Ponedeljak, Mart 09, 2009 - 12:10 AM NT -   2589 Reads Pošalji ovaj tekst svome prijatelju i/ili prijateljici p

GLOBALNI NAPADAČI (1)

cetvrti_svjetski_rat
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša

Globalni napadači


Ne postoji organizacija na Zemlji koja čini više za siromašne od nas.
James Wolfenshon, bivši predsjednik Svjetske banke

Bez obzira na naše eventualne stavove o globalizaciji, trenutni općehumani, socijalni, politički, radnički, ekološki, rodni i drugi podaci o stanju u svijetu odražavaju razočaravajuću sliku. Naravno, rast većine ovih zabrinjavajućih i tužnih problema počeo je prije globalizacije, ali danas je taj rast ubrzan, ima sve jače temelje te ga se potiče i postaje globalan. Radi se o procesu koji potiče i širi socijalnu nepravdu te je ekološki neodrživ za što su odgovorne globalne financijske, trgovinske, političke i druge institucije.

Novo sveto trojstvo: MMF, Svjetska banka i WTO

Prvo ćemo navesti razloge zašto MMF i Svjetsku banku analiziramo zajedno, a ne svaku posebno. Obje institucije su stvorene na istom sastanku. Danas dijele istu neoliberalnu politiku, zajedničke izvještaje i sastanke te razmjenjuju stručnjake. MMF neće dati podršku nekoj zemlji ako ona ne prihvati razvojnu strategiju i projekte koje nudi Svjetska banka. Svjetska banka neće nekoj zemlji kreditirati razvojnu strategiju i projekte ako ona ne prihvati monetarno organiziranje po savjetima MMF-a. Zemlje moraju istovremeno biti članice obje institucije.[9] Zajedno snose odgovornost za gomilanje vanjskoga duga zemalja u razvoju, premda u dugu sudjeluju s 30 posto. Time se i prokazuju kao izvršna operativa najmoćnijih banaka na svijetu koje u dugu zemalja u razvoju drže 60 posto. No, same komercijalne banke nikada ne bi mogle osigurati tako ogromne profite bez naloga MMF-a i Svjetske banke. Danas zajedno s WTO-om kreiraju neoliberalnu politiku, destruktivnu za naš svijet. Niti sami ne kriju kako se nalaze na zajedničkoj misiji. Najveći predstavnici triju organizacija našli su se 2003. godine u sjedištu WTO-a kako bi dogovorili "zajednički pristup svjetskim ekonomskim politikama kroz koherentnu agendu".

imf_wb_rich_poor
 

MMF i Svjetska banka stvorene su nakon trotjednoga sastanka u SAD-u u Bretton Woodsu 1944. godine. Bez obzira što rat još nije bio gotov, bilo je jasno kako je pobjeda Saveznika sve bliža i SAD su kao najjača sila proizašla iz rata željele stvoriti i nove temelje za budući ekonomski i financijski svjetski sistem. Tada je zapisano kako će Svjetska banka pomoći siromašnim zemljama kreditirajući projekte strukturalne rekonstrukcije i razvoja. MMF je trebao kreirati stabilno okruženje za međunarodnu trgovinu nadziranjem i usmjeravanjem monetarne politike svojih članica. Najveću ulogu imali su predstavnici dviju sila, jedne na zalasku, Velike Britanije i jedne u usponu, SAD-a. Ugledni ekonomisti, John Maynard Keynes s britanske strane i Dexter White s američke strane, vodili su timove koji su kreairali budući svjetski ekonomski i financijski sistem. Potrebno je istaknuti kako je Keynes imao prilično drugačiju ideju o tome kako bi se buduća svjetska ekonomija trebala razvijati i upravljati, no kao što smo rekli SAD se nije htio odreći velikog kolača koji se spremao pojesti nakon Drugoga svjetskog rata. Keynes je predlagao stvaranje Međunarodnog udruženja za isplatu s vlastitom monetom tzv. bancor valutom, koja bi po fiksnim valutnim tečajevima uvijek osiguravala stabilnost između trgovinskoga suficita i deficita koji neka zemlja može imati. Time bi se sprječavalo i pretjerano zaduživanje. Keynes je imao plan za sistem u kojem bi se zemlje "ohrabrivale" da na kraju godine budu na nuli ili blizu nje. Čim bi neka zemlja pretjerala s prekoračivanjem na svome računu, odnosno klizila prema prevelikom trgovinskom deficitu, povećale bi se kamate na prekoračivanje, a smanjila bi se i vrijednost njene valute kako bi izvoz bio konkurentniji. Za zemlje s prevelikim suficitom Keynes je zamislio istu stvar samo s obrnutim predznakom. Ukoliko bi na kraju godine stanje ipak prelazilo dozvoljeno prekoračenje, višak bi bio uzet i investiran u Clearing Union's Reserve Fund, iz kojeg bi se onda osiguravala pomoć siromašnima. Time bi svijet bio ljepše mjesto za život. No, pobijedila je američka struja na čelu s Harry Dexter Whiteom koji je bio glavni pregovarač na strani SAD-a. White je s nalogom da osigura poslijeratnu premoć SAD-a zahtijevao da se moć i utjecaj podijele po unosu novca u buduće globalne institucije te pravo SAD-a na veto za bilo koju odluku budućega MMF-a i Svjetske banke. Ironija je povijesti da je White četiri godine kasnije optužen kao sovjetski špijun te za simpatiziranje komunizma. Umro je tri dana prije saslušanja pred Senatskim komitetom za ne-američke aktivnosti.

imfdebt

Nakon Bretton-Woods konferencije priča je trebala biti jednostavna. Svjetska banka je kao cilj imala osigurati kreditiranje velikih projekata kao što su izgradnje autocesta, mostova, energentskih postrojenja, poljoprivrede i slično. MMF je trebao osiguravati pomoć zemljama koje imaju teškoća s ravnotežom plaćanja, dakle kad su više trošile nego zarađivale. Uspostavljen je i tzv. zlatni standard, stabilan monetarni sustav, u kojem je dolar bio vezan za zlato. Svaka je zemlja mogla čuvati svoje rezerve ili u dolaru ili u zlatu, jer je bilo dogovoreno kako će odnos biti fiksan. Time se osiguravala prijeko potrebna stabilnost poslijeratnoga razdoblja bez opasnosti od neočekivanih financijskih potresa ili kriza. Naravno, svima je bilo jasno kako dolar postaje svjetska valuta. Prvi korak novostvorenih institucija trebala je biti pomoć u obnovi razrušene Europe, kako bi se što prije stvorila stabilna i utemeljena barijera prema istočnom bloku. No, Europa je namirena posebnim Marshallovim planom vrijednim 41,3 milijarde dolara s početkom u 1947. godini, tako da je ta ideja otpala. Problem je bio što druge zemlje, koje su započele s procesom dekolonijalizacije, također nisu imale potrebu uzimati kredite Svjetske banke ili tražiti pomoć MMF-a. Europa se brzo oporavila postajući glavno područje za investicije. Prebogate američke banke koje su baratale ogromnim profitima ostavljale su novac u europskim podružnicama zbog većih kamata. Čak je i SSSR ostavljao novac radije u europskim bankama, nego u američkima, iz straha od zapljene. Time je nastalo eurodolarsko tržište i banke su postale preplavljene dolarima. Bretton Woods sistem stajao je na sve klimavijim nogama. Zlata je bilo sve manje, a dolara sve više. Počelo ih se i "nekontrolirano" štampati jer je trebalo financirati i rat u Vijetnamu. Da su svi tada za svoje dolare zatražili zamjenu u zlato, ne bi im moglo biti udovoljeno, jer su se zalihe zlata SAD-a znatno smanjivale (Guyatt, 2000). Sve je to polako vodilo do uništenja sistema iz 1944. godine te je konačno 1971. godine kao predsjednik SAD-a Richard Nixon, objavio vijest kako se ukida vezanost dolara za zlato te kako se zapravo cijeli svijet prebacuje na dolarski standard. Svega dvije godine nakon Nixonove odluke, zemlje proizvođačice nafte okupljene u kartelu OPEC najavljuju tada nevjerojatno visoko povećanje cijena nafte. Do siječnja 1974. godine povećanje je iznosilo čitavih 400 posto.[10] Povećanje cijene nafte službeno je bila kazna SAD-u za politiku na Bliskom Istoku. Zanimljivo, kazna je značila povećanje cijene sirovine koja se plaća u dolarima. Najveći bleferi na svijetu povlačili su karte hladno, bez kapi znoja ili najmanjeg tika. Zato se treslo drugdje. U tako kratkom razdoblju toliko ogromno povećanje osnovnoga izvora za energiju, transport i poljoprivredu nije moglo imati drugačije posljedice nego devastirajuće. Teren je dodatno pripremila "zelena revolucija" koja je poljoprivredu siromašnih zemalja vezala za kemijska gnojiva i pesticide, te mehanizaciju koja koristi naftu (Ross, E.B., 1998). Nada koja se pojavila '60-ih godina prošloga stoljeća kada su sve zemlje u razvoju zabilježile gospodarski rast bila je u svega par godina uništena. MMF je tada zaključio kako gotovo da nije bilo zemlje u razvoju koja nije upala u ogromni trgovinski deficit, i to, koje slučajnosti, deficit koji je bio četiri puta veći nego 1973. godine. Točno onoliko koliko je porasla cijena nafte. Ne treba zanemariti činjenicu kako su SAD upravo početkom '70-ih dosegle vrhunac crpljenja nafte na svom teritoriju te se od tada smanjuje proizvodnja. Uz još veću potrošnju, gubitak je trebalo potražiti negdje drugdje. Što je to značilo svi znamo. U '70-ima počinju naftni šokovi, Nixonovom odlukom dolar postaje jedino sredstvo plaćanja za naftu, rastu i sukobi na Bliskome Istoku s pozicioniranjem SAD-a u toj regiji, a zemlje u razvoju ulaze u razdoblje stagnacije i vječitoga gacanja u sve većim i većim dugovima. Cijeli svijet je poslije rata krenuo u obnovu i razvoj koji su bili uglavnom uspješni te su manje-više nesmetano tekli do početka '70-ih godina prošloga stoljeća. S obzirom da je Europa svoju obnovu dobila kroz Marshallov plan, a zemlje u razvoju također nisu stajale u redu za kredite Svjetske banke i pomoć od MMF-a, u tim dvjema organizacijama kao da se stvarao svojevrsni vakuum. Netko je mogao upitati: "Dobro do vraga, a što vi uopće radite?". Do 1953. godine Banka je kreditirala sa svega 1,75 milijardi dolara, a europske zemlje sa svega 49 milijuna dolara. No, nakon Drugoga svjetskog rata, a posebno nakon prvoga naftnog šoka, velike europske i američke banke bile su preplavljenje dolarima koje je trebalo negdje usmjeriti. Time smo dobili "petrodolarski standard", a cijela operacija nazivana je "recikliranje petrodolara". (Engdahl, 2000). Budući da su i SAD i Europa prolazile kroz više-manje kontinuirano stanje recesije, bilo je logično okrenuti se zemljama u razvoju. Njima je bila potrebna takva vrsta "pomoći" jer je sada sirovina koja je bila presudna za razvoj poskupjela četiri puta i manjak za normalan nastavak razvoja trebalo je negdje namaknuti. Tada se pojavljuju predstavnici MMF-a i Svjetske banke sa spasonosnim koferima kako bi dali jeftine kredite zemljama u razvoju. Istovremeno, cijena izvoznih sirovina (pamuk, kava, šećer, rude....) kojima su trgovale zemlje u razvoju jako je pala u istom tom razdoblju, tako da su dobivali sve manje novaca za svoj izvoz, a trebalo im je sve više novaca kako bi mogle kupiti skuplju naftu. Drugi naftni šok krajem '70-ih godina prošloga stoljeća zacementirao je stanje, kako su ga ondašnji moćnici nazivali "kontrolirane dezintegracije". No, krajem '70-ih godina prošloga stoljeća svijet je šokirao, a posebno zemlje u razvoju, ne samo drugi naftni šok, već i financijski šok s povećanjem kamata od 100 posto na otplatu duga te uvođenjem tzv. "fluktuirajućeg tečaja" na međunarodnom tržištu kapitala, što je bila karta za otvoren put špekuliranju valutama. Dugovi zemalja u razvoju počeli su galopirajuće rasti. Ne samo da ih je opterećivala glavnica duga, već su sada praktički preko noći odjednom imali i još veći dug za otplatiti, zbog povećanja kamata na glavnicu. MMF je istaknuo kako se ukupni dug zemalja u razvoju sa 130 milijardi dolara u 1973. godini popeo na 550 milijardi dolara 1981. godine i dalje na 612 milijardi dolara sljedeće 1982. godine (Engdahl, 2000). Neoliberalni koncept kapitalizma uz Margareth Tacher u Velikoj Britaniji i Ronalda Reagana u SAD-u postaje sve više prihvaćeni oblik razmišljanja i upravljanja svijetom. Dužnička kriza bila je na pomolu, premda su tada iz Citicorpa, jedne od banaka koja je najviše profitirala u cijeloj priči, umirivali stanje tvrdnjama kako "vlade zemalja u razvoju imaju bogatstva veća od svojih dugova, a vlade najkraće rečeno, ne bankrotiraju" (Krugman, 2002: 185). Već 1982. godine Meksiko objavljuje kako neće moći servisirati svoj dug. Cijela je priča morala i dalje teći te nije dolazilo u obzir da se prihvati bankrot Meksika, već se jednostavno dalje išao pumpati balon kojem se do danas ne nazire kraj. Zemljama u razvoju omogućeno je "reprogramiranje duga", što je bio zapravo daljni mamac novih kredita, ali ovaj put uz brojne uvjete. Ti uvjeti poznati su pod nazivom "strukturalni programi prilagođavanja".[11] Počela je druga faza pljačke. MMF i Svjetska banka su kroz "strukturalne programe prilagođavanja" zapravo omogućile zapadnim korporacijama da kroz frazu "dugovi za udjele" preuzmu gospodarstvo tih zemalja, financijski i bankarski sustav te kontrolu prirodnih sirovina i proizvodnog sektora. Kroz tu restrukturaciju zahtijevalo se prihvaćanje neoliberalnog koncepta i prepuštanje "tržištu da upravlja ekonomijom", smanjenje svih socijalnih izdataka (školstvo, zdravstvo, komunalije, socijalna pomoć siromašnima...), deregulaciju financijskih tokova te privatizaciju proizvodnoga sektora i prirodnih resursa. Zemlje u razvoju kreću u "utrku prema dnu" snižavajući kriterije samo da privuku investitore po nalogu Svjetske banke i MMF-a. Filipinska vlada daje oglas u biznis časopis Fortune 1975. godine u kojem doslovno kaže: "Kako bismo privukli korporacije kao vašu....mi smo srušili planine, iskrčili džungle, napunili močvare, pomaknuli rijeke, premjestili gradove... sve to kako bismo olakšali vama i vašem biznisu ovdje" (Korten, 1995: 159). Neki primjeri "strukturalnih programa prilagođavanja" zaista su apsurdni. Vlada Brazila je tijekom procesa privatizacije u razdoblju 1991.-1998. zaradila 85 milijardi dolara od prodaje "obiteljskoga srebra", odnosno kompanija i tvrtki u njenom vlasništvu, ali je istovremeno potrošila 87 milijardi dolara na pripremu tih kompanija za privatizaciju i investiranje u njih. Nakon 1982. godine dugovi zemalja u razvoju skočili su na 839 milijardi dolara, a 1987. godine već su bili na bilijunu i 300 milijardi dolara. Ne samo da su dugovi i dalje rasli, već su sada kroz "prilagođavanje" zemlje u razvoju praktičke sve manje upravljale pojedinim sektorima u svojim društvima i na kraju sve manje sa svojom sudbinom. Istovremeno, banke u SAD-u i Europi zarađivale su kao nikada do tada te su isplaćivale goleme zarade i dividende "najzaslužnjim" ljudima. Kako smo rekli, danas je dug narastao na oko 2 bilijuna i 500 milijardi dolara. Dugovi su postali nenaplativi i svakome imalo ozbiljnome jasno je da se dugovi ovako zaduženih zemalja ne mogu smanjiti. Ne samo to, svakome je jasno da se ukupni dug ne može ni naplatiti. Jedini razlog ovakvom gomilanju duga je kontroliranje zemalja u razvoju, budući da ih se u svakom trenutku može ucijeniti dugom. Naime, u razdoblju između 1980. i 1986. godine skupina od 109 zemalja dužnica platila je samo na ime kamata svoga vanjskog duga 326 milijardi dolara. Na ime glavnice tog duga otplaćeno je 332 milijarde dolara, zajedno, dakle, 658 milijarde dolara. Usprkos tako nevjerojatnom iznosu, tih istih 109 zemalja 1986. godine još uvijek duguje 882 milijarde dolara (Engdahl, 2000: 316). Zamislite taj novac. Nemoguće je. No, ipak netko ga je platio, a netko pospremio u trezore. Nepravedno. Gnjusno. Nigerija je polovicom '80-ih godina dobila 5 milijardi dolara kredita, a nazad s kamatama je vratila 16 milijardi, da bi nakon toga dugovala 28 milijardi dolara. Nemoguće je vratiti dugove. Cjelokupna politika dugova Svjetske banke i MMF-a te pridruženih najvećih zapadnih banaka time se realizira kao lihvarstvo dovedeno do savršenstva. U nekim slučajevima otplata duga je veća od zarade izvozom ili od godišnjega BDP-ja. Od polovice '80-ih godina prošloga stoljeća sub-saharske zemlje su platile zapadnim kreditorima 150 milijardi dolara, od čega je trećina išla MMF-u, a opet je dug i dalje ostao na 135 milijardi dolara; dva i pol puta više od zarade koja se ostvari izvozom iz regije. Dug je nenaplativ i toga su svjesni i u samim bretton woods institucijama. No, bez daljnjeg cijeđenja siromašnih i naplate nelegitimnog duga te institucije bi izgubile razlog postojanja. Zatvoreni krug novih i novih posudbi i sve većih dugova koristi se dvostruko - kao teren za preuzimanje ili uništavanje najvažnijih industrija i sektora u siromašnim zemljama, jer ih se prisiljava na deregulaciju i privatizaciju. No, naplata služi i kako bi banke na Zapadu osiguravale ogromne prihode i daljnje bogaćenje, čime se bretton woods i komercijalne banke pojavljuju u partnerskoj ulozi pljačkanja. Kako to izgleda u praksi može nam pokazati kolaps u jugoistočnoj Aziji 1997. godine. U travnju 1997. godine Institute of International Finance, ustanova koje zastupa interese 290 najjačih globalnih banaka i špekulativnih investicijskih fondova, preporučila je vladama u jugoistočnoj Aziji da olabave tečajeve svojih valuta. Isti zahtjev upućen je i MMF-u. Isti zahtjev MMF je uputio vladama regije. Vlade u regiji su to i učinile. Dva mjeseca poslije započela je financijska kriza u jugoistočnoj Aziji i špekulativni napad na tu regiju uz devastirajuće posljedice za stanovništvo. Kratkoročni špekulativni kapital koji je poticao ulaganja dizanjem vrijednosti nekretnina i samim lokalnim valutama, financijskom sustavu i cjelokupnoj industriji povukao se na vrijeme, ali time izazvao paniku i stvarne posljedice. Odjednom vrijednosni papiri, dionice i lokalne valute nisu vrijedile previše. Samo te godine više od stotinu milijardi dolara vrijednosti prebačeno je na račune stranih banaka, investicijskih fondova i sličnih "hit and run" institucija. Nakon toga, kao uvjet pomoći MMF je zahtijevao bankrot svih nesolventnih banaka i industrija uz privatiziranje onih koji su opstali. Time ne samo da su sve te zemlje osiromašene direktnom krizom i daljnjim povećanjem duga, već su praktički preko noći izgubili kontrolu nad najvažnijim dijelovima ekonomije, a time i svoga budućeg razvoja. Zanimljiv je ovdje primjer Južne Koreje, zemlje kojoj se nekad tepalo kao azijskom tigru. Južna Koreja je prihvatila uvjete MMF-a i 1998. godine dobila ogromnu "pomoć" od 56 milijardi dolara. Njen vanjski dug tada je iznosio 154 milijarde dolara. Tijekom 1999. godine od izvoza je zaradila 133 milijarde dolara, a uvezla je proizvoda i usluga u vrijednosti od 94 milijarde, čime je bila u finom trgovinskom višku od 39 milijarde dolara - svakako značajnim da barem malo smanji svoj vanjski dug. No, Južna Koreja je prihvaćanjem MMF-ovog paketa pomoći izgubila kontrolu nad svojom industrijom i financijama, a zaradu od trgovinskoga viška pokupile su privatne korporacije i banke, od krize uglavnom u vlasništvu svjetskih baraba. Tako se veliki dio viška od trgovine vratio u SAD i Europu financirajući daljnje bogaćenje tamošnjih korporacija, investicijskih fondova i banaka (Rowbotham, 2000). Iz MMF-a su poručivali kako je super da se Južna koreja oporavlja, jer vidite kako ima trgovinski višak. Južna Koreja danas ima vanjski dug od 170 miljardi dolara.

640_imf_protest_03_460 

Zanimljivo je kako je Svjetska banka u periodu '80.-'90. harala svijetom bez da ikome odgovori na najvažnije pitanje: koja je svrha institucije koja sama priznaje kako njen rad nema uspjeha. U izvještaju Svjetske banke iz 1992. godine priznaje se kvalifikacija projekata kao neuspješnih u čak 37,5 posto projekata završenih 1991. godine. U jednom drugom izvještaju Banka priznaje kako se 12 od 25 projekata proglašenih uspješnima, moglo proglasiti neuspješnima u trenutku kada su došli do svog završetka (Korten, 1995). Američki kongres je 2000. godine proveo istraživanje i ustanovio kako se čak 55-60 posto od svih Bankinih projekata može ocijeniti kao promašaj. U Africi, takvima se može okarakterizirati 73 posto svih projekata. No, to što se neki projekt smatra promašenim ne znači da netko nije zaradio na njemu. A bogatim ljudima kada masno zarađuju niti nebo više nije granica, a kamoli priroda ili ljudi. Danas se vjerojatno, s obzirom na promijenjenu deklarativnu politiku i u samoj Svjetskoj banci, srame projekata poput Polonoreste u Brazilu kada se financirala 1500 kilometara duga cesta kroz amazonske šume u državi Rodoniji. Posljedica toga projekta bilo je i naseljavanje toga dijela Amazone s velikim brojem ljudi što je uzrokovalo krčenje i nekontroliranu sječu tropskih kišnih šuma. Slično se ponovilo i u Indoneziji za vrijeme Suhartovoga diktatorskog režima kada je Banka financirala preseljenje 3,6 milijuna ljudi s otoka Jave na slabo naseljene otoke Sumatru i Novu Gvineju. Za svakog službenoga naseljenika Banka je procijenila kako su došla dva neregistrirana. Ne samo da je došlo do uništavanja šuma, već je počelo i ugnjetavanje brojnih plemena koja su živjela u tim šumama, a koja su se protivila uništavanju njihovog okoliša. Uostalom, bilo je to doba kada se bez ikakvih negativnih posljedica glavni ekonomist Svjetske banke Lawrence Summers mogao zapitati: "Samo između vas i mene, ne bi li Svjetska banka trebala ohrabrivati više migracija prljavih industrija u siromašne zemlje" (Korten, 1996: 85). Summers je svoj prijedlog potkrijepio sljedećim razlozima: s neizbježnim zdravstvenim posljedicama lakše se i jeftinije nositi u zemljama gdje su troškovi života niži; siromašne zemlje su ionako "under-polluted", premalo zagađene, jer nisu prošle razdoblje industrijalizacije kao Zapad, "solidarno" trebaju preuzeti dio otpada sa Zapada; i na kraju, ljudi u siromašnim zemljama su toliko očajni u borbi za svakodnevno preživljavanje da im bavljenje opasnim odlagalištima neće biti visoko na listi životnih prioriteta. Gotovo je nevjerojatno, ali gospodin Summers nikada nije imao ikakvih problema zbog ovakve izjave. Dapače, poslije je služio kao ministar financija za vrijeme Clintonovoga predsjednikovanja da bi završio kao rektor Harvarda. Dobio je podršku u časopisu The Economist, stožeru neoliberalnih ideja, gdje se zaključilo kako je gospodin Summers uznemirio svojim izjavama mnoge, posebno ekološke aktiviste i aktivistkinje, premda je stvar izrekao "točno, ali pretjerano iskreno" (Yeardley, 1996: 76). Ovaj "ekološki rasizam" nije bio ništa novo danas, samo je proširio svoje granice. Prije bi se isti koncept primjenjivao u samim bogatim zemljama pri čemu su zagađivana siromašna područja i/ili naseljena crnačkim, hispanskim i drugim manjinama. Posljedice prihvaćanja Summersove vizije možda se najbolje vide u financiranju spalionica koje emitiraju dioksin, živu te ostale otrovne plinove i elemente. Takve otrovne spalionice građene su samo u zemljama u razvoju, upravo onako kako je predložio Summers. U zadnjih deset godina Svjetska banka je financirala 158 projekata spalionica kakve se više ne smiju graditi na Zapadu. Od toga na Afriku otpada 49 posto, Aziju i Pacifik 22 posto, Južnu Ameriku i Karipska otočja 19 posto i Istočnu Europu 10 posto. Zanimljivo je znati kako je bivši predsjednik Svjetske banke, James Wolfenshon, uplatio 50.000 dolara donacije lokalnoj ekološkoj organizaciji koja se borila protiv gradnje slične spalionice u saveznoj američkoj državi Wyoming. Naime, Wolfenshon živi u Wyomingu. No, vremena se mijenjaju i danas je prilično nemoguće da netko iz Svjetske banke ili neke od bliskih institucija izjavi na otvoren način išta slično Summersovim umotvorinama. Uostalom jedna od njihovih publikacija nosi naslov u kojem se ističe "učenje iz prošlosti, prihvaćanje budućnosti". Danas Svjetska banka ističe da je naučila slušati kritiku te najavljuje "10 stvari koje nismo znali o Svjetskoj banci". U istoimenoj publikaciji ističe se kako se Bankin fokus promijenio te kako je Svjetska banka institucija koja u cijelom svijetu najviše ulaže u: edukaciju; borbu protiv AIDS-a; antikorupcijske programe; nastojanja da se smanji dug najsiromašnijim zemljama; bioraznolikost; suradnju s drugim sektorima; programe koji ljudima osiguravaju pitku vodu, struju i zadovoljavajuće sanitarne uvjete; suradnju s civilnim sektorom; projektima kojima je cilj pomoći zemljama da se oporave od ratnih sukoba; otvorenost prema zahtjevima najsiromašnijih. Naravno, i većina kritičara Svjetske banke ističe kako je ta institucija zaista povećala svoja ulaganja u edukaciju, zaštitu okoliša i druge socijalne i ekološki vrijedne programe. Tijekom '80-ih godina prošloga stoljeća projekti za edukaciju iznosili su 4,8 posto od ukupnih, a u sljedećem desetljeću taj iznos popeo se na 8,2 posto. 2004. godine najavljeno je godišnje povećanje ulaganja u iskorištavanje obnovljivih izvora energije s 200 milijuna godišnje. No, premda ostaju tvrdnje kako je to i dalje mali iznos s obzirom na ukupnu količinu novca kojim raspolaže Svjetska banka (godišnje više od 20 milijardi dolara kredita), ostaje i neefikasnost kao konstanta tih projekata. Usporedo s rastom kreditiranja edukacijskih programa, porastao je i stupanj njihove neefikasnosti i proglašavanja pojedinih projekta neuspjelima. Od 1992. godine s 11,8 posto u 1994. godini stupanj propalih projekata popeo se na 17,5 posto.



 
Ups! Zao nam je, ali samo registrovane korisnice/i mogu da objavljuju komentare, klikni ovde da se uloguješ ili registruješ

lgbt

Piše: Dušan Milojević

Dok je u Njujorku prošle nedelje ratifikovan zakon o istopolnim brakovima, što je prosl…

Mišel Fuko

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljst…

drugaciji_svijet_je_moguc
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša


Ekonomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.



BILBORD novoZnate li šta je Kodeks Alimentarius? novoNoam Chomsky o najavi priznanja palestinske države: Upozorenje prije 'tsunamija' u Izraelu novoDnevnik ugostiteljskog radnika anarhista novoSvedoci brutalnog obračuna, Atina 29. 6. 2011. novoS naksalitima kroz prašumu, 6. deo novoAmy Winehouse, SIIIING!!! novoZG Pride 2011 combo novoVesti sa grčkih ulica novoS naksalitima kroz prašumu, 5. deo novoIstina - pismo srednjoškolke iz Fukušime



KontraTV / Submedia
SUBMEDIA | Puck shit up!
Ove nedelje:
1. 100 Seditions!
2. Riot in my Town
3. Nuck Block
4. Chilean Urban Eco-Defense
5. For the Lulz
6. Anti-G20 Comrades
Submedia | Puck shit up!
KontraTV / Aktuelno
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
Grčka vlada je glasala za novu rundu mera štednje, ne bi li obezbedila finansijsku injekciju od strane EU koja bi trabalo da spreči državni bankrot. Ali gnevni demonstranti su nasilno reagovali na takav ishod glasanja, i neposredno ispred parlamenta vode se žestoke bitke između policije i demonstranata. Prizori iz centra Atine podsećaju na ratište, dok u oblacima suzavca promiču figure sukobljenih strana. Stotine hiljada ljudi širom zemlje su stupili u dvodnevni štrajk protiv mera štednje. Oni kažu da je novo ogromno zaduživanje sa katastrofalnim kamatnim stopama taktika čije posledice su već iskusili i da neće ponovo nasesti na istu priču. O tome šta ta odluka grčkog parlamenta znači za Grčku i EU, za RT govori finansijski novinar (koji očigledno ima poteškoća da razlikuje anarhiste i provokatore) Demetri Kofinas.
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
KontraTV / Film
Stranac u šumi
Prvi kontakt u Amazonu: brazilska plemena govore o svojim iskustvima prvog kontakta sa belcima i opasnostima koje su potom usledile.
Stranac u šumi
KontraTV / Aktivizam
Španska revolucija
Španija je 15. maja pokrenula evropsku revoluciju. To što vlada potpuno medijsko pomračenje ne znači da španija ne sija nadom za bolje sutra! Širite zarazu!
Španska revolucija (Muse)
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
Kevin Kamps iz Beyond Nuclear, poznat kao ekspert za pitanja nuklearnog otpada, govori o drugoj havarisanoj nuklearki u Japanu kojoj preti topljenje jezgra reaktora, kao i o konstantnim emisijama radioaktivnih čestica iz nuklearnih elektrana u SAD.

Oko 300 milja jugozapadno od Fukušime nalazi se nuklearni reaktor Mondžu - prototip brzog (fast-breeder) reaktora koji je do vrha napunjenn plutonijumom, najsmrtonosnijim elementom na planeti Zemlji. Prošle godine, nekakav uređaj koji je težak tri tone, pao je na Mondžu reaktor i blokira pristup gorivnim šipkama u jezgru reaktora. Uprkos nekoliko pokušaja, stvari još uvek nisu pod kontrolom. Naredne nedelje ponovo će pokušati da uklone iz reaktora taj objekat težak tri tone, ali kritičari upozoravaju da je ta procedura izuzetno opasna i mogla bi da izazove eksploziju gorivnih šipki. Jedan zloslutni znak koliko je opasna situacija je to što je glavni menadžer elektrane nedavno izvršio samoubistvo. Oštećena NE Mondžu je nuklearna bomba koja svakog časa može da eksplodira što bi zbrisalo grad Kjoto koji se nalazi na svega 60 milja daleko od fabrike, sa populacijom od milion ljudi. A najveći grad u Japanu, Tokio, nalazi se na mestu koje je niz vetar u odnosu na havarisanu NE Mondžu.
Pa, šta sve to znači i šta ima novo u vezi sa ugroženim NE u Sjedinjenim Državama, u Nebraski?
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
Nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi, mnogi ljudi su se pitali koji šta je kog đavola trebalo Japancima da prave nuklearnu elektranu na obali koja je pod stalnim udarima zemljotresa i cunamija. To je kao da su hteli da im se ovo desi - ko bi mogao da bude tako glup? Svakako, u Sjedinjenim Državama se smatra da su Amerikanci mnogo pažljiviji i da više vode računa o tome gde će sagraditi svoje nuklearne elektrane. E pa... nije tako.
NE Fort Calhoun koja se nalazi nadomak Omahe, Nebraska, potpuno je opkoljena vodom. Ali izgleda da to tako ide kada napravite NE posred plavne doline koja se prostire pored Misurija. Voda se zaustavla na nivou koji je pola metra IZNAD ravni na kojoj se nalazi elektrana - i jedina stvar koja sprečava da voda poplavi NE Fort Calhoun, baš kao što je to bio slučaj u Fukušimi, je gumeni zid visine dva metra koji je podignut oko elektrane. Ali nije to jedina ugrožena nuklearka. Nizvodno niz Misuri, na jugoistoku Nebraske, nalazi se NE Cooper koju takođe ugrožava poplava.
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
KontraTV / Aktivizam
People's Revolution at the Dam square
Prvomajske demonstracije širom Evrope i pokret 15 maja (M15) u Španiji su nagovestile novi trend. Ljudi počinju da reaguju, da izlaze na ulice i zauzimaju trgove širom Evrope. Španski pokret "Democracia Real" koji je nastao 15. maja izazvao je nastanak pokreta "Alithini Dimokratia" u Grčkoj deset dana kasnije. Kada se i u Holandiji pojavio sličan pokret, "Echte Democracie", od početka je koncipiran kao deo opštijeg jačanja evropske "Prave demoktarije". Ljudi su na ulicama, reaguju, diskutuju o situciji i odlučuju o svojoj budućnosti na pravi demokratski način. Oni istupaju protiv situacije u kojoj će "drugi oglučivati o njihovoj budućnosti bez njih".

Mi vas očekujemo!
Prava demokratija - otvorena skupština Groningena
http://realdemocracygroningen.wordpress.com
Echte Democracie - narodna revolucija u Holandiji
KontraTV / Aktuelno
Okeani pred izumiranjem
Novi izveštaj pomorskih naučnika kaže da postoji ozbiljna pretnja opstanku tri četvrtine svetskih koralnih grebena. To će imati ogromne posledice po raznovsnost morskog života u okeanima, a može čak biti i okidač novog ciklusa masovnog izumranja.
Okeanima preti izumiranje
 






[ Traži ]