prevela: Tamara Opačić

Tamna strana korporacije Apple: Nema ništa inovativno u precijenjenim računalima koja su osakaćena nekooperativnoštu, namjerno zatvorenim dizajnom, a proizvedena su pod tako nepodnošljivim uvjetima da radnike potiču na počinjenje samoubojstva - i to sve samo da bi ih potrošači mogli nositi u džepovima

Predsednik federalnih rezervi (centralne banke SAD koja je u privatnom vlasništvu!), finansijski terorista Ben Bernanke na sastanku 2008.

Od četvrtka do nedelje, u ekskluzivnom švajcarskom odmaralištu Sent Moricu, biće održan sastanak Bilderberške grupe u koju se ubrajaju najmoćniji ljudi sveta. Posle sastanaka ove grupe nema nikakvih saopštenja za medije.

Bilderberške sastanke uvek štite jake policijske snage, vazdušni prostor iznad mesta održavanja je zatvoren i u njemu su samo policijski helikopteri; ako je sastanak na moru, priobalno područje takođe je blokirano, a oko hotela rezervisanog za sastanak kruže džipovi u kojima sede momci sa mašinkama. To su sve mere predostrožnosti elitnog bilderberškog društva koje se prvi put sastalo 1954. godine u hotelu „Bilderberg“ u holandskom selu Osterbeku. Ovo nije jedina konferencija svetske političke i ekonomske elite koja je privatnog karaktera. Takva je, na primer, i Minhenska konferencija o bezbednosti, koja je, međutim, mnogo otvorenija za javnost od Bilderberške grupe.

Proizvodnja kazetnih bombi u Njemačkoj je ilegalna, međutim zakon ne zabranjuje financiranje njihove proizvodnje. To koriste neke banke financirajući proizvodnju u zemljama u kojima je to dozvoljeno -uz veliku dobit.

U borbi protiv vlastitog naroda, Gadafi i njegova vojska u Libiji svakodnevno upotrebljavaju kazetne bombe marke MAT 120 koje je proizvela španjolsko poduzeće ”Instalaza”. Informaciju da ovu španjolsku kompaniju za proizvodnju oružja značajnim kreditima financira njemačka ”Deutsche Bank“, otkrio je Savez nevladinih organizacija  Facing Finance. Predsjedavajući ovog Saveza Thomas Küchenmeister objašnjava: ”Istraživali smo na osnovu poslovnih izvještaja. Došli smo do podatka da je Deutsche Bank  2007. godine odobrila kredit poduzeću ”Instalaza” u iznosu od 3,1 milijuna eura. To, naravno, znači da je Deutsche Banka pomogla proizvodnju kazetnih bombi.”

Šef MMF-a Dominik Stros-Kan važi kao jedan od najuticajnijih ljudi na svetu. Njegovo hapšenje pod optužbom da je pokušao da siluje sobaricu u jednom boljem njujorškom hotelu, dolazi izuzetno lošem trenutku.

U centrali Međunarodnog monetarnog fonda rukovodeći kadrovi su kao paralisani. U markantnom zdanju nedaleko od Bele kuće, krizne sednice se samo ređaju, ali svima je zabranjeno da razgovaraju sa novinarima. Globalna banka zvana MMF trenutno se nalazi u stanju šoka. Baš fond koji je trebalo da ulije poverenje međunarodnim tržištima novca, berzama i pre svega evro-zoni, zbog hapšenja svog šefa Dominika Stros-Kana je vrlo oslabljen.

Mnogi francuski poljoprivrednici su depresivni i velik broj njih si oduzima život. Nema službenih brojki, ali procjenjuje se da je prošle godine svakog dana po jedan francuski seljak počinio samoubojstvo.

Kad se promatra izvana, može se činiti da francuski seljaci imaju lijep život. Žive u idiličnim krajevima u koje mnogi drugi Europljani moraju putovati da bi u njima mogli uživati. Imaju veće koristi od subvencija EU-a od svih drugih europskih poljoprivrednika. Ali iza ovih klišeja krije se manje ružičasta stvanost.

Država već godinu dana ne uspeva da sprovede eksproprijaciju zemljišta namenjenog „Fijatovim” kooperantima, a juče joj to nije pošlo za rukom ni uz pomoć jakih policijskih snaga

Kragujevac – Veliki broj pripadnika policije, još od ranih jutarnjih sati, juče je bio raspoređen duž Kormanskog polja, industrijske zone predviđene za dolazak „Fijatovih” kooperanata. Oko osamdesetak policajaca pokušalo je da obezbedi rad geometrima kragujevačke Direkcije za urbanizam, kojima je Preduzeće za izgradnju grada naložilo da sprovedu merenja i isparcelišu zemljište. Ulazak geometara na njive zarasle u korov sprečilo je oko stotinak meštana Maršića i drugih sela, koji su ispred parcela, za koje tvrde da su njihove, napravili „živi štit”.

Radnici odlučuju da li žele da prihvate rigoroznije uslove rada kako bi torinski gigant zadržao produktivnost i ostao u Italiji

Rim – Radnici „Fijatove” fabrike kraj Torina, „Mirafiori” danas će glasati na referendumu od kojeg zavisi i budućnost ovog najbitnijeg automobilskog postrojenja u Italiji. Nakon pozitivnog decembarskog glasanja predstavnika sindikata, sada je red na radnike da prihvate ili odbiju nova pravila rada u torinskom gigantu.

Obećana investicija od milijardu evra predviđena za ovo postrojenje biće „odmrznuta” samo ako radnici prihvate nova pravila neophodna za opstanak torinske fabrike, a to su uvođenje više smena, više dodatnih radnih sati, smanjivanje beneficija radnika, manje pauza, kazne za sindikate koje pozivaju na štrajk, kazne za radnike u slučaju štrajkovanja (sve do otpuštanja) kao i mogućnost neplaćanja odsustva tokom bolovanja.

Jer, kako rezultate istraživanje prenose mediji, građani Nemačke posle krize i recesije smatraju da kapitalizam "ne obezbeđuje socijalnu ravnotežu u društvu", kao ni "zaštitu okoline" niti "odgovoran odnos prema prirodnim resursima".

Knjiga Istina o IKEA-i otkriva mračnu stranu najvećeg svjetskog prozvođača namještaja. Johan Stenebo, autor knjige i bivši saradnik vlasnika IKEA-e Ingvara Komprada, tvrdi da on ima mrežu špijuna kojom kontroliše svoje radnike, strance naziva crnčugama, ženama ne dozvoljava napredovanje u poslu

UMJESTO ZAKLJUČKA

Bogatstvo i siromaštvo naroda: zašto su neki tako bogati, a neki tako siromašni?

Ovo je naslov svjetski poznate knjige harwardskoga profesora Davida S. Landesa kojom se proslavio tumačeći bogatstvo jednih, odnosno siromaštvo drugih. U spomenutoj knjizi Landes na prilično proizvoljan način razlaže svoju osnovnu tezu – siromašne zemlje su siromašne jer ne prakticiraju slobodno tržište, a pune su korupcije. Vrijedi naravno i obrnuto. Nije nam ovdje namjera osporavati ogromni stupanj korupcije u vladajućim elitama siromašnih zemalja. No, čak da je i točno da se radi o jednom od najvećih uzroka siromaštva tih zemalja, nedopustivo je svoditi njihovo siromaštvo primarno na korupciju. Upravo zato što se na korupciju često ne obraća pažnja pa je se čak i potencira od strane bogatih sa Zapada. Namjera nam je zaokružiti prvi dio knjige odgovorom na pitanje koje nam se zapravo i nameće: "Dobro, do vraga, zašto u svijetu tolikog obilja, neki ljudi su i dalje tako siromašni?"

Mjesto i vrijeme radnje: planet Zemlja. U promotivnim materijalima i na podmetačima za kavijar još ne postoji "društvena odgovornost" korporacija. Druga najjača prehrambena korporacija na svijetu Nestle, započinje '60-ih i '70-ih svoju agresivnu kampanju po siromašnim zemljama nagovarajući majke da hrane dojenčad mlijekom u prahu, umjesto vlastitim. Zemlje u razvoju se preplavljene konzervama i reklamama za Lactogen i druga mlijeka u prahu uz poruke kako proizvod dilaju "ljudi koji brinu za bebe i majke". No, iz Nestlea nisu rekli majkama za čiju se djecu brinu kako cijela priča zahtijeva sterilizirano posuđe i određene higijenske uvjete što tada nije bio slučaj u tim zemljama. Dogodio se vjerojatno najveći pomor dojenčadi u povijesti. Cijeli slučaj je zabilježen kao "baby killer scandal" (Chetley, 1979). U istoimenoj knjizi tablica za ruralne dijelove Čilea jasno pokazuje kako se povećala smrtnost djece koja su hranjena samo mlijekom u prahu u odnosu na ona koja su hranjena kombinirano, a pogotovo u odnosu na ona hranjena samo majčinim mlijekom. Kako je Nestle reagirao? Negirali su sve i još se prezentirali maltene kao UN-ova konjica: "Hoće li Nestle napustiti Treći svijet? Nećemo. Naši proizvodi su oružje za 'Treći svjetski rat' protiv siromaštva, pothranjenosti i bolesti, a indirektno protiv revolucija i ratova". Siromaštvo? Pothranjenost? Bolest? A tek revolucije i ratovi? Čovječe. WHO i UNICEF su istaknuli brojku od 1,5 milijuna umrle djece do kraja 20. stoljeća zbog forsiranja hranjenja dojenčadi mlijekom u prahu, umjesto majčinim mlijekom (Bruno & Karliner, 2002).

Kako smo spomenuli, samo korporacija Monsanto odgovorna je za preko 90 posto GM usjeva. Od toga je 99 posto usjeva podijeljeno na svega četiri zemlje: SAD 68 posto, Argentina 22 posto, Kanada 6 posto i Kina 3 posto. Unutar SAD-a prema podacima USDA GM soja zauzima 75 posto, GM kukuruz 34 posto te pamuk 71 posto od ukupne zasijane površine tih kultura. U zadnje vrijeme i Brazil bilježi značajniji porast površina zasijanih GM sjemenom. Svega četiri kulture koriste se u komercijalnoj GM proizvodnji, a to su: soja 63 posto, kukuruz 19 posto, pamuk 13 posto i uljana repica 5 posto (ISAAA, 2003). GM sjemenom zasijano je 58 milijuna hektara u svijetu, što odgovara 2,5 veličine Velike Britanije (ActionAid, 2003). Računajući od 1996. godine to je porast za preko 30 puta i mnogi u tome vide dokaz nezaustavljivosti širenja GM usjeva i hrane na svjetska polja i tržišta. Od početka proizvodnje pa prodaje GM hrane mogli smo svjedočiti vrlo preciznim i konkretnim reklamama o prvenstvu takve hrane u odnosu na onu uzgojenu konvencionalnim metodama, pa i na hranu organske proizvodnje. Tu su se nizale prednosti poput povećanih usjeva, smanjenja korištenja kemijske zaštite usjeva, veće zarade za poljoprivrednike te manje cijene krajnjeg proizvoda za potrošače, pa su se čak obećavale i veća zdravstvena vrijednost GM hrane te povećana bioraznolikost uslijed proizvodnje. Tako su Monsantove reklame isticale "veću zaradu i povećani urod" nekih svojih GM usjeva, "jer ti usjevi su vođeni progresom" ili je pak najavljivan "nevjerojatan urod". Tako ISAAA (2002.) navodi brojne uspjehe GM usjeva: smanjenje korištenja pesticida pri uzgoju GM pamuka u Kini, smanjenje prisutnosti insekticida u vodi koja otječe iz polja u SAD-u, u Kanadi pri uzgoju uljane repice smanjivanje obrađivanja tla čime se tlo čuva, povećan prinos kukuruza u SAD-u, smanjena upotreba herbicida u SAD-u te samim time financijska ušteda od 216 milijuna dolara godišnje, smanjenje trovanja pesticidima zbog nekorištenja istih pri uzgoju GM pamuka u Južnoj Africi te povećana bioraznolikost u istoj zemlji, a navode se i brojni drugi primjeri.

Beskrupulozna trka za profitom izazvala krizu koja je nanela svetskoj ekonomiji neprocenljivu štetu: dosad je „ugašeno” 20 miliona radnih mesta, cene hrane rastu a bankrotirane firme gotovo da više niko i ne broji

Italijani umeju da kuvaju, Francuzi da vole, Švajcarci da sklapaju satove, Nemci da prave automobile... A Amerikanci? Amerikanci se razumeju u prodaju i marketing. Ovakav zaključak – poput nekog dobrog vica – koji sugeriše da su Amerikanci najveći majstori sveta u zarađivanju novca možda je i važio do 2009. Od ove godine, godine krize, Amerikancima sigurno treba „prišiti” još jedno umeće – majstori su da naprave i svetsku ekonomsku krizu.

Znanost i znanstvene institucije postaju sve više ovisne o novcu poslovnoga sektora i samim time gube temelj svojeg postojanja – neovisnost. Najbolji pokazatelj toga je istraživanje objavljeno u časopisu New England Journal of Medicine u siječnju 1988. godine. Naime, nakon što je Nacionalni institut za srce, pluća i krv objavio upozorenje kako određeni lijek kojim se tretira visoki krvni tlak i srčane bolesti povećava u pacijenta mogućnost smrti od srčanog udara, istražio se stav doktora s obzirom na njihovu financijsku povezanost s korporacijama koje proizvode konkretne lijekove. U istraživanju je proučavano 70 članaka izašlih u brojnim stručnim časopisima i rezultati su bili porazni po neovisnost znanosti. 96 posto znanstvenika koji su pisali u korist dotičnog lijeka imali su financijske veze s proizvođačima istog lijeka, a 100 posto znanstvenika koji su pisali afirmativno o lijeku, imali su vezu s najmanje jednom korporacijom iz farmaceutskoga sektora.

Biotehnologija kao oblik kontrole

Premda nas bivši savjetnik u WTO-u Philippe Legrain pokušava iz iskustva uvjeriti kako korporacije nemaju nikakav utjecaj na odluke te institucije te kako je "trgovina sluga, a ne gospodar vladama" (2003: 20), mnogi kritičari WTO-a i globalnih korporacija ga demantiraju. Ukoliko vlade jedino odlučuju o sporovima u WTO-u, neovisno od korporativnoga sektora iz svoje zemlje, kako to da su SAD podnijele tužbu WTO-u zbog uvoza banana u EU kada SAD nemaju niti jednu plantažu banana na svom teritoriju. Predstavnik SAD za trgovinu Robert Zoellick savjetuje se s tijelom nazvanim Industry Sector Advisory Committees u kojem većina dolazi iz korporacijskog sektora (A SEED, 2003). Također, trgovinski sporovi unutar WTO rješavaju se priznavanjem standarda koje je postavilo međunarodno tijelo "Codex Alimentarious" osnovano od UN-ovih tijela i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) početkom '60-ih godina prošloga stoljeća. No, ističe se kako na odluke toga tijela sve više utječu korporacije kroz sudjelovanje unutar državnih predstavništava. Tako, uz predstavnike izvršne vlasti SAD-a na sastancima Codexa kao predstavnici te države sudjelovale su svih ovih godina i korporacije prehrambenoga sektora poput Nestlea, Coca Cole, Pepsi Cole, Krafta, kao i predstavnici lobističkih udruga za prehrambenu industriju (Dawkins, 1997), ali i Monsanta (FoEI, 2003). Unutar pokreta posebna se pažnja daje upravo biotehnološkim korporacijama. Razlozi su vrlo osjetljivo područje koje biotehnologija zauzima: hrana i lijekovi, priroda i ljudska tijela. Upravo preko analize biotehnoloških korporacija najjasnije možemo vidjeti što znači globalni napad na život. Stoga ćemo ovdje probati analizirati način djelovanja i politiku biotehnoloških korporacija preko tri vrste kontrole: kontrola proizvodnje hrane i lijekova, kontrola politike i nadležnih institucija te kontrola prostora i prava na izbor.

Piše: Marina Kelava

U Uzbekistanu vlasti šalju djecu da mjesecima ručno beru pamuk. Kroz to vrijeme izbivaju iz škole, primaju malu ili nikakvu plaću. Djecu koja ne uspiju zadovoljiti kvote kažnjavaju pritvaranjem, prijete im nižim ocjenama ili ih tjelesno kažnjavju. Beru i učitelji, doktori, tvornički radnici, lokalni birokrati, bez posebne nadoknade.

Kako biznis tepa održivom razvoju

A sad reklam'ca. Prvo se pojavi mlada djevojka i čujemo kako priča da su je prije smatrali nepopravljivom romantičarkom. Romantična. Nepopravljivo. Njen zamišljen pogled niz prekrasnu obalu. Onda se u pozadini čuje muški glas na pravo fino engleskom naglasku: "Ova žena se trudi zaštititi nježni okoliš od uništenja zbog traganja za plinom i naftom." Dok on tako kenjka, ona piči u gumenom čamcu, maltene kao da ju je Greenpeace išćero u njega, pa se onda šeće prašumom i kao ono ima kontakt sa stablima, pipa ih i grli, razumiju se, ono new age, šamanka je čovječe. Onda ugleda zločeste ogromne kamione i slično što nas asocira na iskorištavanje prirodnih resursa. Njen ljutit pogled. Njen ljutit pogled preko žice gdje su kao oni koji iskorištavaju prirodu. Muški glas ponovo kreće: "Ona želi očuvati prirodne ljepote ovog područja" (mala pauza) i zar ste sumnjali, "zaštititi lokalnu kulturu… sada i za buduće generacije". Dok štiti lokalnu kulturu mi gledamo scene gdje ona priča s nekim tamo plemenom, miroljubivi susret civilizacija, ludilo od multikulture, kao uče nešto i pričaju, mala dječica se smiju, idila oko pletenih kućica od blata. Onda ona ponesena tako dirljivim susretom s lokalnom kulturom odleti visoko u nebesa helikopterom i fotka prirodu, šume, rijeke… Dok je gledamo kako leti iznad divne Zemlje ona kaže: "Mi vjerujemo kako je moguće osigurati energiju koju planet treba bez ignoriranja potreba samog planeta". Onda je ponovo muški glas podrži: "Unatoč ovome, ona nije u ratu s naftnom korporacijom". Dok to slušamo, prikaže nam se na helikopteru logo naftne korporacije Shell. I konačno muški glas priznaje: "Ona je naftna korporacija". Ekran se zacrnjuje i piše: "Frances Abott-Guardiola je geologinja u Shellu. Njen posao je doći do bogatstva ispod zemlje, ne uništavajući one iznad zemlje. Romantično? Sigurno. Nepopravljivo? Nadajmo se". Logo Shella u obliku školjke se otkriva obasjan suncem u pozadini uz poruku – Računajte na Shell.

Globalne korporacije

Od ovakve neoliberalne globalizacije najviše koristi imaju globalne korporacije. Mnogi smatraju kako danas korporacije imaju veću moć od suverenih država te kako od njih dolazi najveća opasnost za zloupotrebu moći. Stoga nas i ne treba čuditi što mnogi društveni teoretičari i teoretičarke, kao i aktivisti i aktivistkinje etiketiraju cijeli alterglobalistički pokret kao antikorporacijski (Starr, 2001; Danaher i Mark, 2003). Govori se o "tiranima 21. stoljeća" (Welton i Wolf, 2001), moralno ambivalentnim institucijama koje "tiho preuzimaju" odlučujuću ulogu u svijetu i uzrokuju smrt demokracije (Hertz, 2002), jednakosti mafije i korporacija (Bello i Bullard, 2001), korporacijskom fašizmu (Chomsky, 1999), pa čak i o korporacijama kao "patološkim institucijama" (Bakan, 2004). Navode se podaci o moći globalnih korporacija koji zabrinjavaju: od 100 najvećih ekonomija na svijetu, 51 čine korporacije, a 49 države,[25] ako izuzmemo devet najbogatijih država po BDP-ju, 200 najbogatijih korporacija ekonomski je moćnije od ostatka svijeta, korporacije drže 90 posto tehnologije i patenata; 500 najvećih korporacija kontrolira 70 posto svjetske trgovine, od toga se jedna trećina odvija unutar iste korporacije, a sljedeća trećina odvija se između podružnica različitih korporacija (Danaher i Mark, 2003). Posebno zabrinjava monopol koji se sve više veže za korporacije s obzirom na činjenicu da u mnogim sektorima sve manje korporacija kontrolira sve više tržišta: 

Svjetska trgovinska organizacija

Svjetska trgovinska organizacija (WTO) zatvara ovaj trokut trenutno najnepopularnijih globalnih institucija.[23] Premda je i njen nastanak zamišljen poslije Drugoga svjetskog rata, zanimljivo, tada uz otpor SAD-a nije stvorena. Kritičari ističu kako Kongres nije odmah poslije Drugoga svjetskog rata ratificirao sporazum o Međunarodnoj trgovinskoj organizaciji (ITO) jer SAD tada još nisu kontrolirale dovoljno područja i sektora u svijetu.

Sve više se počinju javljati i glasovi koji osporavaju način računanja siromašnih u svijetu, jer se sumnja u namjeru Svjetske banke i MMF-a da svjesno umanjuju broj siromašnih kako bi opravdali konačne posljedice svoje politike. Dvojica znanstvenika s Columbia University, Sanjay Reddy i Thomas Pogge (2003) istaknuli su u svom istraživanju kako računanje siromaštva pomoću "jednog dolara na dan" nije pošteno, jer se za jedan dolar ne mogu kupiti iste stvari u različitim zemljama, odnosno jedan dolar ne vrijedi svugdje isto. Bankino računanje siromaštva temelji se na "paritetu kupovne moći" gdje se 1 dolar uzima kao granica ispod koje počinje apsolutno siromaštvo.

MMF je također među mnogima sa sličnom namjerom i porukama u izvještaju Common Criticism: Some Responses (2003) odgovorio na sve neutemeljene kritike koje pogađaju ovu instituciju. Gotovo da nema nijedne od ovih kategorija koju akteri alterglobalizacijskoga pokreta ne kritiziraju kao laž ili kao samoreklamerstvo bez pravog pokrića. U odgovoru na izvještaj MMF-a skupina nevladinih organizacija napisala je zajednički odgovor Reallity bites: A rebuttal of the IMF's "Common criticism: some responses" (2003) u kojemu se MMF-u poručuje da se suoči s relanošću. Posebno su ismijavani pokušaji MMF-a da odgovori niječno na pitanja poput: dominiraju li u MMF-u interesi G7 skupine? ili, nastoji li MMF prije svih zadovoljiti interese partnerskih banaka i ekonomskih elita?, jer se u MMF-ovom propagandnom pamfletu tvrdilo kako su usmjereni najviše na pomaganje malim, običnim ljudima.

Milenko Srećković,
urednik „Z magazina" i aktivista Pokreta za slobodu

 Iako su godinama finansirani da propagiraju ekonomsku ideologiju koja je upravo dovela do najveće finansijske krize od Velike depresije 1929 godine, čelnici Centra za liberalno-demokratske studije i dalje ponavljaju iste ideološke mantre, pomešane sa par zdravorazumskih očiglednosti, kao rešenje za sve probleme. Njihova braća po ekstremizmu iz konzervativnog magazina „Ekonomist", žale se kako je nedavnim državnim merama na saniranju posledica krize „ekonomska sloboda napadnuta, a kapitalizam, sistem koji je otelotvorava, na udaru". Neki od domaćih pripadnika ekonomske elite, kao na primer Aleksandar Vlahović, već pokušavaju da operu svoju neoliberalnu prošlost deklarativno se distancirajući od neoliberalizma.

Globalni napadači

Bez obzira na naše eventualne stavove o globalizaciji, trenutni općehumani, socijalni, politički, radnički, ekološki, rodni i drugi podaci o stanju u svijetu odražavaju razočaravajuću sliku. Naravno, rast većine ovih zabrinjavajućih i tužnih problema počeo je prije globalizacije, ali danas je taj rast ubrzan, ima sve jače temelje te ga se potiče i postaje globalan. Radi se o procesu koji potiče i širi socijalnu nepravdu te je ekološki neodrživ za što su odgovorne globalne financijske, trgovinske, političke i druge institucije.

Uništavanje okološa i prirodnih resursa

U već spomenutom izvještaju State of the World 2002 koji prati promjene u brojnim kategorijama i indikatorima u desetogodišnjem razdoblju posebno mjesto zauzima odnos prema prirodnim resursima te održivost proizvodnje i način života na planeti. I premda održivi razvoj može slobodno konkurirati globalizaciji kao pojam kojem se deklarativno najviše volimo predati i koji se najčešće čuje u medijima, strategijama i drugoj literaturi, po izvještaju koji radi Worldwatch Institute u desetogodišnjem razdoblju 1992-2002 radili smo upravo to - puno više pričali o održivom razvoju, a puno manje ga prakticirali i činili realnom i praktičnom razvojnom politikom na Zemlji.

Svijet pod opsadom

U Sarawaku ima previše kiše.
Smeta mi u igranju golfa. 

James Wong, malezijski ministar okoliša i turizma te vlasnik najveće korporacije za preradu i trgovinu drvetom u odgovoru na pitanje nije li zabrinut zbog prekomjernog krčenja tropskih kišnih šuma u pokrajini Sarawak

Navest ćemo neke od osnovnih i najčešćih argumenata pokreta kojim se služi i kojima brani svoje stavove, smatrajući pritom dolje navedene probleme sastavnim ili inherentnim dijelom globalizacije. Isticanje glavnih sastavnica kritike aktera i akterica ovoga pokreta čini mi se važnim, kako bismo mogli istražiti motive i vrijednosti brojnih aktera i akterica alterglobalizacijskoga pokreta. Jasno je kako ova raspodjela služi samo u svrhu bolje preglednosti jer se mnogi od tih problema međusobno isprepliću. Na primjer, odavno više nema smisla govoriti samo o ekološkim problemima ukoliko pri tome ne sagledamo i pitanja ljudskih prava, nepravednih ekonomskih odnosa i druge probleme. Možemo to shvatiti kao slagalicu, gdje je svaki komadić jedan segment problema, ali tek kad ih zajedno spojimo, pred nama je prava i potpuna slika.

Globalizacija i antiglobalizacija: mitovi i stvarnost

Mnogi autori ističu kako ono što danas nazivamo globalizacijom nije ništa novo te kako smo i u povijesti svjedočili prekograničnoj trgovini, migracijama i investicijama širom svijeta.[1] U nekim je aspektima sadašnje međunarodno gospodarstvo manje otvoreno i integrirano od sustava koji je vladao 1870.-1914. (Hirst i Thompson, 2001:12). Kako kažu Glyn i Sutcliffe: "...ono što imamo kao posljedicu je jako daleko od globalno integrirane ekonomije... Globalna ekonomija je zasigurno više globalizirana nego prije 50 godina, ali puno manje nego prije 100 godina. Stoga je pogrešno široko rasprostranjeno mišljenje kako je sadašnji stupanj globalizacije nešto novo i do sada neviđeno" (Dicken, 1998: 4). Ellen Wood ističe kako "proces koji se često naziva globalizacijom nije kvalitativno nov, ali predstavlja univerzalizaciju kapitalističkih socijalnih odnosa" (Rupert i Smith, 2002). Ako se okrenemo i bliže, mnogi ističu kontinuitet u odnosu na modernost pa se današnje doba karakterizira "kasnom modernošću" ili "zrelom modernošću" (Giddens, 1990). U nepresušnoj raspravi o modernosti i postmodernosti, Giddens će zaključiti kako je "modernost inherentno globalizirajuća" (1990: 6, 177). Urlich Beck (2001) govori o "novoj" ili "refleksivnoj modernosti", o "modernizaciji modernizacije". S druge strane, Martin Albrow kaže "zaboravite modernost" te ističe kako globalno doba ide preko modernosti, jer globalnost istiskuje racionalnost i nacije-države kako temeljne baze socijalne organizacije (Scholte, 2000: 25). Također ističe Scholte (2000: 19), mnogi autori spominju "nove realnosti" ili "prvu globalnu revoluciju". Bez obzira što smo u mnogim religijama, znanstvenim i umjetničkim krugovima, pa i financijskim i trgovačkim tokovima mogli i do sada, kroz bližu ili dalju povijest, pratiti neke od odrednica globalizacije ili uočiti želje za jednim, ujedinjenim ili jedinstvenim svijetom, razmjeri tih aktivnosti bili su ograničeni na vrlo uzak krug ljudi i mali po opsegu, pogotovo usporedimo li ih s današnjom globalnošću. Također, čini se prilično redukcionistički svoditi globalizaciju samo na trgovinu ili ekonomske odnose. Čak ako i samo o njima govorimo, tada su i opseg, kompleksnost, količina uključenih aktera (državnih i poslovnih) te integracija financija, proizvodnje, usluga i investicija kao dijelova ekonomske globalizacije nešto što uvelike prelazi sve što se unutar toga područja odvijalo (Cohen i Kennedy, 2000).

Piše: Turbulence

Bio je to sav bes 1990-ih. Neoliberalni kapitalizam, ponekad nazivan tačerizmom ili reganizmom, trebalo je da predstavlja vrhunac istorije. Tadašnji slogan, kako je to Čelična Ledi volela da kaže, glasio je: "Nema alternative". Posao rušenja tog totalitarnog pojanja započet je davno. Pokret kontraglobaliacije koji je nastao na prekretnici vekova i vezan je za proteste u Sijetlu i Đenovi, odbio je da prihvati kraj istorije. On je izbacio slogan "Drugačiji svet je moguć". Mi smo bili deo tih pokreta i sada kada se nalazimo usred značajne svetske ekonomske krize možemo sasvim jasno da kažemo da smo mi bili u pravu a oni ne.

Uvod

Jedna od najljepših misli koju sam ikada čuo glasi - Bolje je upaliti svijeću, nego proklinjati tamu. I zaista nemam bolju poruku za opisati ovu knjigu, barem je ja tako vidim i osjećam. Živimo u svijetu u kojem je tama toliko prisutna. I često nam se čini kako ovaj svijet ništa neće spasiti. Dapače, često nam se čini da niti ne zaslužujemo nešto drugačije. No, na svu sreću, svijet je puno zanimljivije mjesto nego što bi pomlislili slijepo slijedeći nepotrebna generaliziranja. Da, zaista imamo mnogo toga što bi moglo simbolizirati tamu: glad i siromaštvo, ekonomiju nasilja i dugove, uništavanje prirode i socijalne nepravde, patrijarhat, ksenofobiju i homofobiju, ratove za naftu i moć, terorizam i mržnju; i na žalost, mogli bismo još nabrajati. Sa svim ovim problemima i sramotom bavit ćemo su u knjizi. Ono što slijedi je najšira i najdublja analiza svega nabrojanoga s obzirom na moje trenutne mogućnosti, energiju i vrijeme. Ako još uvijek vjerujemo da ovaj svijet ne zaslužuje propast, to ne znači da ćemo žmiriti pred problemima. O njima trebamo uvijek govoriti kako bismo bili svijesni svijeta u kojem živimo i pokušali pronaći puteve koji nas vode u boljem smjeru. Boljim smjerom polako, ali uporno, korak po korak, pokušavaju ići oni koji u trenutku tame pale svijeće. Sa svima njima bavimo se u drugome dijelu knjige. Akteri alterglobalizacijskoga pokreta, strategije i vizije drugačijega svijeta, brojne inicijative i projekti koji imaju za cilj smanjiti siromaštvo i uništavanje prirode, teme su drugoga dijela knjige.

Piše: Saša Blagus

U hladnoj konstataciji kako je “konačno razbijena iluzija da je zdravstvo besplatno i da svi moramo imati pravo na sve” sadržana je sva bit odnosa među ljudima u uvjetima kapitalizma. Napose je tu sadržano odricanje od solidarnosti, jer se implicira da će onaj tko plati više, i dobiti više. U toj izjavi je sadržan sukus kapitalizma: koliko novca – toliko prava. Radi se zapravo o ideji da se HZZO postupno eliminira te da se cjelokupni doprinos prebaci na privatna osiguravajuća društva, čime bi se omogućilo da dio privatnog sektora masno zaradi na tuđoj nevolji. 19. studenog 2008

piše: Naomi Klajn

Do sada, olimpijada je predstavljala otvoreni poziv za napade na Kinu, beskrajni izgovor Zapadnim novinarima/kama za pokušaje da se komunjarama pripiše sve redom od cenzure interneta do Darfura. Uprkos svim neprijatnim novinskim izveštajima, ipak, kineska vlada je delovala začuđujuće mirno. Razlog je u tome što se nadala sledećem: kada u petak otpočne ceremonija otvaranja igara, u trenu ćete zaboraviti na sve te neprijatnosti pošto će vam mozak biti izložen bombardovanju kulturno/sportsko/političke ekstravagancije pekinške olimpijade.

Svidelo vam se to ili ne, osetićete strahopoštovanje prema Kini koja uliva apsolutno strahopoštovanje.

Isticanje sve znacajnije uloge kulture u drustvenom zivotu predstavlja jednu od osnovnih karakteristika teorije postindustrijskog drustva. Medju autorima postindustrijalizma postoji konsenzus po ovom pitanju, iako se sam pojam kulture razlicito shvata, odnosno razlicito se odredjuje njegov obim. Pri tom se, u okviru analize kulturne sfere novog drustvenog oblika, najveca paznja posvecuje nauci, jer se ona nalazi u centru novih tehnologija koje su predstavljene kao primarni pokretac drustvenih promena. Osim toga, izrazeno je i interesovanje za naglu ekspanziju masovnih komunikacija, koja doprinosi daljoj drustvenoj akceleraciji. Takodje, radikalne promene se uocavaju i u sferi dokolice i potrosnje, ali i u tradicionalnim praksama kao sto su porodicni odnosi i religija. Autori se, posredno ili neposredno, ukljucuju i u analizu normativne i vrednosne kulture, pri cemu uvidjaju promene koje nastaju u ovim oblastima, a na osnovu datih parametara konstruisu specificni zivotni stil novog drustvenog oblika.

Dakle, komplementarni odgovori koje autori postindustrijalizma daju na osnovna kulturna pitanja cine, na odredjenom nivou apstrakcije, kulturni koncept novog drustvenog oblika, odnosno, kako smo ga nazvali, kulturnu logiku postindustrijalizma.