer 18:1. Svjetska banka je dala zajam Kini od 2 milijuna dolara za smanjenje emisije stakleničkih plinova. Iste godine u Kinu je od Svjetske banke investirano 630 milijuna dolara kreditima za projekte iskorištavanja fosilnih goriva (Elliot, 1998). Najava Svjetske banke 2004. godine kako će povećati ulaganja u obnovljive izvore energije za 200 milijuna godišnje više je šamar zaštiti prirode i zdravlju ljudi, nego iskrena namjera da se zaštite. Radi se o cifri koju Svjetska banka potroši na samo jedan malo veći projekt u koji je uključeno iskorištavanje fosilnih goriva. Nasuprot 200 milijuna dolara za obnovljive izvore energije, Svjetska banka godišnje izdvoji 2,5 milijardi dolara na energetske projekte, od kojih velika većina uključuje iskorištavanje fosilnih goriva. Od 1994. do 2004. odnos tih projekata je bio 23:1 u korist fosilnih goriva. Čak i 2004. godine, 94 posto energetskih projekata Svjetske banke odlazilo je na iskorištavanje fosilnih goriva. Dapače, krajnja je problematična namjera takvih projekata od kojih lokalno stanovništvo nema koristi, već se zadovoljavaju apetiti globalnih korporacija i gladna zapadna tržišta. Od ukupnoga broja 45 posto od 20-25 milijardi dolara koliko uobičajeno Banka daje kredita ode direktno zapadnim korporacijama. Institute for Policy Studies (2003) istražio je podatke same Svjetske banke i uočili su kako je 82 posto projekata vezanih za iskorištavanje nafte koje je Svjetska banka financirala od 1992. godine završilo kao izvoz nafte u SAD, EU, Kanadu, Australiju i Novi Zeland. Komisija Senata SAD-a pronašla je "tihe kanale" Svjetske banke kojima se pomagalo određenim korporacijama da dobiju poslove u zemljama u razvoju, specificirajući slučaj Enrona nakon bankrota te korporacije. Time se povećala i ranjivost projekata Svjetske banke na korupciju. Za svaki dolar koji uđe u Svjetsku banku iz SAD-a, vrati se 1,3 dolara preko projekata i ugovora koje dobivaju američke korporacije (Barlow i Clark, 2001).

 

Svjetska banka je također i najveći kreditor velikih brana uz koje se u zemljama u razvoju veže prisilno raseljavanje ljudi, kršenje ljudskih prava, korupcija te uništavanje bioraznolikosti. Do danas je zbog gradnje takvih brana raseljeno između 40 i 80 milijuna ljudi, pri čemu je samo zbog projekata koje je financirala Svjetska banka raseljeno više od 10 milijuna ljudi. U Bankinom izvještaju iz 1994. godine Resettlement and Development ističe se pogoršanje ekonomskog stanja za "veliku većinu muškaraca, žena i djece koji su preseljeni zbog projekata financiranih od strane Svjetske banke" bez ikakve direktne koristi od tih projekata.[21] Svjetska banka je nakon određene pauze zbog čestih i jakih kritika prošle godine odlučila ponovno krenuti u financiranje velikih brana premda je čak i Svjetska komisija o branama (WCD) osnovana uz inicijativu Svjetske banke savjetovala da se izbjegava financiranje velikih brana. Banka je 2003. godine donijela svoju Water Resources Sector Strategy koja prihvaća investiranje u velike hidroelektrane i nužnu privatizaciju izvora pitke vode. Eric Duchemin iz IPCC-a ističe kako je teza o hidroelektranama kao zelenim postrojenjima čista farsa. Ne samo da velike hidroelektrane znatno uništavaju živote ljudi i cijele ekosustave, već ih se s energetskog stajališta sve manje smatra zelenima. Dapače, istraživanja provođena u Brazilu pokazala su kako znatno doprinose emisiji stakleničkih plinova CO2 jer se emitiraju uništavanjem stabala poplavljivanjem dolina gdje je CO2 zarobljen, ali velika negativna posljedica je i emisija metana, koji nastaje truljenjem biljaka i njihovih ostataka pod naplavljenom vodom bez prisustva kisika (Graham-Rowe, 2005). Ono što je najgore u uvrštavanju Svjetske banke u svoje "zelene" projekte je i izgradnja velikih hidroelektrana koje ne samo da imaju štetne posljedice po okoliš, već u mnogim slučajevima uzrokuju i kršenja ljudskih prava jer se lokalno stanovništvo prisiljava na iseljavanje. U razdoblju od 2000.-2004. 88,5 posto zajmova unutar toga sektora uključivalo je i obavezu privatizacije izvora pitke vode. 91 posto zajmova za vodu i sanitarije Svjetske banke uključivalo je i povećanje cijene za uslugu opskrbe pitkom vodom. Više od 50 posto tržišta pitkom vodom kontroliraju svega tri korporacije: Suez, Vivendi i RWE. Suez je vlasnik manjih podružnica u preko 120 zemalja i već 100 milijuna ljudi ovisi o vodi koja je njegovo vlasništvo. I korporacije iz drugih sektora počinju vodu shvaćati kao robu i dobru priliku za tržište pa su značajna ulaganja već pokrenuli Enron, Bechtel pa čak i Monsanto. Svjetska banka je s General Electricom i fondom Georga Sorosa osnovala Globalni energetski fond koji će poticati daljnju privatizaciju i energije i vode po svijetu (Shiva, 2000). Kako to izgleda u praksi daje nam primjer bolivijskoga grada Cochabamba. Korporacija Bechtel je 1999. godine preuzela vodoopskrbu bolivijskoga grada Cochobambe te odmah nakon toga povećala cijenu vode za više od 200 posto. Time bi većina stanovništva izdvajala za vodu četvrtinu ili petinu svoje mjesečne plaće. Neki dijelovi ugovora koji je prvotno potpisala bolivijska vlada s Bechtelom zaista su nevjerojatni. Tako je Bechtel tim ugovorom dobio pravo kontrolirati ne samo gradski vodovod, već i sustave za navodnjavanje i bunare u ruralnim područjima u što država uopće nije investirala već su si ljudi sami to izgradili. Bechtel je dobio pravo na kišu. Sljedeće godine u Cochobambi izbijaju neredi, vojska ubija jednog prosvjednika, ali nakon odbijanja povlačenja prosvjednika s ulica grada, vlada objavljuje da se raskida ugovor s Bechtelom te se upravljanje vodom vraća pod kontrolu grada i civilnih inicijativa. No, nakon toga Bechtel zahtijeva 25 milijuna dolara odštete od Bolivije zbog ukidanja ugovora te tuži Boliviju sudu Svjetske banke ICSID-u. Smatrajući i sam sud tajnim i netransparentnim prema javnosti, kritičari ističu kako se i samu Svjetsku banku ne može smatrati neutralnom u ovom slučaju, budući da je Svjetska banka ne samo poznata po promoviranju privatizacije izvora pitke vode i vodoopskrbnih sustava već je upravo to i naložila vladi Bolivije kao dio "reprogramiranja duga". I sam predsjednik Svjetske banke, James Wolfensohn izjavio je tijekom nereda u gradu kako je podizanje cijene vode bilo opravdano. Nadalje se ističe kako je i samo podizanje optužbe upitno budući da je Bechtel dobivanje kontrole nad vodoopskrbom u Cochabambi dobio na način da svoju tamošnju podružnicu registrira kao nizozemsku korporaciju, čime je dobio pravo na tužbu ICSID-u jer Nizozemska i Bolivija priznaju taj sud u svojim bilateralnim sporovima (NfN, 2003).

Kao naručen krajnji dokaz ovim sumnjama i kritikama došao je i izvještaj Bankinog posebnog tima koji je trebao dati savjete Svjetskoj banci upravo za budući odnos prema iskorištavanju sirovina, posebno onih fosilnih. Extractive Industries Review (2003) stvoren je 2001. godine za vrijeme sastanka Svjetske banke i MMF-a u Pragu i trebao je odgovoriti koliko je iskorištavanje fosilnih goriva u skladu s Bankinom proklamiranom borbom protiv siromaštva. Nakon dvije godine u izvještaju je preporučeno da Svjetska banka: odmah prekine s financiranjem svih projekata vezanih za iskorištavanje ugljena; kroz tranzicijski period osigura potpunu podršku za radnike i zajednice (po)vezane za projekte iz gore navedenih sektora; postepeno prestane financirati projekte vezane za iskorištavanje nafte do 2008. godine (preporuka dana za veće investiranje u iskorištavanje plina); promijeni smjer između financiranja projekata vezanih za iskorištenje fosilnih goriva i onih koji se tiču obnovljivih izvora energije, očuvanja energije i efikasnosti koliko prije bude moguće; te se predlaže da zaštita ljudskih prava bude integralni dio projekata Svjetske banke (IPS, 2003). No, odgovor iz Svjetske banke bio je kako "prihvaćanje takve politike ne bi bilo u skladu s misijom Svjetske banke u borbi protiv siromaštva i poboljšavanju životnoga standarda ljudi u zemljama u razvoju". Također je odgovoreno kako bi "prestanak financiranja projekata vezanih za iskorištavanje nafte bio nepravedno kažnjavanje malih i siromašnih zemalja koje trebaju zaradu od iskorištavanja nafte kako bi stimulirale ekonomski rast i smanjile siromaštvo" (Beattie, 2004). Također je napomenuto iz Svjetske banke da same zemlje ne bi željele prekid takvih projekata te kako nema smisla da Svjetska banka izađe iz njih kada bi se oni provodili i bez njenog sudjelovanja. Iz britanskoga Odjela za Međunarodni razvoj (DFID) čestitano je na radu i rezultatima timu za EIR izvještaj, ali je nakon toga, par rečenica kasnije, istaknuto kako su "zabrinuti pretežno negativnim tonom izvještaja". Kao prilog stavu da od projekata iskorištavanja fosilnih goriva imaju najviše koristi siromašne zemlje i njihovo stanovništvo, dan je primjer Čada i koristi koju lokalne zajednice i ljudi imaju od projekta naftovoda koji ide do Kameruna. No, da ironija bude veća, upravo je nezavisni inspekcijski tim angažiran od same Svjetske banke predložio povlačenje iz tog projekta jer "dvije od najsiromašnijih zemalja riskiraju uništavanje okoliša i uskraćivanje sudjelovanja lokalne populacije u pravednom korištenju profita" (Beattie, 2002). Iz projekta su čak zbog mogućih negativnih socijalnih i ekoloških posljedica izašle i neke od naftnih korporacija (Shell, BP...), da bi danas konzorcij ostao predvođen najvećom naftnom korporacijom na svijetu Exxon-Mobilom. Projekt vrijedan 4 milijarde dolara proći će kroz 13 riječnih slivova svom svojom dužinom od preko 1000 kilometara. Od projekta koji će donijeti profit od 8 milijardi dolara, Kamerun će dobiti svega 7 posto, Čad 22 posto, a konzorcij naftnih korporacija na čelu s ExxonMobilom, Petronasom i ChevronTexacom će zaraditi 71 posto od profita. Brojne grupe i organizacije iz regije i svijeta koje se bave zaštitom okoliša i ljudskim pravima prosvjedovale su protiv ovog projekta. Nije naodmet spomenuti kako je predsjednik Čada Idriss Deby kupio oružje novcem kojeg je dobio od naftnih korporacija koje sudjeluju u izgradnji naftovoda kao bonus nagradu za podršku projektu. Predstavnici i predstavnice organizacija za ljudska prava i ekološke grupe ističu kako će se to oružje iskoristiti protiv vlastitih građana i građanki ukoliko budu previše aktivni u borbi protiv naftovoda. U Svjetskoj banci ističu kako "projekt može biti katalizator za veću demokraciju". Zaista se možemo zapitati o njegovoj normalnosti kada Wolfensohn kritizira siromašne zemlje jer previše ulažu u naoružanje, a ne u obrazovanje. Kaže tip koji predsjeda instituciji s čijim je kreditom za naftovod Kamerun-Čad predsjednik potonje zemlje kupio oružje. Kaže tip koji predsjeda institucijom koja inzistira na cijeđenju siromašnih i vraćanje nepovratljivih (doduše, tjera nas tu mnogo toga na povraćanje) dugova, što rezultira nemogućnošću tih zemalja da ulažu u to Wolfensohnu tako milo obrazovanje. Time je i više nego upitna predanost Svjetske banke u sprečavanju sukoba ili popravljanju ratnih rana koje mnoga društva danas imaju. U iščitavanju njenih izvještaja pronalaze i "priznanja" u stvaranju uvjeta za rat jer sami predstavnici te institucije ističu kako bi bilo "posebno korisno" u sprečavanju ratova kada bi najsiromašnije zemlje mogle "učiniti raznolikijom svoju ovisnost o izvozu primarnih roba", dakle upravo suprotno onome što su MMF i Svjetska učinile odredivši, zbog vjerovanja u teoriju komparativnih prednosti, svakoj zemlji određene sirovine kojima će trgovati i sudjelovati u svjetskoj ekonomiji, odnosno otplaćivati dug (Bretton Woods Project, 2004: 4). Naime, ukoliko ekonomija neke zemlje ovisi samo o jednom ili o malom broju izvora, povećava se mogućnost ratova za resurse. Od 1998.-2000. čak 70 siromašnih zemalja zarađivalo je od svog izvoza sa svega tri vrsta roba. Time su, naravno, mnogo ranjivije na promjene na globalnom tržištu i mnogo ovisnije o diktatu globalnih institucija.

Ponekad licemjerstvo koje izbija iz gotovo svake pore ove institucije zaista nema granica. Tako bivši direktor Svjetske banke James Wolfenson u ekskluzivnoj kolumni u Večernjem listu (17.10.2001) zagovara "smanjivanje trgovinskih zapreka" i "usmjeravanje pomoći u razvoju da se osiguraju dobri rezultati". Wolfensohn se žali na "te poljoprivredne subvencije koje sputavaju šanse Afrike da izađe iz siromaštva" (Engler, 2003). Nicholas Stern, potpredsjednik Svjetske banke misli kako su poljoprivredne subvencije u bogatim zemljama "etički neopravdane". Grabi svoju priliku za kolumnu u Večernjem listu (13.12.2000.) i bez ikakva srama piše kako visoke carine te subvencije bogatih zemalja sprečavaju proizvode iz siromašnih zemalja da uđu na njihovo tržište. Iz Svjetske banke često kritiziraju velike poljoprivredne subvencije bogatih zemalja i optužuju ih kako time sprečavaju razvoj siromašnih zemalja. Maltene, kvare posao Svjetskoj banci u borbi protiv siromaštva. Također u siječnju 2005. godine Banka je izdala studiju Global Agricultural Trade and Developing Countries na kojoj su radili brojni Bankini ekonomisti. U njoj se pak ističe kako će "razvojna strategija temeljena na izvozu poljoprivrednih roba vjerojatno osiromašiti trenutno političko okruženje". Dodatno se i u ovoj studiji ističe kako je protekcionizam ostao u visokom stupnju u industrijaliziranim zemljama, dok su siromašne zemlje "značajno liberalizirale svoje poljoprivredne sektore od 1980-ih".[22] No, upravo su MMF i Svjetska banka godinama prisiljavale siromašne zemlje da restrukturiraju svoje poljoprivrede, okrenu se izvozu Zapadu potrebnih sirovina, egzotičnih proizvoda i agruma te otvore svoja tržišta upravo subvencioniranim proizvodima sa Zapada. Kako to u praksi izgleda možemo vidjeti na primjeru Malavija. Malavi je bila jedna od zemalja koja je patila od gladi 2002. godine. Direktan uzrok tome bila je i politika MMF-a i Svjetske banke koja je zahtijevala od te zemlje da privatizira poljoprivredni sektor. U zamjenu za nove kredite Malavi je prisiljen smanjiti subvencije za male farmere i deregulirati kontrolu cijena. Kukuruz je poskupio 400 posto u manje od godinu dana. U trenutku humanitarne krize Malavi je i dalje bio obavezan izdvojiti 20 posto iz svoga budžeta na otplatu duga. Kako bi otplatili dug, Malaviju je početkom 2002. godine naloženo da proda 167.000 tona iz žitnih rezervi. U travnju iste godine Malavi je optužen za korupciju i izbačen iz HIPC inicijative. UN-ovo tijelo koje se bavi naseljevanjem i stanovanjem, UN habitat, u svom izvještaju najavio je kako će unutar sljedećih 30 godina svaka treća osoba živjeti u slamovima, posebno u siromašnim zemljama. Trenutno je to slučaj s jednom šestinom stanovništva, a za to je kriva "laissez-faire globalizacija i neoliberalne ekonomske politike koje se nameću siromašnim zemljama od institucija kao što su MMF i WTO" jer umanjuju mogućnost življenja izvan gradova u tim zemljama. Gradovi se nekontrolirano naseljavaju zbog potrage za poslom i siromaštva u ruralnim područjima (Vidal, 2003). Brojne organizacije, posebno iz zemalja u razvoju, kritične su prema poljoprivrednim projektima Svjetske banke od kojih gotovo svi uključuju ogromno korištenje pesticida i herbicida, dok danas sve više projekata uključuje i GMO. Od 1988.-1995. godine Svjetska banka je odobrila kredite za kupovinu pesticida u vrijednosti od 250,75 milijuna dolara. Dobitnice tih kredita su svega šest najvećih agrokemijskih korporacija od kojih sve sjede u savjetodavnom odboru za poljoprivredu Svjetske banke. Je striček Wolfie je, te poljoprivredne subvencije na Zapadu su stvarno grozne.

Kao primjer dosljednog cinizma neoliberalnoga kapitalizma James Wolfensohn je u travnju 2005. godine nakon završetka mandata u Svjetskoj banci otišao na novo radno mjesto u jedno od najsiromašnijih područja na Zemlji. James Wolfensohn će raditi kao glavni koordinator pomoći Palestincima te će nadgledati i povlačenje Izraela iz Pojasa Gaze. Također je, nakon što je otišao s toga radnog mjesta, istaknuo kako bi bilo bolje imati transparentniji postupak imenovanja predsjednika Svjetske banke. Onda nas je totalno iznenadila vijest u studenom ove godine kako je Wolfensohn dobio posao u najvećoj banci na svijetu Citibank koja je dio grupacije Citigroup. U Citigroupu znaju da nije lijepo biti nezahvalan. Wolfensohn je postao viši savjetnik za globalne strategije i međunarodne odnose.

 

A umjesto vuka došao je vuk (o, dragi vukovi ispričavam se što vas trpam u ovo društvo). Otišao Wolfie, došao Wolfie. I odmah pokazao dosljednost svom prethodniku oštro prosvjedujući protiv poljoprivrednih subvencija bogatih zemalja. Gotovo sve nevladine udruge protestirale su protiv postavljanja Johna Wolfowitza, idejnoga sukreatora rata protiv Iraka, na mjesto nasljednika Jamesa Wolfensohna. Razlog je bio što takav grdi lik dolazi na mjesto institucije kojoj piše da se bori za svijet bez siromaštva. No nekako ne mogu izdržati a da se ne svrstam među one koji u toj Bushevoj odluci ne vide ništa čudno. Dapače, ima li išta normalnije od toga da osoba koja je kreirala isporučivanje demokracije Iraku zasjedne na mjesto institucije koja to sličnom taktikom radi na globalnom nivou. Pomalo je smiješna ta djetinjasta naivnost civilnoga društva koja se bazira na žestokoj spremnosti prosvjedovanja protiv očitih baraba, dok uglađene macane lakše trpi. Takvo etičko vrludanje može se opisati i kroz komentar: "Ma je onaj Clinton isto rokao po Iraku, al' ti, tak je lepo onaj saksofon sviral, vidi se pravi gospodin. A i žene je šarmiral. Nije ko ovaj primitivni Bush". Daleko da mi je ovdje namjera pozivati na štednju kritikom primitivniju verziju i globalnih i lokalnih glavešina, no u najmanju ruku je smiješno, u najveću ruku tužno, bazirati kritiku Wolfowitzove nove funkcije preko stava kako ipak nije u redu da vodi instituciju koja se bori protiv siromaštva. Pentagon može, Svjetska banka ne. A Bush je o razlozima imenovanja grdog Wolfieja lijepo rekao: "On je upravljao velikom organizacijom. Svjetska banka je velika organizacija; Pentagon je velika organizacija. On je bio uključen u upravljanje tom organizacijom" (Vest, 2005). Dakle, čovjek ima menadžerske sposobnosti i kako to ti civilnjaci ne razumiju. Ovakvim pristupom nevladinih udruga zanemaruje se činjenica kako je manje važno je li nasmiješeni Wolfie ili grdi Wolfie na čelu Svjetske banke jer je problem Svjetske banke problem institucije, cjelokupnoga sistema, a ne jedne osobe koja joj je na čelu. Također, pri tom kao da se zaboravlja da je Svjetska banka dio sistema u kojem godišnje umre više od 10 milijuna ljudi zbog gladi ili bolesti povezanih s glađu i pothranjenošću. U Drugom svjetskom ratu ubijeno je 60 milijuna ljudi u sedam godina. A danas, 10 milijuna ljudi umre pored obilja hrane i lijekova svake godine, jer živimo u sistemu gdje umireš ako nemaš novaca. Zar je onda zaista pretjerivanje uspoređivati posljedice neoliberalnog sistema s posljedicama Drugoga svjetskog rata? Dug zemalja u razvoju je "najveća ekonomska, kulturna i humanitarna katastrofa našega doba" (Rowbotham, 2000). Ova katastrofa stoji uz bok dvjema najvećim strahotama 20. stoljeća, svjetskim ratovima. Sasvim je moralno i legitimno zahtijevati ukinuće tih institucija nakon što plate odštetu zbog raznih oblika patnje koje godinama proizvode po ustaljenom obrascu.



 
Ups! Zao nam je, ali samo registrovane korisnice/i mogu da objavljuju komentare, klikni ovde da se uloguješ ili registruješ

lgbt

Piše: Dušan Milojević

Dok je u Njujorku prošle nedelje ratifikovan zakon o istopolnim brakovima, što je prosl…

Mišel Fuko

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljst…

drugaciji_svijet_je_moguc
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša


Ekonomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.



BILBORD novoZnate li šta je Kodeks Alimentarius? novoNoam Chomsky o najavi priznanja palestinske države: Upozorenje prije 'tsunamija' u Izraelu novoDnevnik ugostiteljskog radnika anarhista novoSvedoci brutalnog obračuna, Atina 29. 6. 2011. novoS naksalitima kroz prašumu, 6. deo novoAmy Winehouse, SIIIING!!! novoZG Pride 2011 combo novoVesti sa grčkih ulica novoS naksalitima kroz prašumu, 5. deo novoIstina - pismo srednjoškolke iz Fukušime



KontraTV / Submedia
SUBMEDIA | Puck shit up!
Ove nedelje:
1. 100 Seditions!
2. Riot in my Town
3. Nuck Block
4. Chilean Urban Eco-Defense
5. For the Lulz
6. Anti-G20 Comrades
Submedia | Puck shit up!
KontraTV / Aktuelno
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
Grčka vlada je glasala za novu rundu mera štednje, ne bi li obezbedila finansijsku injekciju od strane EU koja bi trabalo da spreči državni bankrot. Ali gnevni demonstranti su nasilno reagovali na takav ishod glasanja, i neposredno ispred parlamenta vode se žestoke bitke između policije i demonstranata. Prizori iz centra Atine podsećaju na ratište, dok u oblacima suzavca promiču figure sukobljenih strana. Stotine hiljada ljudi širom zemlje su stupili u dvodnevni štrajk protiv mera štednje. Oni kažu da je novo ogromno zaduživanje sa katastrofalnim kamatnim stopama taktika čije posledice su već iskusili i da neće ponovo nasesti na istu priču. O tome šta ta odluka grčkog parlamenta znači za Grčku i EU, za RT govori finansijski novinar (koji očigledno ima poteškoća da razlikuje anarhiste i provokatore) Demetri Kofinas.
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
KontraTV / Film
Stranac u šumi
Prvi kontakt u Amazonu: brazilska plemena govore o svojim iskustvima prvog kontakta sa belcima i opasnostima koje su potom usledile.
Stranac u šumi
KontraTV / Aktivizam
Španska revolucija
Španija je 15. maja pokrenula evropsku revoluciju. To što vlada potpuno medijsko pomračenje ne znači da španija ne sija nadom za bolje sutra! Širite zarazu!
Španska revolucija (Muse)
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
Kevin Kamps iz Beyond Nuclear, poznat kao ekspert za pitanja nuklearnog otpada, govori o drugoj havarisanoj nuklearki u Japanu kojoj preti topljenje jezgra reaktora, kao i o konstantnim emisijama radioaktivnih čestica iz nuklearnih elektrana u SAD.

Oko 300 milja jugozapadno od Fukušime nalazi se nuklearni reaktor Mondžu - prototip brzog (fast-breeder) reaktora koji je do vrha napunjenn plutonijumom, najsmrtonosnijim elementom na planeti Zemlji. Prošle godine, nekakav uređaj koji je težak tri tone, pao je na Mondžu reaktor i blokira pristup gorivnim šipkama u jezgru reaktora. Uprkos nekoliko pokušaja, stvari još uvek nisu pod kontrolom. Naredne nedelje ponovo će pokušati da uklone iz reaktora taj objekat težak tri tone, ali kritičari upozoravaju da je ta procedura izuzetno opasna i mogla bi da izazove eksploziju gorivnih šipki. Jedan zloslutni znak koliko je opasna situacija je to što je glavni menadžer elektrane nedavno izvršio samoubistvo. Oštećena NE Mondžu je nuklearna bomba koja svakog časa može da eksplodira što bi zbrisalo grad Kjoto koji se nalazi na svega 60 milja daleko od fabrike, sa populacijom od milion ljudi. A najveći grad u Japanu, Tokio, nalazi se na mestu koje je niz vetar u odnosu na havarisanu NE Mondžu.
Pa, šta sve to znači i šta ima novo u vezi sa ugroženim NE u Sjedinjenim Državama, u Nebraski?
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
Nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi, mnogi ljudi su se pitali koji šta je kog đavola trebalo Japancima da prave nuklearnu elektranu na obali koja je pod stalnim udarima zemljotresa i cunamija. To je kao da su hteli da im se ovo desi - ko bi mogao da bude tako glup? Svakako, u Sjedinjenim Državama se smatra da su Amerikanci mnogo pažljiviji i da više vode računa o tome gde će sagraditi svoje nuklearne elektrane. E pa... nije tako.
NE Fort Calhoun koja se nalazi nadomak Omahe, Nebraska, potpuno je opkoljena vodom. Ali izgleda da to tako ide kada napravite NE posred plavne doline koja se prostire pored Misurija. Voda se zaustavla na nivou koji je pola metra IZNAD ravni na kojoj se nalazi elektrana - i jedina stvar koja sprečava da voda poplavi NE Fort Calhoun, baš kao što je to bio slučaj u Fukušimi, je gumeni zid visine dva metra koji je podignut oko elektrane. Ali nije to jedina ugrožena nuklearka. Nizvodno niz Misuri, na jugoistoku Nebraske, nalazi se NE Cooper koju takođe ugrožava poplava.
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
KontraTV / Aktivizam
People's Revolution at the Dam square
Prvomajske demonstracije širom Evrope i pokret 15 maja (M15) u Španiji su nagovestile novi trend. Ljudi počinju da reaguju, da izlaze na ulice i zauzimaju trgove širom Evrope. Španski pokret "Democracia Real" koji je nastao 15. maja izazvao je nastanak pokreta "Alithini Dimokratia" u Grčkoj deset dana kasnije. Kada se i u Holandiji pojavio sličan pokret, "Echte Democracie", od početka je koncipiran kao deo opštijeg jačanja evropske "Prave demoktarije". Ljudi su na ulicama, reaguju, diskutuju o situciji i odlučuju o svojoj budućnosti na pravi demokratski način. Oni istupaju protiv situacije u kojoj će "drugi oglučivati o njihovoj budućnosti bez njih".

Mi vas očekujemo!
Prava demokratija - otvorena skupština Groningena
http://realdemocracygroningen.wordpress.com
Echte Democracie - narodna revolucija u Holandiji
KontraTV / Aktuelno
Okeani pred izumiranjem
Novi izveštaj pomorskih naučnika kaže da postoji ozbiljna pretnja opstanku tri četvrtine svetskih koralnih grebena. To će imati ogromne posledice po raznovsnost morskog života u okeanima, a može čak biti i okidač novog ciklusa masovnog izumranja.
Okeanima preti izumiranje
 






[ Traži ]