Ponedeljak, Mart 16, 2009 - 12:08 AM NT -   2004 Reads Pošalji ovaj tekst svome prijatelju i/ili prijateljici p

GLOBALNI NAPADAČI (2)

cetvrti_svjetski_rat
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša

MMF je također među mnogima sa sličnom namjerom i porukama u izvještaju Common Criticism: Some Responses (2003) odgovorio na sve neutemeljene kritike koje pogađaju ovu instituciju. Gotovo da nema nijedne od ovih kategorija koju akteri alterglobalizacijskoga pokreta ne kritiziraju kao laž ili kao samoreklamerstvo bez pravog pokrića. U odgovoru na izvještaj MMF-a skupina nevladinih organizacija napisala je zajednički odgovor Reallity bites: A rebuttal of the IMF's "Common criticism: some responses" (2003) u kojemu se MMF-u poručuje da se suoči s relanošću. Posebno su ismijavani pokušaji MMF-a da odgovori niječno na pitanja poput: dominiraju li u MMF-u interesi G7 skupine? ili, nastoji li MMF prije svih zadovoljiti interese partnerskih banaka i ekonomskih elita?, jer se u MMF-ovom propagandnom pamfletu tvrdilo kako su usmjereni najviše na pomaganje malim, običnim ljudima.

Kako to izgleda na njihovom vlastitom terenu dovoljno govori zabrana MMF-a da se organizira sindikat u njihovoj zgradi. MMF je uhvaćen u pokušaju sprečavanja organiziranja sindikata čuvara njihovog sjedišta u Washington D.C.-ju, a dvojica čuvara koji su bili najaktivniji u stvaranju sindikata dobili su otkaz. Isti se slučaj ponovio i u sjedištu Svjetske banke gdje je odbijen zahtjev čistača i čistačica u zgradi za malim povećanjem plaće, jer se radi o jednom od najslabije plaćenih poslova. Kako će ove dvije institucije riješiti problem siromaštva i nepravde u svijetu kada ih ne mogu, ili bolje rečeno ne žele, riješiti u svojim zgradama. MMF je dobio i veliku kritiku od najveće unije sindikata u svijetu International Confederation of Free Trade Unions (ICFTU) koji broji preko 150 milijuna članova i članica, jer je iz MMF-a predloženo da iz razloga povećanja konkurentnosti Europa prihvati sistem rada i zapošljavanja kakav ima SAD. Također se u tom smjeru predlagalo i smanjenje socijalnih i radničkih prava. No, tek je komičan pokušaj MMF-a da se prikaže kao slobodan od kontrole najbogatijih elita. Ako znamo da su netransparentnost obje institucije i nedvojbenost kontrole od strane najbogatijih zemalja ugrađene u njihove temelje, sve je još i smiješnije. To se najjasnije odražava kroz strukturu glasova, odnosno moći unutar MMF-a i Svjetske banke. Naime, Svjetska banka ima 184 zemlje članice. Svaka država mora biti i članica MMF-a. Predsjednik Svjetske banke je uvijek osoba iz SAD-a, a MMF-a iz EU-a. Važno je istaknuti kako najviše moći imaju zemlje koje mogu uplatiti najviše. U MMF-u postoji tzv. "kvota pretplate" po kojoj se određuje koliko će koja zemlja imati glasova. Zemlje G8 u MMF-u kontroliraju 48,18 posto glasova, a u Svjetskoj banci 45,71 posto. SAD ima u MMF-u 17,14 posto glasova, a u Svjetskoj banci 16,39 posto. SAD je prije imao oko 20 posto, ali je pod pritiskom pristao smanjiti svoj udio na 17 posto. Kao osiguranje, u pravila je ušla odredba kako je za promjenu bilo koje odluke potrebno 75 posto glasova. Praktički to znači da su si osigurali pravo veta.[12] S druge strane, 47 siromašnih subsaharskih zemalja koje su česte "mušterije" programa MMF-a i Svjetske banke zajedno imaju pravo na svega 7 posto glasova. Hrvatska je u skupini zemalja koje imaju 4,87 posto glasova.

Kod Svjetske banke to funkcionira tako što se financira od svojih članica s 20 posto, a ostalih 80 posto prodajom svojih obveznica na tržištu.[13] Važno je napomenuti kako se Svjetska banka sastoji od nekoliko institucija: International Bank of Reconstruction and Development (IBRD) najčešće je poznata kao Svjetska banka; International Development Association (IDA), International Finance Corporation (IFC), Multilateral Investment Guarantee Agency (MIGA) i International Centre for Settlement of Investment Disputes (ICSID). IBRD (Međunarodna banka za obnovu i razvoj) daje kredite siromašnim zemljama i zemljama u razvoju koje su etiketirane kao "creditworthy", vrijedne kredita. Za najsiromašnije zemlje određena je IDA (Međunarodna asocijacija za razvoj). Dok je ovdje riječ o posuđivanju ili kreditiranju vlada, IFC (Međunarodna financijska korporacija) daje novac korporacijama za određene projekte u zemljama u razvoju, odnosno surađuje s privatnim sektorom. MIGA (Multilateralna agencija za jamstvo ulaganja) je zapravo zaštita stranim investitorima i zajmodavcima koja ih štiti od eventualnoga političkog rizika gubitka profita od investicije te se time ohrabruju strana direktna ulaganja u zemlje u razvoju. ICSID (Međunarodni centar za upravljanje u sukobima povezanim s ulaganjima) je vjerojatno najmanje spominjan dio Svjetske banke koji riješava sporove pri investiranju ukoliko do njih dođe. Svjetska banka je institucija koja najviše novca troši na reklamiranje svoga humanitarnog imidža. No, činjenice demantiraju to novo ruho i trendovi ugrožavanja prirode i ljudi se i dalje nastavljaju.

Ističe se kao krajnji cinizam da se institucije, zbog čijih je politika nagomilano toliko dugova, hvale kako predano rade na smanjivanju dugova, da ne govorimo o oprostu. MMF i Svjetska banka stvorili su 1996. godine Incijativu za najzaduženije siromašne zemlje (HIPC)[14] koja je trebala pomoći tim zemljama da izađu iz tako zvanog "neodrživog stanja duga", stanja u kojem zemlje nisu sposobne vraćati dugove. No, od 27 uvrštenih zemalja na listu najsiromašnjih, svega 8 ih je do 2003. godine došlo u priliku "zaslužiti" ukidanje samo dijela duga. Četiri zemlje su imale veću otplatu kamata na dugove nego što su dobile kroz ovu inicijativu, pet ih je otplatilo isto koliko im se oprostilo, a šest je presretno jer su uspjele ostati u plusu nakon otplate duga s velikih 15 milijuna dolara. Oprosti unutar HIPC inicijative pokrili su svega 6,4 posto ukupnoga duga najsiromašnijih zemalja. Pritom treba istaknuti kako od tih osam zemalja najmanje tri – Uganda, Mauritanija i Burkina Faso - još uvijek imaju neodrživ teret duga (Bretton Woods Project et al., 2003). Za nečiju kvalifikaciju da se uđe u HIPC inicijativu potrebno je proći kroz trogodišnji program strukturalnog prilagođavanja pod uputama MMF-a. Radi se o najobičnijoj ucjeni za nastavak strukturalnih programa prilagođavanja, a u prošlosti smo vidjeli što to znači. Polovicom drugog mjeseca 2001. godine, Isac Diwan, menadžer iz Instituta Svjetske banke, koji radi na programu redukcije siromaštva izlanuo se na jednoj od konferencija i priznao kako su inicijative za skupinu visoko zaduženih siromašnih zemalja bile mnogo povoljnije i korisnije za financijske organizacije nego li za same siromašne zemlje. Dug zemalja unutar HIPC-a i dalje raste. Iz tih razloga su neki počeli i kritizirati grupu Jubilee 2000 koja je pokrenula pitanja oko oprosta duga (Rowbotham, 2000). Kritika je isticala kako je Jubilee 2000 pogriješio prihvaćajući odvajanje duga i fokusiranje samo na zemlje koje su ušle u HIPC kategoriju te su se pitali znači li to kako ljudi koji žive u bijedi u Brazilu ili Indiji imaju pravedan dug. Također se optuživalo Jubilee 2000 za političku naivnost u radu i suradnji s MMF-om i Svjetskom bankom slijedeći liniju kako je bolje išta nego ništa, jer su cijelom pričom samo omogućili institucijama koje su odgovorne za gomilanje duga da se u javnosti lažno predstave kako rade na uklanjanju duga. Čak se i unutar same Svjetske banke počelo zaključivati kako je "shema oprosta duga 'previše optimistična'". U izvještaju koji citira novinar Financial Timesa Alan Beattie (2003), već se nazire prebacivanje odgovornosti za neuspjeh Inicijative upravo na humanitarne organizacije i civilni sektor koji je prvi zahtijevao ukinuće duga. Navodi se kako je "međunarodna inicijativa oprosta duga za najsiromašnije zemlje u svijetu postala žrtvom nerealističnih očekivanja kao posljedica političkoga pritiska". Predstavnik SAD-a unutar Svjetske banke istaknuo je zabrinutost zbog "dovođenja banke u poziciju neprestanog kruženja davanja zajmova i opraštanja".[15] Dapače, iz obje institucije češće se može čuti kako opraštanje dugova neće riješti problem siromašnih zemalja. Time se ignorira da nitko to uopće niti ne tvrdi, ali je zasigurno kako teret duga previše opterećuje te zemlje dok im opraštanje vrlo praktično i konkrento pomaže. Britanija je početkom 2005. godine otpisala nekim afričkim zemljama (Tanzanija, Mozambik) njihov udio duga koje te zemlje imaju prema Svjetskoj banci. Nije bilo nikakvih uvjeta osim da se ostavljeni novac iskoristi za društveno korisne projekte. Tako je Tanzanija odlučila s tim novcem osigurati do 2015. godine mogućnost pohađanja srednje škole za 50 posto djece (Nataša Magdalenić Bantić, Jutarnji list, 16.01.2005.). Uganda je istim putem udvostručila dostupnost školskoga sustava za djecu. Prema podacima UN-a kada bi samo pola od svojih dužničkih davanja uložio u zdravstene usluge, Mozambique bi sačuvao živote 115.000 ljudi svake godine uključujući i 6.000 žena koje umiru pri porodu (Weisbrot, 1999). Pakistan je 2000. godine potrošio pola posto budžeta na zdravstvo, 2,2 posto na edukaciju i 60 posto na otplatu dugova (Neale, 2002). Siera Leone, jedna od najsiromašnijih zemalja, plaća 6,7 puta više na otplatu duga, nego na školstvo. I sam koncept pomoći postaje farsa, jer na primjer Zambija 70 posto pomoći koje dobija preusmjerava na otplaćivanje duga (Carley & Spapens, 1998). Sedamnaest afričkih zemalja čije je stanovništvo pogođeno AIDS-om troši na otplatu duga isti iznos koliko je i procijenio UNAIDS-a da im treba za uspješnu borbu protiv AIDS-a. Zemlje u razvoju godišnje na ime otplate duga usmjere prema bogatim zemljama 200 milijardi dolara, četiri puta više od ukupne pomoći koju godišnje dobiju od bogatih zemalja (Madeley, 2000). Kao da financirate vlastito propadanje. Poseban dio priče igra činjenica kako većina tog novca nikad niti nije napuštala bogate trezore banaka zapadnih zemalja. Novac je, naime, samo promijenio knjige, ali je ostao u bankama na zapadu, premda je zaveden kao dio pomoći razvitku zemljama u razvoju i time otplaćivanju duga. Uostalom, zašto da novac i odlazi iz zapadnih zemalja, kad se njime kupuje roba i usluge upravo iz tih istih zemalja. Nagomilani dugovi onemogućuju razvoj tih društava jer je iluzorno očekivati da je moguć razvoj nekog društva ako ono ne može ulagati u svoje školstvo ili zdravstvo. Ako se subvencije za školstvo prebacuju na otplaćivanje dugova, zatvaraju se škole i ostale edukativne institucije, a cjelokupni obrazovni sustav sve više krahira pod teretom viših ciljeva. Usporedo s porastom životnih troškova sve više jača pritisak na obitelji da povećaju zaradu, čime djeca postaju najpogodniji kandidati za zapošljavanje. U Bangladešu djeca često rade u istim tvornicama kao i majke, kako bi im bila bliže. Danas u Brazilu svega 40 posto djece završi osnovnu školu, a 17 posto je nikada niti ne krene pohađati jer su prisiljena raditi. Više od pola milijuna ih radi na plantažama šećera. Zato većina aktera pokreta zahtijeva 100 postotno ukinuće duga zemljama u razvoju. Humanitarna organizacija Save the Children u jednom od svojih izvještaja iz 2003. godine istaknula je kako banka troši previše novaca na svoje projekte brige za djecu i majke uz vrlo slabe rezultate i lošu efikasnost.[16] Na svakom sastanku G8 skupine jedan od glavnijih zaključaka kojim se hvali je opraštanje duga siromašnim zemljama na koji će dobrovoljno i velikodušno pristati neke od zemalja te skupine. Da je to uglavnom parada za medije dovoljno govori podatak kako je 90 posto duga zemalja u razvoju u vlasništvu Svjetske banke i globalnih banaka, a ne samih država. Kada bi zemlje okupljene u skupinu G7 zaista željele pomoći siromašnim zemljama da izađu iz duga koji uništava njihova društva i kada bi preko svog utjecaja u Svjetskoj banci i MMF-u inicirale 100-tni otpis duga, to bi ih efektivno koštalo svega 1 dolar po stanovniku tj. stanovnici. Ipak nam treba biti jasno kako kada bi i bio otpisan sav dug, on bi se u nekoliko godina ponovno vratio na svoje sadašnje stanje ukoliko ne bi došlo do promjene svjetskoga ekonomskog i političkog sustava. Pod ovakvim uvjetima moći i utjecaja, siromašne zemlje bi ponovno ušle u nepovratno dužničko stanje. Zadnju lošu predstavu s dugovima siromašnih zemalja odigrali su predjednici skupine G8 pred ovogodišnji sastanak u Velikoj Britaniji. Tada su, diveći se sami sebi, čelnici sedam najbogatijih zemalja objavili kroz jaku medijsku kampanju kako daju 100-tni otpis duga za 18 najsiromašnijih zemalja u iznosu od 40 milijardi dolara, te za slijedećih dvadeset kroz naredni period s dodatnih 16 milijardi dolara. Jasno je kako svaki otpis duga daje trenutnu i direktnu korist za siromašne zemlje jer im omogućuje investiranje novca u korisnije svrhe. Gotovo sve humanitarne organizacije i one za otpis dugova pozdravile su ovu odluku uz napomenu kako je ona nedovoljna ako se ne nastavi u njenom smjeru. Naime, naši vrli humanitarci kojima su odmah svjetske pjevačke i glumatalačke zvijezde pohitale čestitati na nesebičnosti, zaboravili su reći sljedeće manje važne činjenice: ovaj otpis duga će utjecati na tek 5 posto siromašnoga stanovništva na planeti; Christian Aid zajedno sa sličnim organizacijama identificirao je 62 siromašne zemlje koje su u istom stanju kao i one kojima je dug otpisan, ali one su iz nekih razloga ostale izvan opsega ovog poklona; razlozi su ti što su zemlje kojima je dug oprošten pristale na brojne ustupke daljnjeg "strukturalnog prilagođavanja" unutar HIPC programa kojem je vrijednost osporila i sama Svjetska banka; i najvažnije – zemlje koje su se spominjale uopće danas nisu bez duga, jer se oprost ticao samo nekih institucija i banaka, a druge su zadržale svoje pravo na dug premda su pod istom kontrolom kao i Svjetska banka. Na primjer, Bolivija, Gvajana, Honduras i Nikaragva će tijekom sljedećih pet godina i dalje plaćati 1,4 milijarde dolara Inter-Američkoj banci za razvoj (IDB). Potrebno je znati kako je ukupan dug tih 38 izabranih država 167 milijardi dolara, dakle ostat će im i dalje ukupan dug od 111 milijardi dolara (Jubille USA Network, 2005). Druga strana ove laskave medijske priče je činjenica kako 40 milijardi dolara koje je sedam najbogatijih zemalja odlučilo oprostiti siromašnim zemljama njih ne košta ništa. Taj novac u stvarnosti zapravo ne postoji, i postoji samo kao numerička vrijednost statusa neke zemlje. Bogate zemlje su svjesne da od najsiromašnijih mogu još dobiti samo resurse i kontrolu nad sektorom usluga što ovakvim ugovorima upravo dobivaju. Posebno se zamjera MMF-u i Svjetskoj banci činjenica da su dugove nagomilavali brojni diktatori i vojni režimi iz zemalja u razvoju pri čemu je novac završavao na njihovim privatnim računima u inozemstvu (ironično, vrlo često u iste zapadne banke koje su i davale kredite) te su ugnjetavali vlastiti narod bez ikakvoga stvarnog ulaganja u kvalitetniji život ljudi. Ironija je kako su upravo SAD stvorile sistem oprosta nelegitimnog duga. Naime, kada su SAD osvojile Kubu 1898. godine i preuzele ovaj otok od Španjolske, ukinule su sve dugove Kube prema Španjolskoj zbog nelegitimnosti duga, jer je on stvoren bez ikakve suglasnosti građana i grđanki koji/e bi ga trebali otplaćivati. Južna Afrika je naslijedila dug iz vremena politike apartheida prema većinskome crnačkom stanovništvu, premda je svima jasno da ta populacija nije ništa vidjela od investicija ili poboljšavanja njihovih života, dapače, bili su višegodišnje organizirano ugnjetavani i ubijani. Sadašnja vlast Afričkoga nacionalnog kongresa koja je tijekom apartheida bila najaktivnija u otporu, naslijedila je dug bivše rasističke vlasti i sada ga otplaćuje. SAD, MMF i Svjetska banka ne žele niti čuti o ikakvom oprostu duga Južnoj Africi. Isti odgovor vrijedi i za druge zemlje u razvoju. Osim jedne. Vrlo brzo nakon skidanja Saddama Huseina s vlasti u Iraku SAD su zatražile od MMF-a, Svjetske banke i drugih privatnih banaka kreditora te zemalja koje su davale zajam Iraku otpisivanje duga Iraka kako bi se mogao nesmetano razvijati. Napomenuto je kako dug nije niti legitiman, jer ga je stvorio diktatorski režim.[17] Mnogi zajmovi kao takvi, neovisno o demokratičnosti središnje vlasti, doprinosili su smanjenju kvalitete života velikoga broja ljudi.



 
Ups! Zao nam je, ali samo registrovane korisnice/i mogu da objavljuju komentare, klikni ovde da se uloguješ ili registruješ

lgbt

Piše: Dušan Milojević

Dok je u Njujorku prošle nedelje ratifikovan zakon o istopolnim brakovima, što je prosl…

Mišel Fuko

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljst…

drugaciji_svijet_je_moguc
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša


Ekonomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.



BILBORD novoZnate li šta je Kodeks Alimentarius? novoNoam Chomsky o najavi priznanja palestinske države: Upozorenje prije 'tsunamija' u Izraelu novoDnevnik ugostiteljskog radnika anarhista novoSvedoci brutalnog obračuna, Atina 29. 6. 2011. novoS naksalitima kroz prašumu, 6. deo novoAmy Winehouse, SIIIING!!! novoZG Pride 2011 combo novoVesti sa grčkih ulica novoS naksalitima kroz prašumu, 5. deo novoIstina - pismo srednjoškolke iz Fukušime



KontraTV / Submedia
SUBMEDIA | Puck shit up!
Ove nedelje:
1. 100 Seditions!
2. Riot in my Town
3. Nuck Block
4. Chilean Urban Eco-Defense
5. For the Lulz
6. Anti-G20 Comrades
Submedia | Puck shit up!
KontraTV / Aktuelno
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
Grčka vlada je glasala za novu rundu mera štednje, ne bi li obezbedila finansijsku injekciju od strane EU koja bi trabalo da spreči državni bankrot. Ali gnevni demonstranti su nasilno reagovali na takav ishod glasanja, i neposredno ispred parlamenta vode se žestoke bitke između policije i demonstranata. Prizori iz centra Atine podsećaju na ratište, dok u oblacima suzavca promiču figure sukobljenih strana. Stotine hiljada ljudi širom zemlje su stupili u dvodnevni štrajk protiv mera štednje. Oni kažu da je novo ogromno zaduživanje sa katastrofalnim kamatnim stopama taktika čije posledice su već iskusili i da neće ponovo nasesti na istu priču. O tome šta ta odluka grčkog parlamenta znači za Grčku i EU, za RT govori finansijski novinar (koji očigledno ima poteškoća da razlikuje anarhiste i provokatore) Demetri Kofinas.
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
KontraTV / Film
Stranac u šumi
Prvi kontakt u Amazonu: brazilska plemena govore o svojim iskustvima prvog kontakta sa belcima i opasnostima koje su potom usledile.
Stranac u šumi
KontraTV / Aktivizam
Španska revolucija
Španija je 15. maja pokrenula evropsku revoluciju. To što vlada potpuno medijsko pomračenje ne znači da španija ne sija nadom za bolje sutra! Širite zarazu!
Španska revolucija (Muse)
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
Kevin Kamps iz Beyond Nuclear, poznat kao ekspert za pitanja nuklearnog otpada, govori o drugoj havarisanoj nuklearki u Japanu kojoj preti topljenje jezgra reaktora, kao i o konstantnim emisijama radioaktivnih čestica iz nuklearnih elektrana u SAD.

Oko 300 milja jugozapadno od Fukušime nalazi se nuklearni reaktor Mondžu - prototip brzog (fast-breeder) reaktora koji je do vrha napunjenn plutonijumom, najsmrtonosnijim elementom na planeti Zemlji. Prošle godine, nekakav uređaj koji je težak tri tone, pao je na Mondžu reaktor i blokira pristup gorivnim šipkama u jezgru reaktora. Uprkos nekoliko pokušaja, stvari još uvek nisu pod kontrolom. Naredne nedelje ponovo će pokušati da uklone iz reaktora taj objekat težak tri tone, ali kritičari upozoravaju da je ta procedura izuzetno opasna i mogla bi da izazove eksploziju gorivnih šipki. Jedan zloslutni znak koliko je opasna situacija je to što je glavni menadžer elektrane nedavno izvršio samoubistvo. Oštećena NE Mondžu je nuklearna bomba koja svakog časa može da eksplodira što bi zbrisalo grad Kjoto koji se nalazi na svega 60 milja daleko od fabrike, sa populacijom od milion ljudi. A najveći grad u Japanu, Tokio, nalazi se na mestu koje je niz vetar u odnosu na havarisanu NE Mondžu.
Pa, šta sve to znači i šta ima novo u vezi sa ugroženim NE u Sjedinjenim Državama, u Nebraski?
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
Nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi, mnogi ljudi su se pitali koji šta je kog đavola trebalo Japancima da prave nuklearnu elektranu na obali koja je pod stalnim udarima zemljotresa i cunamija. To je kao da su hteli da im se ovo desi - ko bi mogao da bude tako glup? Svakako, u Sjedinjenim Državama se smatra da su Amerikanci mnogo pažljiviji i da više vode računa o tome gde će sagraditi svoje nuklearne elektrane. E pa... nije tako.
NE Fort Calhoun koja se nalazi nadomak Omahe, Nebraska, potpuno je opkoljena vodom. Ali izgleda da to tako ide kada napravite NE posred plavne doline koja se prostire pored Misurija. Voda se zaustavla na nivou koji je pola metra IZNAD ravni na kojoj se nalazi elektrana - i jedina stvar koja sprečava da voda poplavi NE Fort Calhoun, baš kao što je to bio slučaj u Fukušimi, je gumeni zid visine dva metra koji je podignut oko elektrane. Ali nije to jedina ugrožena nuklearka. Nizvodno niz Misuri, na jugoistoku Nebraske, nalazi se NE Cooper koju takođe ugrožava poplava.
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
KontraTV / Aktivizam
People's Revolution at the Dam square
Prvomajske demonstracije širom Evrope i pokret 15 maja (M15) u Španiji su nagovestile novi trend. Ljudi počinju da reaguju, da izlaze na ulice i zauzimaju trgove širom Evrope. Španski pokret "Democracia Real" koji je nastao 15. maja izazvao je nastanak pokreta "Alithini Dimokratia" u Grčkoj deset dana kasnije. Kada se i u Holandiji pojavio sličan pokret, "Echte Democracie", od početka je koncipiran kao deo opštijeg jačanja evropske "Prave demoktarije". Ljudi su na ulicama, reaguju, diskutuju o situciji i odlučuju o svojoj budućnosti na pravi demokratski način. Oni istupaju protiv situacije u kojoj će "drugi oglučivati o njihovoj budućnosti bez njih".

Mi vas očekujemo!
Prava demokratija - otvorena skupština Groningena
http://realdemocracygroningen.wordpress.com
Echte Democracie - narodna revolucija u Holandiji
KontraTV / Aktuelno
Okeani pred izumiranjem
Novi izveštaj pomorskih naučnika kaže da postoji ozbiljna pretnja opstanku tri četvrtine svetskih koralnih grebena. To će imati ogromne posledice po raznovsnost morskog života u okeanima, a može čak biti i okidač novog ciklusa masovnog izumranja.
Okeanima preti izumiranje
 






[ Traži ]