Subota, Februar 07, 2009 - 12:10 AM NT -   13703 Reads Pošalji ovaj tekst svome prijatelju i/ili prijateljici p

GLOBALIZACIJA I ANTIGLOBALIZACIJA mitovi i stvarnost

cetvrti_svjetski_rat
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša

Globalizacija i antiglobalizacija: mitovi i stvarnost

Mnogi autori ističu kako ono što danas nazivamo globalizacijom nije ništa novo te kako smo i u povijesti svjedočili prekograničnoj trgovini, migracijama i investicijama širom svijeta.[1] U nekim je aspektima sadašnje međunarodno gospodarstvo manje otvoreno i integrirano od sustava koji je vladao 1870.-1914. (Hirst i Thompson, 2001:12). Kako kažu Glyn i Sutcliffe: "...ono što imamo kao posljedicu je jako daleko od globalno integrirane ekonomije... Globalna ekonomija je zasigurno više globalizirana nego prije 50 godina, ali puno manje nego prije 100 godina. Stoga je pogrešno široko rasprostranjeno mišljenje kako je sadašnji stupanj globalizacije nešto novo i do sada neviđeno" (Dicken, 1998: 4). Ellen Wood ističe kako "proces koji se često naziva globalizacijom nije kvalitativno nov, ali predstavlja univerzalizaciju kapitalističkih socijalnih odnosa" (Rupert i Smith, 2002). Ako se okrenemo i bliže, mnogi ističu kontinuitet u odnosu na modernost pa se današnje doba karakterizira "kasnom modernošću" ili "zrelom modernošću" (Giddens, 1990). U nepresušnoj raspravi o modernosti i postmodernosti, Giddens će zaključiti kako je "modernost inherentno globalizirajuća" (1990: 6, 177). Urlich Beck (2001) govori o "novoj" ili "refleksivnoj modernosti", o "modernizaciji modernizacije". S druge strane, Martin Albrow kaže "zaboravite modernost" te ističe kako globalno doba ide preko modernosti, jer globalnost istiskuje racionalnost i nacije-države kako temeljne baze socijalne organizacije (Scholte, 2000: 25). Također ističe Scholte (2000: 19), mnogi autori spominju "nove realnosti" ili "prvu globalnu revoluciju". Bez obzira što smo u mnogim religijama, znanstvenim i umjetničkim krugovima, pa i financijskim i trgovačkim tokovima mogli i do sada, kroz bližu ili dalju povijest, pratiti neke od odrednica globalizacije ili uočiti želje za jednim, ujedinjenim ili jedinstvenim svijetom, razmjeri tih aktivnosti bili su ograničeni na vrlo uzak krug ljudi i mali po opsegu, pogotovo usporedimo li ih s današnjom globalnošću. Također, čini se prilično redukcionistički svoditi globalizaciju samo na trgovinu ili ekonomske odnose. Čak ako i samo o njima govorimo, tada su i opseg, kompleksnost, količina uključenih aktera (državnih i poslovnih) te integracija financija, proizvodnje, usluga i investicija kao dijelova ekonomske globalizacije nešto što uvelike prelazi sve što se unutar toga područja odvijalo (Cohen i Kennedy, 2000).

globalization

 

Je li globalizacija stari ili novi proces?

Mnogi autori ističu kako ono što danas nazivamo globalizacijom nije ništa novo te kako smo i u povijesti svjedočili prekograničnoj trgovini, migracijama i investicijama širom svijeta.[1] U nekim je aspektima sadašnje međunarodno gospodarstvo manje otvoreno i integrirano od sustava koji je vladao 1870.-1914. (Hirst i Thompson, 2001:12). Kako kažu Glyn i Sutcliffe: "...ono što imamo kao posljedicu je jako daleko od globalno integrirane ekonomije... Globalna ekonomija je zasigurno više globalizirana nego prije 50 godina, ali puno manje nego prije 100 godina. Stoga je pogrešno široko rasprostranjeno mišljenje kako je sadašnji stupanj globalizacije nešto novo i do sada neviđeno" (Dicken, 1998: 4). Ellen Wood ističe kako "proces koji se često naziva globalizacijom nije kvalitativno nov, ali predstavlja univerzalizaciju kapitalističkih socijalnih odnosa" (Rupert i Smith, 2002). Ako se okrenemo i bliže, mnogi ističu kontinuitet u odnosu na modernost pa se današnje doba karakterizira "kasnom modernošću" ili "zrelom modernošću" (Giddens, 1990). U nepresušnoj raspravi o modernosti i postmodernosti, Giddens će zaključiti kako je "modernost inherentno globalizirajuća" (1990: 6, 177). Urlich Beck (2001) govori o "novoj" ili "refleksivnoj modernosti", o "modernizaciji modernizacije". S druge strane, Martin Albrow kaže "zaboravite modernost" te ističe kako globalno doba ide preko modernosti, jer globalnost istiskuje racionalnost i nacije-države kako temeljne baze socijalne organizacije (Scholte, 2000: 25). Također ističe Scholte (2000: 19), mnogi autori spominju "nove realnosti" ili "prvu globalnu revoluciju". Bez obzira što smo u mnogim religijama, znanstvenim i umjetničkim krugovima, pa i financijskim i trgovačkim tokovima mogli i do sada, kroz bližu ili dalju povijest, pratiti neke od odrednica globalizacije ili uočiti želje za jednim, ujedinjenim ili jedinstvenim svijetom, razmjeri tih aktivnosti bili su ograničeni na vrlo uzak krug ljudi i mali po opsegu, pogotovo usporedimo li ih s današnjom globalnošću. Također, čini se prilično redukcionistički svoditi globalizaciju samo na trgovinu ili ekonomske odnose. Čak ako i samo o njima govorimo, tada su i opseg, kompleksnost, količina uključenih aktera (državnih i poslovnih) te integracija financija, proizvodnje, usluga i investicija kao dijelova ekonomske globalizacije nešto što uvelike prelazi sve što se unutar toga područja odvijalo (Cohen i Kennedy, 2000).

 globalization1

Je li globalizacija stvarnost ili fikcija?

Ovaj problem se donekle nadovezuje na prethodni. Oni koji smatraju kako je globalizacija novi proces, uglavnom smatraju kako se radi i o stvarnom procesu, dok oni pak koji smatraju kako je globalizacija stari proces, cijelu priču oko globalizacije smatraju običnom fikcijom i izmišljotinom. Neke ta nepreglednost i sveprisutnost globalizacije u našim životima toliko nervira da su skloni i tvrditi kako je sve prenapuhano, kako se, ukoliko govorimo o globalizaciji, zapravo radi o "pomodnom konceptu", izmišljenom pojmu za islužene intelektualce koji su tako dobili novu temu. Bob Fitch je to nazvao "globaloney" (Petras i Veltmeyer, 2001: 27) fenomenom, globalnim sapunom ili bolje rečeno globalnom sapunicom koja je farsa, skrivanje stvarnih odnosa u svijetu, te ništa više od uobičajenog mjehura od sapunice koji treba probušiti. Ruigrok i van Tulder tvrde "kako se čini da je globalizacija koliko pretjerivanje kao ideologija toliko i kao analitički koncept" (Dicken, 1998: 4). Scholte (2000: 17) ističe kako su, s druge strane, Kenichi Ohmae i John Naisbitt postali širom svijeta poznati slaveći "bezgraničan svijet". Neki potpuno iskreno ističu kako sudjelovanje u globalizaciji nije nešto što se može birati, odnosno kako "globalizacija nije izbor. Ona je stvarnost" (Friedman, 2003:106). Kako bi potkrijepio svoj stav Friedman ističe (2003: 100-101) tezu o "zlatnoj stezulji" koja znači svođenje političke volje na izbor između Coca-Cole i Pepsi-Cole – neznatne nijanse okusa, neznatne nijanse politika… Ovdje treba napomenuti kako globalizaciju stvarnom smatraju i akteri alterglobalizacijskoga pokreta pokušavajući njene loše strane promijeniti i zaustaviti, a dobre proširiti i razvijati.

 

Dokida li globalizacija koncept nacije-države?

Utjecaj globalizacije na koncept nacije-države i od Westfalskog mira iz 1648. godine prihvaćeni koncept suvereniteta, jedno je od pitanja koje izaziva najžešće emocije i sukobe. Ističe se kako "uskoro neće biti nacionalnih proizvoda ili tehnologija, neće biti nacionalnih korporacija niti nacionalnih industrija. Nacije-države gube ili će izgubiti kontrolu nad osnovnim elementima svoje gospodarske politike" (Castells, 2002: 250). U Clintonovoj administraciji ministar rada Robert Reich ide još i dalje te tvrdi kako uskoro "neće biti nacionalnih ekonomija, barem ne kako smo ih do sada zamišljali" (Dicken, 1998: 4). Alfred. M. Zeien direktor korporacije Gillette poznate kozmetičke marke najbolje je to sažeo: "Ja ne smatram strane zemlje stranima" (Barber, 2001: 23). Dapače, hiperglobalisti ističu kako je "globalna kompeticija glasnik ljudskog progresa, a globalizacija nova epoha u ljudskoj historiji u kojoj su nacije-države postale neprirodne, čak i nemoguće biznis jedinice u globalnoj ekonomiji" (Held et al, 1999: 3). Held čini razliku između suvereniteta (sposobnost države da stvori i provodi vlastite politike i zakone) i autonomije (sposobnost države da postigne svoje političke ciljeve) (Cohen i Kennedy, 2000). Analogno ovome, mogli bismo reći kako su sve države danas izgubile suverenitet. Na primjer, čak je i SAD izgubio nekoliko trgovinskih sporova unutar WTO-a, poput uspješne tužbe Venecuele i Brazila zbog ograničenja toksičnih elemenata u benzinu koje je nametao Clean Air Act u SAD-u. Kenichi Ohmae ističe kako jedina uloga koja je ostala za "zastarjele" vlade jest "osigurati ljudima najširi izbor između najboljih i najjeftinijih proizvoda i usluga iz cijelog svijeta" (Korten, 1995: 127). Dapače, hiperglobalisti poput Kenichija Ohmaea i samu globalizaciju smatraju novim dobom u kojem su ljudi sve više podanici globalnoga tržišta, odnosno globalnih korporacija. Time se po toj skupini autora Daniel Bell pokazao i više nego dobrim prorokom kada je tvrdio kako je država postala premala za rješavanje velikih problema, a prevelika za rješavanje malih problema (Giddens, 1990). Također nevladine organizacije i civilni sektor na globalnom nivou sve više preuzimaju ulogu partnera ili čak i zamjenjuju države kao subjekte. Na primjer, sve je češći zajednički nastup velikih globalnih NGO-a i siromašnih zemalja na brojnim svjetskim konferencijama koje se tiču trgovine, smanjivanja gladi i vanjskoga duga te bolesti. Nevladine organizacije sve više preuzimaju od siromašnih država čak i neke sektore poput zdravstva, borbe protiv gladi i siromaštva, zaštite prirode i druge. To nas vodi i do kritike pojedinih humanitarnih nevladinih organizacija gdje ih se optužuje kako iskorištavaju nezavidnu poziciju siromašnih zemalja te se nastoje pozicionirati kao posrednici između vlada siromašnih zemalja, vlada zemalja iz kojih potječu ili međunarodnih agencija te samih ugroženih ljudi. Optužbe se nižu prema karijerizmu, oportunizmu, bezosjećajnosti, nestručnosti pa čak i što otvorenom što prikrivenom rasizmu. Posebno se ističu mali rezultati s obzirom na ogromni novac kojim raspolažu pojedine nevladine organizacije (Hancock 1992; Sogge, 2002).

Ne samo da je raširen stav kako globalizacija dokida koncept nacije-države, već neki idu tako daleko i tvrde kako države uopće više nisu važne. Svjedočimo naddržavnom i nadnacionalnom Imperiju koji je globalan (Hardt i Negri, 2003). Dakle, suverenitet postoji, ali je prebačen na novi subjekt. Hardt i Negri ističu kako "se prostorna razdioba na tri svijeta (Prvi, Drugi i Treći) izbrisala tako da stalno nalazimo Prvi svijet u Trećemu, Treći u Prvome, a Drugi skoro uopće nigdje. Dakle, SAD nisu centar Imperija niti centar postoji, jer je Imperij svuda i umrežen je. S tim bi se mogli složiti budući da, na primjer, dijete rođeno u njujorkškoj siromašnoj četvrti Harlemu u prosjeku ima manji životni vijek, nego li dijete rođeno u Šangaju ili Bangladešu (Carley & Spapens, 1998). Premda treba istaći kako Negri i Hardt priznaju SAD-u povlašten položaj u Imperiju, ali to ne zato što su naslijedili bivše europske imperijalističke sile, već upravo zbog razlika kako su SAD-e ustanovljene i kako su širile svoju moć. Hardt i Negri dobili su mnogo kritika zbog "ignoriranja" činjenice kako su SAD jedina svjetska i odlučujuća sila. Pored rata u Iraku, često se navodi i činjenica kako jedino SAD imaju vojne baze po cijelom svijetu, u čak 59 zemalja (Mertes, 2004). Možemo postaviti pitanje koliko se prostire ta "uravnjilovka" između država, odnosno koliko je daleko otišlo micanje država u drugi plan. Odluka SAD-a da krene bez podrške i dozvole UN-a u rat protiv Iraka ili uporno odbijanje potpisivanja Kyoto protokola, spomenimo samo neke od slučajeva, pokazuju nam kako ipak ne možemo govoriti o potpuno jednakim pravima današnjih država, odnosno kako nisu baš moć i suverenitet svih država u nestajanju. Prošlo stoljeće obilježila je Pax Americana (Hippler, 1994), a već u zadnjem desetljeću najavljen je "novi svjetski poredak kao sistem koji ostavlja SAD kao jedinu političku silu koja diktira pravila igre" (Engdahl, 2000), koja je u stanju nametnuti svoje hegemonističke ciljeve ne samo u vojnom smislu, već i ekonomskom, kulturnom i političkom (Hirst i Thompson, 2001). Govori se o 20. stoljeću kao o "američkom stoljeću" (Guyatt, 2000), sa zaključkom kako se ista tendencija može uvidjeti na početku 21. stoljeća. Krajem '80-ih godina prošloga stoljeća John Williamson dalekovidno je cjelokupnu vanjsku politiku SAD-a i bliskih institucija nazvao washingtonskim konsenzusom (Olin, 2003). Williamson je naravno pod tim pojmom mislio i početak širenja neoliberalnoga koncepta kao globalno prevladavajućeg i neupitnog. Takva pozicija SAD-a vodi nas u svijet "izvan kontrole" (Brzezinski, 1994).[2] Skeptici poput Hirsta i Thompsona ističu kako države i dalje igraju najvažniju ulogu u, kako kažu, internacionalizaciji ekonomije, a nikako globalizacije ekonomije. Tome u prilog ide i podatak kako se danas većina trgovine ne odvija globalno, već unutar određenih regionalnih blokova poput Europske Unije, ASEAN-a u Aziji, MECROSUR-a u Južnoj Americi, NAFTA-e (North America Free Trade Agreement) – ugovoru o slobodnoj trgovini između SAD-a, Kanade i Meksika koji se sada kroz FTAA (Free Trade of All Americas) pokušava proširiti i na cijelu Južnu Ameriku. Primjerice, od ukupne trgovine zemalja EU-a, na izvoz izvan granica Unije otpada svega 8 posto (Hoffmann, 1999). Dapače, govori se o blokovskoj trijadi koju čine SAD, EU i Istočna i Jugoistočna Azija te se kao argument regionalizacije trgovine ističe činjenica kako iz tih triju megaregija odlazi 80 posto izvoza u svijet. Tri bloka sudjeluju s tri četvrtine u svjetskom BDP-u, polovinom '90-ih godina prošloga stoljeća zauzimali su 66 posto svjetskih trgovinskih kretanja, i držali 65 posto svih stranih ulaganja. Strana ulaganja u zemlje u razvoju također su nejednako raspoređena te 50 posto svih ulaganja odlazi u svega tri zemlje: Kinu, Brazil i Meksiko. Skoro 90 posto namoćnijih korporacija ima i dalje sjedište u SAD, EU ili Japanu (Kolarić, 2000). Također se osporava i teza kako korporacije više nemaju mjesto, kako su bezprostorne, bez identifikacije s matičnom zemljom. Dicken (1998: 194-195) daje na uvid tablicu UNCTAD-a gdje se istraživalo koliko su zaista "globalne" globalne korporacije. Indeks globaliziranosti je dobiven kroz odnos stupnja imovine u stranim zemljama te kroz udio zaposlenih u stranim zemljama. Svega 13 korporacija ima indeks globaliziranosti veći od 75 posto. Također je indikativno kako među prvih 25 korporacija nema niti jedne koja potječe iz SAD-a, a naftna korporacija Exxon zauzima tek 26 mjesto. Drugi pak ističu kako činjenica da se strana ulaganja uglavnom odvijaju između najbogatijih zemalja, više govori o stratifikaciji stranih ulaganja nego o regionalizaciji. Ističe se kako strana ulaganja sve više igraju ulogu po cijelom svijetu i kako globalne korporacije također postaju trend globalne međupovezane trgovine kao nikada do sada (Held et al., 1999). Ovome se u prilog može istaknuti kako indeks globaliziranosti raste za većinu korporacija, te kako je za 42 korporacije on veći od 50 posto. Dicken (1998) ističe kako je cijela priča oko korporacija koje miču države s vrha piramide moći potpuno pogrešna te bi se zapravo trebalo više posvetiti istraživanju kompleksnih i specifičnih odnosa država i korporacija danas. To ne znači da se uloga i funkcija države nije promijenila, priznaje Dicken, ali "nacija-država nastavlja značajno doprinositi mijenjanju i preoblikovanju globalne ekonomske mape". Ponešto težim riječima, korporacije su bez država ništa. Dapače, ističe se kako je cijela fama oko "korporacijski vođene globalizacije zapravo politička kreacija" (Shipman, 2002: 59), odnosno kako korporacije nikada niti ne bi prešle granice nacionalnih država da im države to nisu dozvolile i podržale ih u tome. Po istraživanju koje su u prvoj polovini '90-ih prošlog stoljeća proveli Winfried Ruigrock i Rob van Tulder gotovo sve najmoćnije korporacije dobile su značajnu pomoć od matične države ili su profitirale zbog politike države na unutrašnjem i međunarodnom planu. Dapače, ističe se kako bi najmanje dvadeset od prvih sto korporacija po ljestvici koju sastavlja časopis Fortune nestalo bez direktne pomoći pripadajućih država kada su se te korporacije našle u problemima (Chomsky, 1999). Upozorava se kako globalne korporacije ipak još uvijek nemaju ključni aspekt koji formira koncept nacije-države, a to je pravo na silu, odnosno međunarodno priznato pravo na stvaranje vojne moći (Cohen i Kennedy, 2000). Casttels (2002: 248) ističe nešto slično tvrdeći kako "se čini da država-nacija, povijesna tvorevina modernoga doba, gubi svoju moć, premda, a to je od ključne važnosti, ne i svoj utjecaj". Ovdje je potrebno dodati kako ta tvrdnja sve slabije stoji, jer brojni slučajevi pokazuju kako su korporacije spremne i sve više koriste tu moć, posebno u zemljama s nezavidnim razvojem demokracije.

Ovdje će nam biti dovoljno istaknuti kako države zasigurno i danas igraju zapaženu ulogu čak i u globalnim razmjerima, no njihov suverenitet je postao "višeslojan" (Scholte, 2000; Held, 2000). Dio suvereniteta je zasigurno prebačen na naddržavne autoritete (Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu, WTO…), a dio na poddržavne autoritete (prebacivanje sve veće odgovornosti na gradove i lokalnu samoupravu…). Države naravno i dalje postoje, ali s westfalijanskim suverenitetom je gotovo. Ovome je analogan rast globalnih korporacija koji sve više kritičara smatra pravim upravljačima svijeta (Korten, 1994). Ističe se kako je korporacijama ostavljen otvoren put inkorporirati cijeli svijet. Slilčno tome, Saskia Sassen postavlja koncept ekonomskog državljanstva kao "skupinu ekonomskih prava koja daje ovlasti da se i od vlade zahtijeva odgovornost". No, prema njenom tumačenju ekonomsko državljanstvo ne pripada danas pojedincu ili građanima, već globalnim korporacijama koju mogu "prisiliti vlade da stanovite mjere poduzmu i druge da ne poduzmu" (Meštrović, 2001: 38).

 

Donosi li globalizacija kulturnu uniformiranost?

George Ritzer (1999) se proslavio svojom tezom o mcdonaldizaciji društva. Ritzer nam je predstavio orwelovsku sadašnjost i budućnost u kojoj učinkovitost, mjerljivost, isplativost, predvidljivost i kontrola postaju temelj ne samo načina na koji spremamo i jedemo hranu, već i po kojima funkcionira društvo, načina po kojima živimo, pa i umiremo. Kao da je slušao tumačenje generalnoga direktora McDonald'sa za Singapur: "McDonald's prodaje sistem, ne proizvod" (Urry, 2003: 57-58). Sistem se uči na Hamburger Universityju do najsitnijih detalja poput načina osmjehivanja kupcima. Dapače, to širenje uniformirane i jednolične mcdonaldizacije Ritzer u weberovskom smislu vidi kao globalni "željezni kavez" kojemu nitko i ništa neće i ne može izbjeći. Kasnije je, slijedeći sličnu nit, Benjamin Barber istaknuo dvije reprezentativne opasnosti za cijeli svijet. Jihad vs. McWorld (2001) su u varljivoj borbi, a zapravo međusobnom prožimanju, dok su žrtve civilno društvo, ljudska prava i demokracija. Dok Jihad s jedne strane traži identitet u krvi, McWorld s druge strane zahtijeva odanost cijeloga globalnoga konzumerističkog plemena. Jihad mijenja koncept slobode i prava na izbor s paranoidnim i suicidalnim ratnikom, a McWorld veselo uzgaja potrošača ispranog mozga (Debeljak, 2000). Odavno je jasno kako autarkične i sebi dovoljne, ksenofobične i zatvorene zajednice ne gledaju s odobravanjem na koncept građanina. No, Barber sada nečemu tako neprivlačnom kao nadopunu stavlja McSvijet koji također zahtijeva svojevrsnu odanost i potpunu ovisnost, te mu kao takvom ne treba građanin, već potrošač. Dakle i jedan i drugi svijet nude jednoličnost te uniformiranost življenja i razmišljanja, samo što se Jihad želi zatvoriti u male zajednice, a McWorld ima globalne pretenzije.[3] Slično zaključuje i Vandana Shiva (2001), nakon terorističkih napada na SAD ističe kako globalizacija proizvodi talibanizaciju. Ljudima koji kreiraju i provode neoliberalnu globalizaciju odgovara porast fundamentalizma i isključivosti, jer je nemoguće da se te snage ujedine u otpor globalizaciji upravo zbog svojega fundamentalizma i isključivosti. Neuspješni rat protiv terorizma usporedila je uvjerenjem kako će upotreba pesticida dovesti do smanjena štetočina. Shiva ističe kako "demokracija nije školjka, već životna krv slobodnog društva. Ona nije puki izborni ritual, već moć ljudi da oblikuju svoju sudbinu i utječu na svoje živote, politike i uvjete koji uništavaju demokratsku kontrolu: kako se njihova hrana proizvodi, kakve zdravstvene i obrazovne sisteme imaju, kako se upravlja njihovim prirodnim resursima te tko je upravljač".

globalization01

Naravno, jasno je kako su u Barberovom slučaju McWorld i mcdonaldizacija metafore, te je umjesto McDonald'sa mogla stajati i MTV, Nike, Burger King, Coca-Cola ili neka druga korporacija. Po ovom tipu mišljenja jurimo prema sve uniformiranijem načinu prehrane, odijevanja, slušanja muzike, životnih stilova i stavova prema društvu i životu, pa na kraju krajeva i prema sve uniformiranijim društvima. Ovdje treba napomenuti kako Barber ne smatra McWorld istovjetnim zapadnim demokratskim društvima, već jednim njihovim dijelom, koji postaje sve opasniji upravo za same temelje demokracije u tim društvima.[4] Mnogi se autori ne slažu s ovakvim tumačenjem posljedica globalizacije. Ističe se kako smo upravo kroz proces globalizacije u mogućnosti uživati više neko ikad u različitostima, u raznolikim životnim stilovima, te novim kulturama. Ističe se kako protivnici globalizacije često zbog slijepog straha od SAD-a ne uviđaju kako danas "Alžirci u Parizu uče Thai boxing, azijski reperi u Londonu grickaju tursku pizzu, Indijci u New Yorku uče plesati salsu, Meksikanci jedu obroke iz Tihoga oceana pripremljenje od engleskoga kuhara" (Legrain, 2003: 297). Svijet nikad nije bio bliži mogućnosti da svaka osoba kao individua izabere sama za sebe kulturni ili bilo koji drugi identitet. Ne samo da lokalne kulture i tradicija neće doći u opasnost, već će dolazak nepoznatih dobara i novih ideja obogatiti njihove mogućnosti da se izraze i prošire svoje lokalne specifičnosti i posebnosti. Time dolazimo do već spomenutoga pojma glokalizacije koji ističe mogućnost sve heterogenijeg svijeta. Kako smo naveli u uvodu, glokalizacija djeluje u suprotnom smjeru od onoga kada korporacije prilagođavaju svoje proizvode lokalnim uvjetima i vrijednostima (poput McDonald'sovoga vegetarijanskog restorana u Indiji). Glokalizacija nam daje poruku kako živimo u pluralnom svijetu gdje individue i lokalne grupe imaju visoki stupanj mogućnosti prilagodbe i inovacije. Urry (2003), na primjer, ističe da ni globalno ni lokalno ne postoje jedno bez drugoga. Budući da dolazi do miješanja kultura, stvara se plodno tlo za hibridizaciju, za hibridne identitete, dinamično miješanje kultura, od kojih svatko uzima ono što mu odgovara (Pieterse, 1995; Tomlinson:1999). Sličan koncept glokalizaciji je kreolizacija (Pieterse, 1995), no tu se radi o miješanju različitih kultura, odnosno o procesu gdje lokalna kultura izabire određene elemente iz dolazeće kulture, daje im novi smisao i značenje drugačije od prvotnog te ih kombinira s lokalnom tradicijom stvarajući potpuno novi koncept. Primjer bi mogao biti "kreolski" francuski koji se govori na Karibima, a većina Francuza iz Francuske ga ne bi razumjela (Cohen i Kennedy, 2000). Ističe se i kako "isti televizijski program znači različitu stvar različitoj publici" (Lechner i Boli, 2000: 2). Identiteti kao i druge karakteristike globalizacije postaju i transgranični. Akteri alterglobalizacijskoga pokreta, puno se više, s obzirom na zajedničke vrijednosti i stavove, identificiraju sa sličnim pripadnicima i pripadnicama toga pokreta, nego li s osobama iz, na primjer, istoga grada ili države. Vrlo je vjerojatno da će se mirovni aktivisti i aktivistkinje iz Hrvatske više poistovjetiti s mirovnim aktivistima i aktivistkinjama bilo gdje iz svijeta, nego s osobom iz Hrvatske koja odlazi na koncerte i uživa u pjesmama u Hrvatskoj popularnoga pjevača Thompsona. Budući da je došlo do "kraja nacionalnog projekta", "globalizacija ohrabruje rast nenacionalnih obrazaca kolektivnih identiteta" (Scholte, 2000: 160). Dapače, jedna osoba može imati nekoliko identiteta – može se osjećati pripadnikom ili pripadnicom više nacija, više rasa ili seksualnih preferencija tako da danas uživamo u pluralnosti identiteta koje sami izabiremo. Frederic Jameson je takvo stanje opisao "postmodernim uvjetima gdje svatko predstavlja nekoliko grupa odjednom", a Lothar Brock ističe kako globalizacija ohrabruje "surfanje identitetima" (Scholte: 2000: 181). Na pitanje postoji li globalna kultura, Mike Featherstone (1990) odgovara kategorički ne, ukoliko pod globalnom kulturom mislimo nešto slično kulturi nacija-država. Naravno, i dalje trebamo biti svjesni kako za veliki broj ljudi njihov naslijeđeni identitet, na primjer nacionalni ili etnički i dalje igra nezamjenjivu ulogu. Legrain (2003) ističe kako je potpuno krivo govoriti o mcdonaldizaciji kada se istovremeno otvara obilje restorana hrane etničkog i lokalnog porijekla (ne-zapadnog) u zapadnim zemljama. Ritzer pak ističe kako se radi o neusporedivim brojkama s McDonaldsovih 29.000 dućana u 121 zemlji na svijetu. Također, Legrain previđa kako McDonald's samo na reklame godišnje potroši 1,4 milijarde dolara i zaradi preko 15 milijardi dolara, s čim se ni u snovima ne može usporediti niti jedan restoran pa niti lanac restorana etničke kuhinje.[5] Neki primjeri koje navodi Legrain zaista su smiješni. Tako ističe kako se i Hollywood čini amerikaničkijim nego što zapravo jest. Argument za to su ne-američki glumci i glumice, zvijezde, poput Penelope Cruz, Catherine Zeta-Jones, Ewana McGregora i Arnolda Schwarzenegera, koji/e spadaju u sam vrh glumačke scene. Ritzer (2004) dobro zapaža kako SAD kao najveća globalna sila ima mogućnost ponuditi ostatku svijeta baš sve što poželi. Jedan Brazil, na primjer je manje u takvoj mogućnosti. Također raste broj ljudi u svijetu kojima je američka kultura druga kultura. U svojim tumačenjima sve veće homogenizacije svijeta, Ritzer (2004) u svojoj novoj knjizi Globalization of Nothing ide čak tako daleko da tvrdi kako svjedočimo "globalizaciji ničega". Imamo četiri tipa ničega: sve više ljudi u svijetu provodi svoje vrijeme na ne-mjestima (shoping centri, multipleksi…), uživajući u ne-stvarima (Nike, hamburgeri…), pored ne-ljudi (uniformirani prodavači i prodavačice...) i ne-uslugama (Amazon.com, bankomat…).[6]

Vrlo dobar pregled ovakvih različitih pozicija možemo izraziti i tablicom:

  Hiperglobalisti Skeptici Transformacionalisti 
Što je novo? Globalno doba Trgovinski blokovi, slabija globalna vlast nego prije Historijski nečuveni nivoi globalne međupovezanosti
Dominantne značajke Globalni kapitalizam, globalna vlada, globalno civilno društvo Svijet manje međuovisan nego prije 1890-ih "Gusta" (intenzivna i ekstenzivna) globalizacija
Moć nacionalnih država Nestaje ili opada Ponovno osnažena ili uzdignuta Ponovno konstituirana i restrukturirana
Pogonske snage globalizacije Kapitalizam i tehnologija Države i tržišta Kombinirane snage modernosti
Struktura stratifikacije Erozija starih hijerarhija Povećana marginalizacija Juga Nova arhitektura svjetskoga poretka
Dominantni motiv McDonalds, Madonna, itd. Nacionalni interesi Transformacija političke zajednice
Konceptualizacija globalizacije Ponovno uređivanje okvira za ljudsku akciju Kao internacionalizacija i regionalizacija Ponovno uređivanje međuregionalnih odnosa i udaljenih djelovanja
Historijska putanja Globalna civilizacija Regionalni blokovi/Sukob civilizacija Neodređen: globalna integracija i fragmentacija
Zaključni argument Kraj nacije-države Internacionalizacija ovisna o pristanku i podršci države Globalizacija transformira moć država i svjetsku politiku

Izvor: Held et al. (1999) Global Transformations, Cambidge: Polity Press: 10.

Donosi li globalizacija blagostanje ili novi oblik kolonijalizma?

Ovaj problem je suma svih problema kada govorimo o globalizaciji. Na njemu završavaju sve rasprave i svode se pozicije i stavovi o globalizaciji. Za jedne je globalizacija win-win scenarij u kojem svi dobivaju, makar dugoročno, za druge je ona samo novi oblik kolonijalizma. Medijski mogul i vlasnik CCN-a Ted Turner, istaknuo je kako "globalizacija sve brže napreduje, a sposobnost svijeta da je razumije i reagira sve je sporija" (Scholte, 2000: 1). Obično kada govorimo o pozitivnom ili negativnom utjecaju globalizacije govorimo u kategorijama demokracije, ljudskih prava i prava manjina, mira, socijalne pravde, siromaštva i gladi, zaštite prirode i očuvanja bioraznolikosti i sličnome. Sve institucije koje su se usporedo ili zahvaljujući procesu globalizacije pozicionirale kao planetarno odlučujući faktori, bez obzira govorimo li o financijskima, političkima ili trgovinskima, imaju i pozitivno mišljenje o samom procesu. I kada priznaju određene probleme, poput "nejednakog razvijanja globalizacije" u raznim dijelovima svijeta, podupiratelji pa ako hoćemo i provoditelji, globalizacije ističu kako "globalizacija pruža široke mogućnosti za pravi svjetski razvoj". Kako raste globalizacija, "životni uvjeti su se značajno poboljšali u gotovo svim zemljama (MMF, 2002). U poznatom izvještaju Svjetske banke (2002) Globalization, Growth and Poverty: Building an Inclusive World Economy, ističe se uspjeh globalizacije u smanjivanju siromaštva u mnogim zemljama Trećega svijeta, to jest u onima koje su se više integrirale u tokove u svjetske ekonomije. Drugim riječima, "globalizacija nudi bogatiji život, u širokom smislu, za ljude u bogatim zemljama i jedini realističan put iz siromaštva za siromašne u svijetu" (Legrain, 2003: 24). Peter Martin (1997) ističe kako je "ubrzana integracija prethodno marginaliziranih društava najbolja stvar koja se dogodila za vrijeme života poslijeratne generacije" [misli se na Drugi svjetski rat]. Cato Institute koji njeguje sklonost k neoliberalnom poretku ističe čak kako će globalizacija povećati sigurnost građana i građanki u odnosu na državu i time povećati građanske individualne slobode. Nešto pesimističniji i apatičniji autori poput Roberta D. Kaplana (1994) konstatiraju doba "nadolazeće anarhije" u kojem "siromaštvo, kriminal, tribalizam i bolesti sve više uništavaju socijalno tkivo našega planeta". Kaplan cijeli svoj apokaliptični pogled na svijet zaključuje s tezom kako je, dok su svi slavili pad Berlinskoga zida, on kao reporter na Kosovu pratio sukobe Srba i Albanaca, i već onda znao da je budućnost na Kosovu, a ne u Berlinu. Naravno, ne možemo ne spomenuti "sukob civilizacija" (Huntington, 1998) koji danas nakon napada SAD-a na Irak bez odobrenja UN-a zaista izgleda kao samoispunjavajuće proročanstvo. No, za mnoge pripadnike i pripadnice alterglobalizacijskoga pokreta priča stoji potpuno drugačije te ističu kako je globalizacija "proces u kojem korporacije pomiču novac, tvornice i proizvode još većom brzinom u potrazi za jeftinom radnom snagom i sirovinama te vladama koje su voljne zanemariti zakone za zaštitu potrošača, radnika i prirode” (Ritchie, 1997: 1). Globalizaciju se smatra "tekućom vrpcom koja okružuje svijet proizvodeći još više 3D (dirty, dangerous, difficult) poslova i proširuje jaz između bogatih i siromašnih" (Feffer, 2002). Subcommandante Marcos, glasnogovornik pobunjenih zapatista i zapatistkinja s juga Meksika označava takvo stanje kao pokušaj "pretvaranja svijeta u veliku trgovinu gdje se mogu kupiti Indijanci, žene, gdje se mogu kupiti djeca, emigranti, radnici, pa i cijela zemlja kao što je Mexico" (Martinez i Garcia, 1997). Stavovima o globalizaciji i njenim mnogostrukim aspektima koje imaju akteri alterglobalizacijskoga pokreta, a na osnovu kojih stvaraju svoj aktivan odnos prema procesu globalizacije, vratit ćemo se kasnije u knjizi pri analizi samoga pokreta.

 

globalization_460

 

Kao korak prema zaključku uvoda u teorijsko razjašnjavanje pojma globalizacije, kao i različitih tumačenja toga procesa i njegovih posljedica možemo ponovno pozvati u pomoć Jana Arthura Scholtea. Naime, Scholte ističe da ukoliko promatramo globalizaciju kroz prizmu internacionalizma, liberalizma, univerzalizma te modernizacije ili vesternizacije, kao što čine mnogi od do sada spominjanih autora, zaista možemo steći uvjerenje kako se radi o nastavku staroga ili već viđenoga fenomena. Svim gore nabrojanim tendencijama mogli smo svjedočiti u prošlosti i one zaista ne predstavljaju ništa novo. Imali smo prilike u našoj povijesti prolaziti i kroz periode velikoga rasta internacionalnih veza, neovisno govorimo li o političkim odnosima, migracijama ili nečemu trećemu. Doba ekonomskog liberalizma kojem smo svjedočili nekih pedesetak godina do Prvoga svjetskog rata toliko fascinira neke autore da promatraju globalizaciju samo kroz taj aspekt, što je kako smo već napomenuli, po nama redukcionistički. Širenje nekih univerzalnih vrijednosti ili gledanje na svijet kao na jedno mjesto, pa onda i širenje zapadnih vrijednosti kroz modernizaciju, također su već doživljeni fenomeni na našoj planeti. Scholte uvodi novi pojam kojim opisuje što je to zaista novo u globalizaciji, što je zapravo ono "globalno" u globalizaciji. Tu uvodi pojam "deteritorijalnosti" ili bi bilo bolje čak reći "nadteritorijalnosti" (2000: 46). Nadteritorijalni odnosi među ljudima danas predstavljaju zaista nešto distinktivno u odnosu na prethodna razdoblja. Ovime je Scholte na tragu shvaćanju "globalizacije kao procesa (ili više procesa) koji uključuje transformaciju prostorne organizacije socijalnih relacija i transakcija" (Held at all., 1999 :16). Za razliku od prije, danas je moguće da banka u Švicarskoj u vlasništvu osobe iz Saudijske Arabije odobri kredit u američkim dolarima osobi iz Dominikanske Republike. Možemo dati i primjer s Tegel aerodroma u Berlinu, gdje se najavljuje noćni let za Hamburg. To sve ne bi bilo ništa neobično da djevojka koja najavljuje noćne letove ne sjedi u SAD-u jer je, naime, u to doba u SAD-u dan pa se ne plaća veća nadnica kao u slučaju noćne smjene, a i takva je usluga općenito jeftinija u SAD-u nego u Njemačkoj (Beck, 2000:11). Satelitska TV, američki dolar, burze, antiratni globalni pokret, financijske transakcije, Internet, efekt staklenika, eksplozija nuklearne elektrane u Černobilu i drugi fenomeni imaju do danas neviđen nadteritorijalni karakter. Niti jedna država ne može samostalno riješiti problem klimatskih promjena, niti ga može riješiti preko teritorijalnog koncepta. Pri tome, Scholte upozorava kako ne treba smatrati kako to istovremeno znači i kraj "teritorijalne geografije". Trenutno svjedočimo istovremenom postojanju državnih granica i teritorijanog koncepta odnosa u svijetu, istovremeno s nadteritorijalnim fenomenima nezabilježenima do danas. Mi koji živimo u ovom dijelu jugoistoka Europe u proteklih petnaest godina najbolje smo se mogli uvjeriti koliko koncept teritorija igra važnu ulogu za velik broj ljudi. Tomilson (1999) daje dobar primjer važnosti koncepta teritorijalnosti unatoč našem globaliziranom svijetu. Naime, za vrijeme međunarodnih letova koji uopće ne slijeću, već samo nadlijeću nebo iznad Saudijske Arabije, stjuardesa obavijesti putnike i putnice kako tijekom prelaženja Saudijske Arabije u avionu nije dozvoljeno ispijanje alkohola. Globalizacija donosi relativnu, a ne kompletnu deteritorijalizaciju socijalnoga života pa se ističe usporedo s globalizacijom i postojanje procesa fragmentacije. Globalnost ne znači kraj teritorijalnosti, već kraj njezine supremacije nad drugim aspektima.

Mogli bismo ovu raspravu oko teoretskog definiranja globalizacije zaključiti najjednostavnije. Prije nekoliko godina iz Njemačke sam dobio mail u kojem je netko prateći tadašnje trendove pokušao šaljivo dati odgovor na pitanje što je globalizacija? Pa je odgovor bio: globalizacija je kada se engleska princeza, poznatija kao Diana, zajedno sa svojim ljubavnikom iz Egipta koji priča na mobitel iz Švedske sudari u tunelu u Francuskoj, u autu iz Njemačke koji pogoni motor proizveden u Nizozemskoj. Vozi ih vozač iz Belgije koji je malo cugnuo viskija iz Škotske, a naganjaju ih talijanski paparazzi na motorima iz Japana. Nakon sudara liječi ih posebni doktor iz SAD-a, kojem pomažu medicinske sestre iz Filipina, uz korištenje lijekova proizvedenih u Brazilu. Poruku je toj osobi u Njemačku poslao netko iz Hrvatske da bi se ponovno vratila i došla do mene.

Šalu na stranu, za kraj nije na odmet ponoviti kako nisu svi ljudi na isti način globalizirani s obzirom na državu i grad u kojem žive, s obzirom na posao, spol, rod, rasu, dob i drugo. Globalizacija je kompleksni niz procesa koji djeluju vrlo nejednako u kategorijama vremena i prostora (Dicken, 1998).



 
Ups! Zao nam je, ali samo registrovane korisnice/i mogu da objavljuju komentare, klikni ovde da se uloguješ ili registruješ

lgbt

Piše: Dušan Milojević

Dok je u Njujorku prošle nedelje ratifikovan zakon o istopolnim brakovima, što je prosl…

Mišel Fuko

Malo prije svoje smrti, Michel Foucault je pristao bez ustezanja govoriti dvojici američkih novinara. O borbi homoseksualaca, o sadomazohističkoj praksi, a prije svega o prijateljst…

drugaciji_svijet_je_moguc
ČETVRTI SVJETSKI RAT
Dražen Šimleša


Ekonomske alternative predstavljaju zaista poseban oblik borbe, možda upravo zato jer ih ljudi nekako najmanje očekuju u tom području. Razlog je što se neoliberalni kapitalizam čini toliko prevladavajućim da nam se ništa drugo ne čini realnim. No tijekom istraživanja za ovu knjigu i sam sam se ugodno iznenadio koliko nam se toga pruža na području, uvriježeno rečeno, ekonomije kako bismo poboljšali naš svijet. Što se tiče ekonomije i mogućnosti da ona služi i radi za ljude, a ne za malu skupinu na vrhu piramide moći, započet ćemo s konceptom kooperativa, kod nas poznatijih kao zadruge. Nakon toga ćemo predstaviti koncept fair trade ili poštene trgovine, eco-rata, LETS-a i na kraju mikrokreditiranja.



BILBORD novoZnate li šta je Kodeks Alimentarius? novoNoam Chomsky o najavi priznanja palestinske države: Upozorenje prije 'tsunamija' u Izraelu novoDnevnik ugostiteljskog radnika anarhista novoSvedoci brutalnog obračuna, Atina 29. 6. 2011. novoS naksalitima kroz prašumu, 6. deo novoAmy Winehouse, SIIIING!!! novoZG Pride 2011 combo novoVesti sa grčkih ulica novoS naksalitima kroz prašumu, 5. deo novoIstina - pismo srednjoškolke iz Fukušime



KontraTV / Submedia
SUBMEDIA | Puck shit up!
Ove nedelje:
1. 100 Seditions!
2. Riot in my Town
3. Nuck Block
4. Chilean Urban Eco-Defense
5. For the Lulz
6. Anti-G20 Comrades
Submedia | Puck shit up!
KontraTV / Aktuelno
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
Grčka vlada je glasala za novu rundu mera štednje, ne bi li obezbedila finansijsku injekciju od strane EU koja bi trabalo da spreči državni bankrot. Ali gnevni demonstranti su nasilno reagovali na takav ishod glasanja, i neposredno ispred parlamenta vode se žestoke bitke između policije i demonstranata. Prizori iz centra Atine podsećaju na ratište, dok u oblacima suzavca promiču figure sukobljenih strana. Stotine hiljada ljudi širom zemlje su stupili u dvodnevni štrajk protiv mera štednje. Oni kažu da je novo ogromno zaduživanje sa katastrofalnim kamatnim stopama taktika čije posledice su već iskusili i da neće ponovo nasesti na istu priču. O tome šta ta odluka grčkog parlamenta znači za Grčku i EU, za RT govori finansijski novinar (koji očigledno ima poteškoća da razlikuje anarhiste i provokatore) Demetri Kofinas.
Dok nas dug ne rastavi: Kofinas UŽIVO iz pobunjene Atine
KontraTV / Film
Stranac u šumi
Prvi kontakt u Amazonu: brazilska plemena govore o svojim iskustvima prvog kontakta sa belcima i opasnostima koje su potom usledile.
Stranac u šumi
KontraTV / Aktivizam
Španska revolucija
Španija je 15. maja pokrenula evropsku revoluciju. To što vlada potpuno medijsko pomračenje ne znači da španija ne sija nadom za bolje sutra! Širite zarazu!
Španska revolucija (Muse)
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
Kevin Kamps iz Beyond Nuclear, poznat kao ekspert za pitanja nuklearnog otpada, govori o drugoj havarisanoj nuklearki u Japanu kojoj preti topljenje jezgra reaktora, kao i o konstantnim emisijama radioaktivnih čestica iz nuklearnih elektrana u SAD.

Oko 300 milja jugozapadno od Fukušime nalazi se nuklearni reaktor Mondžu - prototip brzog (fast-breeder) reaktora koji je do vrha napunjenn plutonijumom, najsmrtonosnijim elementom na planeti Zemlji. Prošle godine, nekakav uređaj koji je težak tri tone, pao je na Mondžu reaktor i blokira pristup gorivnim šipkama u jezgru reaktora. Uprkos nekoliko pokušaja, stvari još uvek nisu pod kontrolom. Naredne nedelje ponovo će pokušati da uklone iz reaktora taj objekat težak tri tone, ali kritičari upozoravaju da je ta procedura izuzetno opasna i mogla bi da izazove eksploziju gorivnih šipki. Jedan zloslutni znak koliko je opasna situacija je to što je glavni menadžer elektrane nedavno izvršio samoubistvo. Oštećena NE Mondžu je nuklearna bomba koja svakog časa može da eksplodira što bi zbrisalo grad Kjoto koji se nalazi na svega 60 milja daleko od fabrike, sa populacijom od milion ljudi. A najveći grad u Japanu, Tokio, nalazi se na mestu koje je niz vetar u odnosu na havarisanu NE Mondžu.
Pa, šta sve to znači i šta ima novo u vezi sa ugroženim NE u Sjedinjenim Državama, u Nebraski?
Thom Hartmann: Druga nuklearka u Japanu... još opasnija od Fukušime?
KontraTV / Aktuelno
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
Nakon nuklearne katastrofe u Fukušimi, mnogi ljudi su se pitali koji šta je kog đavola trebalo Japancima da prave nuklearnu elektranu na obali koja je pod stalnim udarima zemljotresa i cunamija. To je kao da su hteli da im se ovo desi - ko bi mogao da bude tako glup? Svakako, u Sjedinjenim Državama se smatra da su Amerikanci mnogo pažljiviji i da više vode računa o tome gde će sagraditi svoje nuklearne elektrane. E pa... nije tako.
NE Fort Calhoun koja se nalazi nadomak Omahe, Nebraska, potpuno je opkoljena vodom. Ali izgleda da to tako ide kada napravite NE posred plavne doline koja se prostire pored Misurija. Voda se zaustavla na nivou koji je pola metra IZNAD ravni na kojoj se nalazi elektrana - i jedina stvar koja sprečava da voda poplavi NE Fort Calhoun, baš kao što je to bio slučaj u Fukušimi, je gumeni zid visine dva metra koji je podignut oko elektrane. Ali nije to jedina ugrožena nuklearka. Nizvodno niz Misuri, na jugoistoku Nebraske, nalazi se NE Cooper koju takođe ugrožava poplava.
Thom Hartmann: Nuklearna energija - Umalo da ostanemo bez Nebraske
KontraTV / Aktivizam
People's Revolution at the Dam square
Prvomajske demonstracije širom Evrope i pokret 15 maja (M15) u Španiji su nagovestile novi trend. Ljudi počinju da reaguju, da izlaze na ulice i zauzimaju trgove širom Evrope. Španski pokret "Democracia Real" koji je nastao 15. maja izazvao je nastanak pokreta "Alithini Dimokratia" u Grčkoj deset dana kasnije. Kada se i u Holandiji pojavio sličan pokret, "Echte Democracie", od početka je koncipiran kao deo opštijeg jačanja evropske "Prave demoktarije". Ljudi su na ulicama, reaguju, diskutuju o situciji i odlučuju o svojoj budućnosti na pravi demokratski način. Oni istupaju protiv situacije u kojoj će "drugi oglučivati o njihovoj budućnosti bez njih".

Mi vas očekujemo!
Prava demokratija - otvorena skupština Groningena
http://realdemocracygroningen.wordpress.com
Echte Democracie - narodna revolucija u Holandiji
KontraTV / Aktuelno
Okeani pred izumiranjem
Novi izveštaj pomorskih naučnika kaže da postoji ozbiljna pretnja opstanku tri četvrtine svetskih koralnih grebena. To će imati ogromne posledice po raznovsnost morskog života u okeanima, a može čak biti i okidač novog ciklusa masovnog izumranja.
Okeanima preti izumiranje
 






[ Traži ]